Marijan Živković, Vukovarac, otac dvojice poginulih hrvatskih branitelja, nije kriv zbog razbijanja ćirilične ploče na zgradi Policijske postaje u Vukovaru 2013. godine, jer je u trenutku toga čina bio neubrojiv, utvrđeno je u ponovljenom psihijatrijskom vještačenju. Time je daljnje postupanje protiv Živkovića, koji je bio “ponesen emocijama i nije mogao upravljati svojim postupcima” u trenutku uništavanja državne imovine, veli njegov odvjetnik Emil Mitrovski, postalo bespredmetno. Nesretni Vukovarac je slobodan čovjek, a slučaj je zaključen. “To je pravna , a ne politička pobjeda”, komentirao je zadovoljno odvjetnik. Pravna? Teško. Pravedna, možda…
Može Mitrovski sebi laskati koliko hoće, ali prava je istina da je riječ o klasičnoj političkoj presudi, kao što je i Živković klasičan primjer manipulacije tuđom tragedijom za (političke) interese i koristi nekih drugih aktera.
Nije Živković pravi subjekt u ovoj priči. Prije će biti “trpni glagol”, a subjekt je – “skriven”. Tragediju oca koji je u ratu izgubio dva sina, a jednom nema gdje ni svijeću zapaliti, neki su “junaci”, izmiješani s razjarenom masom, tog dana podlo iskoristili, zloupotrijebili za neke svoje ambicije. Poticali su bijes ulice, huškali na mržnju, destrukciju, otpor svim sredstvima, primjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Ali se sami nisu stavili u prvi red, na čelo tog “spontanog otpora”, nego su uzeli Marijana Živkovića kao sredstvo, kao svoj alat i oružje za obračun s institucijama. Podigli su ga na svoja ramena, dodali mu čekić u ruke i agresivno iz sveg grla stali navijati da ploču razbije, uništi.
Čekić
Sav gnjev, sve ratne frustracije, svi nenadoknadivi gubici, neizlječive boli koje godinama trpi, Živković je prenio na taj čekić i njime udarao ravno na svog neprijatelja, na “krivca” za njegovu tragediju, na tu crno-zlatnu staklenu ploču s pismom zločinaca koji su uzeli život njegove djece. I tko bi mu mogao zamjeriti? Samo roditelj zna da nema strašnijeg bola od smrti vlastita djeteta. A Marijan Živković je izgubio čak njih dvoje.
Njegov život nakon toga i nema nikakvu realnu vrijednost. Sav je stisnut u grču tog užasnog gubitka koji ga danomice izjeda. Njemu je svejedno što će s njim biti. Uostalom, nije li nakon ovog pravosudnog epiloga i sam rekao:
– Ja sam mali čovjek, ne plašim se ničega, samo dragog Boga ..evo, samo mogu plakati za mojim sinovima. Ali, pravda je pobijedila, i dragi Bog to valjda vidi i gleda. A i narod…
Žao mu je bilo jedino supruge, rekao je. Jer, da se njemu što dogodi, kako bi ona dalje…
Takvog čovjeka gurnuti u prvi plan, dignuti na ruke i poticati da stane silom na kraj ćirilici kojoj je, nota bene, Grad Vukovar odlukom svoga Gradskog vijeća dao “pravo građanstva” kao manjinskom pismu i odlučio o primjeni dvojezičnosti, uistinu je prvorazredna manipulacija i prvorazredan zločin. Zašto ti ulični “heroji” nisu, kao sav civilizirani svijet, preko svojih zastupnika pokrenuli inicijativu za izmjenu zakona, ako ga smatraju neprihvatljivim?
Ili sami uzeli čekić i njime razbili odioznu im dvojezičnu tablu? Ma i da je Marijan Živković sam sve režirao i sam se čekića dohvatio, njegovi sugrađani, ako su i najmanje dobronamjerni, od tog bi ga nauma odvratili. I sami, ukoliko su tako čvrsto uvjereni da su u pravu, “dovršili posao”.
Čin nasilja
Ali, ne! Oni znaju da je to čin nasilja, da se radi o kršenju zakona, o uništavanju tuđe stvari ( državne imovine), narušavanju javnog reda i mira… pa su se radije tiskali među gomilom i provocirali sukob iznutra, negoli da stvar uzmu u svoje ruke i problem rješavaju iz prvog plana
To su oni čiji je posao, bezmalo profesija, širenje mržnje i poticanje netrpeljivosti prema srpskoj manjini ( a sutra nekoj drugoj manjini…), oni koji na tom postratnom humusu sasvim dobro žive, kojima civilizirani, mirnodopski Vukovar ne odgovara jer ih prokazuje kao nesposobne za bilo kakav kreativan doprinos općem dobru zajednice. Oni su psi rata i vukovi poraća kojima mir ukida svaki smisao postojanja, jer, ako nema međunacionalne mržnje, na kojoj su evidentno odgajani, ako nema latentnog sukoba i pogleda preko nišana, čime će ispuniti svoje besplodne dane, kojim će se sadržajem zaokupiti, kakav smisao svome životu dati? Zar ih zbilja ne zanima čak ni budućnost njihove djece, ili vjeruju da budućnosti može biti u mržnji?
Zato, ovo nije pobjeda prava, ovo je poraz pravne države jer je odbacivanjem procesuiranja nasilja iz mržnje još jednom potvrdila da su njezine pravosudne institucije neprijeporno političke, nimalo neovisne i odvojene od druga dva stupa vlasti- zakonodavne i izvršne. To je slizani trolist koji se jako dobro razumije i nadopunjuje…
Marijan Živković, ponesen emocijama, na rukama euforične agresivne svjetine, možda doista nije bio svjestan što radi, a i da jest, bilo mu je svejedno što će s njim biti. Ali, oni oko njega itekako su znali što rade i zašto to čine. I zato je trebalo sankcionirati inicijatore, drukere, pozadinske igrače koji su zakriljeni masom provodili, tuđom rukom, svoj cilj. I zato treba dosljedno primjenjivati zakon, dok god je na snazi, a ne oportunistički minimizirati bezakonje i samovolju vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave koji s prezirom briše pod ćiriličnim Statutom Grada, iako ga Ustav Republike Hrvatske propisuje kao jedno od manjinskih prava. Uostalom, oni koji zakone donose, mogu ih i mijenjati. Ali, dok ih ne promijene, za njihovo kršenje ne mogu nikog amnestirati.
Krvna zrnca
Da smo pravna država i da poštujemo zakone svoje zemlje kaznili bi konzekventno svaki govor mržnje koji potiče na nacionalnu isključivost, diskriminaciju i netoleranciju. Svako nasilje.
Pa i onaj primitivni šovinistički ispad izvjesne “dvorske frizerke” koja je nekoć šišala Tuđmana, a danas frizira predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. I zbog toga misli da je nekakva VIP osoba, na koju se zakoni ne odnose. Ponosno na društvenim mrežama u fašističkoj maniri prokazuje suprugu Miroslava Škore kao Srpkinju, grozeći se pomisli da Hrvatska ima prvu damu tako fatalno pogrešnih krvnih zrnaca! Da se takva kataklizma ipak dogodi, emigrirala bi, poručuje, trenutno u Ameriku, gdje je, zlobno će, spomenuta gospođa sumnjivih krvnih zrnaca, boravila tijekom domovinskog rata. Uostalom, pa što je to ona rekla, a da o tome nije učila od “najboljih Hrvateka”?
Korijen toga široko rasprostranjenog odiuma, pače netrpeljivosti, spram Srba u Hrvatskoj, ergo, i ćiriličnog pisma kojeg u neznanju drže srpskim, leži u Tuđmanovoj “povijesnoj političkoj misli”. Upravo je “otac (HDZ-ovske) domovine” u godinama udaranja prvih temelja samostalne Hrvatske, naciji objavio kako je sretan da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. Kako bi oni koji se, do dana današnjeg, pozivaju na misao i djelo utemeljitelja svoje stranke i Hrvatske, mogli misliti ili propovijedati drugačije? Ili ne daj Bože takva stajališta sankcionirati…?
