Čim je mostarski “Aluminij” kihnuo, Miroslav Škoro se probudio i skočio.- To je još jedan udarac opstojnosti Hrvata u BiH- mudro je zaključio, postavljajući se kao prirodni skrbnik za tzv. hrvatsku dijasporu u susjedstvu, kojoj obećava biti odani i posvećeni predsjednik koliko i ” Hrvatima u domovini”. Naravno, bude li božjom, i njihovom, hercegovačkom, pomoći izabran. Što to Škoro uopće zna o Aluminiju da bi presuđivao krivcima i govorio o maćehinskom odnosu ( čijem, tko je maćeha ?) prema mostarskom “gigantu”? Nisko, jeftino udvaranje prevarenom radništvu ne bi li se na vrijeme pretplatio na njihove glasove, i već sutra, ako bude izabran, zaboravio i da postoje…
Naglo probuđeni političar u slavonskom niskoprofilnom bećarcu, zanimljivo, nije se ni trznuo na propast Uljanika i 3. maja, kao da ga se to i ne tiče . To tamo, u Istri i Primorju nije njegovo područje interesa, nije biračka baza na koju računa, pa joj se i ne obraća, a bogme s njom ni iz političkih razloga, ne suosjeća. Ali, Mostar, Aluminij, interesi Hrvata u BiH, e, to je nešto drugo. Odmah je shvatio da je propast mostarske tvornice izravna posljedica “nebrige hrvatskih političkih elita s obje strane granice, o interesima našeg naroda”.
Nema dvojbe da je Škoro, makar i bez neke ozbiljnije analize, dobro detektirao. Hrvatske političke elite zanimao je Aluminij Mostar dok su iz te, nekoć uspješne kompanije, mogli uzimati kad im i koliko im treba. U čemu su imali nesebičnu i kontinuiranu pomoć velevažnog gazde kompanije Mije Brajkovića, a potom i počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta, desne ruke Andreja Plenkovića, prvaka HDZ-a BiH i jednog od vodećih ljudi HDZ-a Hrvatske- Dragana Čovića. O kojem Škoro ne govori. Ni brojkama ni slovima. Za njega su “hrvatske političke elite” zbirna imenica koju ne kani identificirati i raščlanjivati na one koji čine zbir.
“Bošnjačka komponenta”
S Čovićevom svesrdnom pomoći, kojom se vođa HDZ-a BiH dokazivao “matici”, grabilo se iz Aluminija i za kampanje i za proslave, za stranku ( HDZ ) i strankino, za osobno i stranačko, a kad je novca ponestalo, i Čović i njegovi patroni oprali su ruke od Aluminija i pokrili se tržišnim zakonima, cijenama na međunarodnom tržištu aluminija koje je i inače poznato po oscilacijama i nestabilnosti…
Škoro sve to razumije, ali ne može oprostiti Republici Hrvatskoj što je dozvolila “propast tvrtke u kojoj ima vlasništvo nad 12 posto dionica i o kojoj ovisi 50 posto prometa Luke Ploče, a hrvatski političari koji participiraju u Vladi Federacije BiH suodgovorni su za krah Aluminija koji je gospodarska žila kucavica Hercegovine.”
I pazite sad, za ambicioznog predsjedničkog kandidata “poražavajuće je što ti deklarativni borci za nacionalne interese nisu izašli iz vlasti koja se maćehinski odnosila prema mostarskom gigantu, dok je propale industrije iz većinski bošnjačkih područja obilno subvencionirala”. Recimo, zenički ArcellorMittak je dobivao, informiran je Škoro, električnu energiju po kudikamo povoljnijim uvjetima od Aluminija, što dokazuje dvostruke kriterije i evidentnu diskriminaciju hrvatskih krajeva u susjednoj državi, brzo je povezao dva i dva zaljubljenik u tamburice i slavonske ravnice. Političar amater. Bivši zastupnik i konzul. Ražalovani HDZ-ovac.
Škorine elite
Eto, o tome se radi, otkriva nam Škoro. Bošnjačka komponenta u Federaciji diskriminira hrvatsku, i zato je Aluminij propao, jer plaća skuplju tarifu za struju federalnoj Elektroprivredi, a ne zbog kriminala, pljačke, rastakanja kompanije za račun onih Škorinih elita…Hrvatskih, dabome! Koje su i Aluminij uništavale, kao i sve nekoć moćne, respektabilne tvrtke u RH, po hrvatskoj kriminalnoj špranci.
Ali, kad Škoro bude predsjednik Hrvatske, tako to više neće biti. -Tražit ću- kaže- da se država odgovorno odnosi prema svome vlasništvu, kako u Hrvatskoj, tako i izvan njezinih granica, i da pitanjima političkog, kulturnog i gospodarskog jačanja Hrvata u BiH pristupa strateški, a ne kao dosad stihijski, kako bi se slične tragedije u budućnosti izbjegle.
Prevedi, Škoro! Gdje si bio od 1990. do sada? Osim u HDZ-u i s HDZ-om u razaranju hrvatskog gospodarstva…
Škoro javno deklarira svoju solidarnost s radnicima mostarske kompanije, a od predstavnika vlasti očekuje da poduzmu sve što je u njihovoj moći kako bi se Aluminij ipak sačuvao. Kako, Škoro ne kaže. Ali, vjerojatno eksportiranjem novca Čoviću i sličnima da, makar dok u Hrvatskoj ne prođu izbori, stvore privid ( financijske )” brige RH za nacionalne interese i opstojnost Hrvata u BiH“. Tako se to i dosad radilo. Tako se za Hrvate u BiH skrbilo. Bar one iz vodstva HDZ-a susjedne nam države, kako bi bili što opremljeniji za brzi transfer u HDZ RH, Sabor, Vladu, državne tvrtke, institucije i ustanove u RH…
“Ratni plijen agresorskih čimbenika”
Oni koji su cijepljeni od ili kontra hrvatske “domoljubne tankoćutnosti” stvari vide bitno drugačije. Posrnuće hercegovačkog, kako vele- lažnog diva, smatraju neumitnim.
Firma Aluminij je, piše na portalu tačno.net mr. Milan Jovičić, bivši stručnjak Aluminija, “ratni plijen agresorskih čimbenika iz Hrvatske, s domaćim, proustaškim hercegovačkim čimbenicima iz HDZ-a.
Na čelu s Tuđmanom i povratničkim, emigrantskim polusvijetom iz Australije, Čilea, Argentine.. i uz domaće krtice i štakore, uzurpirana je tvrtka Aluminij, Soko i druge mostarske firme te je proveden neviđeni urbicid nad Mostarom i etničko čišćenje nad tvornicom aluminija. Pod vodstvom najvećeg egzekutora tvrtke, piše Jovičić, Mije Brajkovića i suradnika, krenulo se 1997., uz financijsku potporu Tuđmana i hrvatskih poreznih obveznika, u novu proizvodnju aluminija. Iz pepela. Jer, kako je tada govorio Tuđman, aluminij je strateški interes RH. U novi start Aluminij kreće bez Bošnjaka i Srba, ne srameći se i ne ustručavajući svoje diskriminatorne postratne politike.
Mijo Brajković i “kumovi”
Godinama je trajala Brajkovićeva propaganda o Aluminiju kao “hercegovačkom divu” u kojemu je bio zabranjen ulaz Bošnjacima, Srbima i psima…kao i svim službenim predstavnicima BiH, mada je riječ o tvornici izgrađenoj davnih godina s isključivim BiH kapitalom.
U godinama rasta Aluminija kao lažnog hercegovačkog diva, tvrdi Jovičić, brzo su na scenu stupili , kao aluminijske karike ovog kriminalnog lanca, i brojni Bošnjaci u vlasti federacije BiH, kao “kumovi”. Tu apostrofira ulogu Edhema Bičakčića, Nedžada Brankovića, preko rah. Hadžipašića, do Nermina Nikšića i Erdala Trhulja, koji je tzv. radnički kapital od 44 posto ustupio Miji Brajkoviću.
Vlada Federacije sva je upravljačka prava u Aluminiju prepustila HDZ-u i njegovim prvacima. A oni su dozvolili da kompanija gomila gubitke i da 23 godine uporno bježi od stečaja i javnog problematiziranja stanja u kompaniji. Da bi se sada plakalo nad sudbinom 900 radnika Aluminija, hinilo zabrinutost za “strateški nacionalni interes” i obećavalo neko novo tuđmanovsko uskrsnuće novcem poreznih obveznika iz Hrvatske koje nitko ništa i ne pita…

Aluminijski blokovi dopremljeni iz Mostara (Foto: Tris/H. Pavić)