Pisac, polemičar i novinar, Igor Mandić, tek sedmu godinu ukazao se na Fališu, šibenskom Festivalu alternative i ljevice. Što zbog tema koje su dosad problematizirane, a što zbog golemog respekta koji je prema njemu iskazivao direktor festivala Emir Imamović Pirke i pred njim imao tremu, pa je možda upravo zato godinama odgađao pozvati ga “među svoje”. Sve je to, ipak, uspješno prevladano i na sedmu, prekretničku festivalsku, sjedio je Mandić naspram šibenske publike ležerniji no ikad ranije, smireno i nekako bez strasti, govoreći “o životu i drugim demonima”. Godine su uzele danak čak i ovom, besumnje jednom od najvećih, među hrvatskim intelektualnim prgavcima i polemičarima…
Susret prepunog gledališta s Igorom Mandićem na Fališu 2019. bio je nalik nostalgičnom putovanju kroz vrijeme i godine onih koji dijele ili zajedničko mjesto rođenja ili bar slična opredjeljenja. Šibenik je rodni grad Igora Mandića, ali ga nikad nije ugostio u njegovim formativnim godinama kada je s puno više žara i kako bi on rekao, srdžbe, govorio o događajima i ljudima oko sebe ne bojeći se ubojitosti riječi, a niti odmazde pogođenih. Kako danas, gotovo bez prijekora i ljutnje, kaže, šibenskoj kulturnoj javnosti nije ništa značilo njegovih 30 knjiga, pa što bi ga zvali. Ali, aplauz kojim je dočekan, prije negoli je i riječ izustio, govorio je kako ga se rodni grad uželio. Što bi ironični Mandić rekao, ili makar u sebi promislio, umalo predsmrtno…
Čičo
A priželjkivao je smrt, urednu, kako spada, onako kako su odlazili i njegovi istovrsnici, rođeni otprilike kad i on, i zaokupljeni istim čime i on, polemičari poput Tomislava Ladana i Branimira Donata, u 76-toj. Ali nije mu uspjelo, što se može, nitko nije savršen, pa je za 4 godine promašio ciljanu smrt, i u studenomu će napuniti 80.
S nekim pritajenim ushitom zbog dobivene prilike, ovaj novi Mandić pustio je da ga nostalgija nosi u djetinjstvo, u njegove rane šibenske godine kad je u mrežastoj vrećici, bar jednom tjedno, odlazio po očevoj zapovijedi u ledaru i donosio kući ostatke leda koji se cijelim putem cijedio na vrućini i hladio njegova vrela, žedna usta.
Igor Mandić je u Šibeniku proveo prvih osam, devet godina života, u kojima je bio – Čičo. Tako su ga zvali doma, i na to se ime sasvim prirodno odazivao. Sve dok se obitelj, silom prilika, nije preselila u Split gdje će prvi put saznati da se samo kanarinci odazivaju na to ime, pa je sam sebi rekao, dovraga i Čičo, neću biti ptica, bit ću Igor.
Njegov je otac u Šibeniku imao 1938. knjižaru i papirnicu, bio je mali poduzetnik, a zbog čega je infišao baš u knjige, tko ga zna , jer bio je bez škole, obični trgovački kalfa, kako reče Mandić. Međutim, kad je nakon Drugog svjetskog rata donesena 1948. uredba o nacionalizaicji, Emil Mandić ostaje bez svoje knjižare, a obitelj de facto bez egzistencije. Sele u Split gdje će Igor završiti klasičnu gimnaziju i, tvrdi, pobjeći iz Splita u Zagreb koji mu se tada činio kao Paris. Iz Zagreba se više nije vratio…
‘Fali Šibenik. To je Fališ !
Danas ima tri identitetske točke, Šibenik, Split i Zagreb, a svojedobno se u jednoj knjizi požalio kako ga nijedna više svojim ne doživljava. Mnogi Šibenčani i ne znaju da je njihove gore list, i drže da je Spličanin, Spličani, pak, kažu da je Zagrepčanin, a ovi potonji ga se odriču, jer da je Dalmatinac.
Nekako na Fališu kao da je preferirao onu šibensku dimenziju u sebi, možda iz pristojnosti i potrebe da se svidi publici, a možda doista iz emotivnih razloga koji u starosti postaju dominirajući.
Fališ? Pustite pseudoljevičare koji vam kažu da to znači Festival alternative i ljevice, nije. To znači ‘fali Šibenik! I ja sam došao ‘faliti Šibenik- rekao je, dočekan glasnim odobravanjem ipak mahom šibenske publike.
U trenutku se uspravio, okrenuo leđima publici i zagledao u intrigantne plakate 7. Fališa, bezglavu figuru sa smokvinim listom na srcu, koji su činili svu scenografiju pozornice, i prokomentirao ih riječima: Znate gdje je trebao biti ovaj smokvin list? Njima na ustima, da ih začepi- rekao je, zadovoljan što sam i da hoće, ne bi mogao biti jedan od takvih, jer doktori su mu davno dijagnosticirali da ima “desno srce”, pa ta mijenja cijelu stvar, jer, osim što je nespretno, nije ni fora držati desnicu na desnoj strani… A onako uspravljen, pred publikom, usputno će dobaciti: Došao sam da me posljednji put vidite uživo.
Doduše, citirao je tek Johna Cleesea, glumca koji se svojedobno poslužio istom rečenicom obraćajući se publici na jednoj turneji…
Neoustaški projekt
I ma koliko je Mandić želio plivati ugodnim sjećanjima na djetinjstvo, moderatorica, književna kritičarka Katarina Luketić, vratit će ga u neugodnu stvarnost, pozivajući ga da komentira recentne događaje iz Uzdolja i Đevrsaka gdje su napadnuti hrvatski građani srpske nacionalnosti, iako ničim sukob nisu izazivali, osim ako se provokacijom i izazovom u 21. stoljeću ne smatra gledanje televizijskog prijenosa utakmice jednog srpskog kluba, Crvene zvezde.
– Svi to, uključujući i predsjednicu Republike, interpretiraju kao huliganski ispad, incident. A sofisti bi se pitali: Čini li jedno zrno pšenice gomilu? Ne. A dva, tri, deset, sto, hiljadu zrna? Ne. A hiljadu i jedno. E, to je sad postala gomila. Dakle, čini li jedno zrno gomilu? Zrno po zrno, incident po incident i to više nisu ispadi nego uspješan neoustaški projekt- zaključio je Mandić.
Ne bježi od svoje ranije teze da je Hrvatska promašena država, ali to je i Srbija, i sve ove mini države nastale raspadom Jugoslavije. Odbija da je ikad napisao kako Hrvati i Srbi trebaju opet biti zajedno. – Nisam to nikad napisao. Napisao sam da bi možda jednog dana, eventualno, mogli naći neki suživot, ne kao pojedinci, nego kao etničke konglomeracije. Jer i sada se neki posjećuju, ljube, vole… Kako vidimo kriminalci s obje strane odlično surađuju, estradni pjevači, pa čak i kulturnjaci, također. Samo su se političke elite, kao tvrdoglavi magarci, zarekle da se neće združiti ni pomiriti nikad.
Baš kao i u doba komunizma, kad je bio antikomunist, Mandić je tako danas, kad se nacionalnost dokazuje “(b)rukom na srcu” – antinacionalist.
Išao je u crkvu, kršten je, pričešćen i krizman, ali mu je na živce išlo pomahnitalo urlanje da je hrvatstvo ( ili srpstvo) neka vrlina. – A što je sadržaj hrvatstva? Antisrpstvo! A ja to ne želim biti- reći će Mandić, objašnjavajući kako su njegova supruga i kćer, njegov BRh+, postali njegova nacionalnost.
Ta uloga kleronacionalista u novoj Hrvatskoj posebno ga smeta. Oni su, kaže, pokorili naciju pa svi mediji ničice padaju pred Kaptolom. U Hrvatskoj za vjerske blagdane novine izlaze kao dvobroj ili trobroj, čega nema ni u Italiji.
Mlitava i učmala kultura
A promjene, postoji li snaga koja bi mogla pokrenuti hrvatsko društvo, motivirati ga na javno iskazivanje bunta, neku vrst revolucije? Ne, nema te snage, tih kadrova, idejnih vođa koje bi danas artikulirale bunt. Radnička klasa je iskorijenjena i pretvorena u prekarijat, a oni koji se deklariraju kao ljevičari koji bi mijenjali svijet, moraju iza sebe imati konkretna djela, umjesto da govore samo iz pozicije salonskih ljevičara. Čovjek treba biti srčan, a kod nas se nitko ne buni. Mlitava i učmala kultura, primijetit će, prelila se poput močvare preko cijele hrvatske kulture.
Opsjednut je starošću koja ga pritišće kao mlinski kamen. No, ovaj Igor Mandić nije tako fatalistički raspoložen kao onaj što je svojedobno kod Aleksandra Stankoviča promovirao svoj Predsmrtni dnevnik kao neku vrst javnog uvoda u vlastitu smrt. Starost mu je očigledno teška, pa je odlučio detabuizirati. A tri novovjeka tabua, kaže, danas su starost, smrt i samoubojstvo. O tome se ne govori, nije pristojno. E baš zato, ta tri tabua opsesivni su Mandićev intelektualni izazov i interes. Kojemu danas posvećuje svoje autobiografske knjige. Na to se odlučio kad je nakon sloma Jugoslavije otjeran u penziju i kad više nije imao gdje pisati. Pa je odlučio prodati vlastiti život. I ide mu to. A i drži ga budnim…