Goli otok:
Centar sjećanja na ljudsku nehumanost ili Naked Island Torture Fun Park

Na ovoj planeti navodno ima oko 11 milijuna stalno naseljenih otoka. Jedan od njih, srećom, više nije stalno naseljen. Na njemu sada stalno obitavaju samo po koja plašljiva ovca, cvrčci, živahne gušterice, lijene zmije, svrake i druge ptice, a ljeti tamo tumaraju dokoni nautičari i razdragani turisti.

– Goli otok. 1948-1988. Dobro došli. Willkommen. Welcome. Bienvenu. Benevenuti. – petojezično piše na svijetloplavoj izblijedjeloj tabli koju se ugleda nakon što se pristane u glavni pristan Golog otoka, a koji spada u nekolicinu sličnih otoka na svijetu s najgorom prošlošću u povijesti tzv. civilizacije, odnosno ciklusa zbivanja koje pretežno obilježava ljudska glupost, bezumlje, okrutnost i nečovječnost.

Mapa nekadašnjeg mučilišta (foto TRIS/G. Šimac)

Ne tako davno, prije par desetljeća, na tom istom mjestu u hrvatskom Alcatrazu, kako mu tepaju, (iako je Alcatraz prema Golom otoku bio hotel, kako kažu) nije bilo natpisa dobrodošlice, a umjesto njega i frižidera s coca-colom, tu je znao stajati špalir gadnih čuvara koji su novoprodošlice za dobrodošlicu udarali i mlatili na putu ka prijemnoj zgradi zloglasne golootočke kaznionice, zatvora, koncetracijskog logora… kakogod se nazivaju ili su nazivali taj i danas duboko uznemirujući kompleks.

Otok nesreće

Već i dok mu se prilazi brodom, bez i da se išta o njemu zna od ranije, Goli otok djeluje sumorno, negostoljubivo i sablasno. Goli kamen, strme kamenite obale… zbir šiljatih i nezgrapnih razvalina i ruševnih zgrada, dračom obraslih puteva, polomljenih vrata i prozora, oronulih betonskih gromada, osmatračnica, puškarnica i stražarnica razbacanih po čitavom nevelikom otoku nesreće, tvore jedinstveni pejzaž tragične i jezive prošlosti, a negdje u aktualnom svijetu, i sadašnjosti.

Otok razvalina (foto TRIS/G. Šimac)

Danas nitko ne mlati turiste koji se iskrcavaju s jedrilica, glass-boat katamarana, glisera, drvenih izletničkih brodova. Makar ne palicama i pendrecima. Umjesto toga, tamo ih dočeka šarena kompozicija nazvana ‘Goli express’, a koju bradati strojovođa vuče traktorom po otočnim stazama koje vijugaju po zlosretnom krajobrazu, uokolo ruševina samica, zatvora, industrijskih pogona u kojima se robovski proizvodio namještaj, kamene pločice itd.

– Zna biti dnevno i po tisuću turista – kaže letargični prodavač u objektu na kojem piše ‘ORGINAL SUVENIRI’.

Tamo se po 30 kuna prodaju magneti za frižidere na kojima piše ‘Goli otok’, te majice s istim natpisom i nacrtanom braćom Dalton po 120 kuna. Za svega pet kuna može se glava ugurati u šperploču na kojoj je u prirodnoj veličini nacrtan zatvorenik u prugastoj odjeći, te opaliti selfie ili se slikati uz asistenciju prodavača.

– Kupuju li se suveniri? – pitam reda radi.

– Uglavnom sladoled – suho odgovara prodavač u majici na kojoj piše, dakako: ‘Goli otok’.

Suveniri (foto TRIS/G. Šimac)

Konoba Pržun

Malo dalje je jedina golotočka ugostiteljska radnja, uz obalu, na mjestu gdje bi nesretnici po prvi put kročili na tlo otoka nevolje. Sukladno bivšoj svrsi su je nazvali ‘Konoba Pržun’, što na dalmatinskom znači zatvor. Na zidu ukrasni detalji u obliku prozora s rešetkama. Restoransko osoblje zatvorenicima, tj. turistima, rutinirano dijeli tanjure na kojima su jednoobrazno servirani kokošji batci ili ribe uz uzgoja, s nešto krumpira i salate.

– Jel’ ko naplatio dvadestsedmicu? Evo se oni dižu sa stola i idu ča na brod? – oštrim okom i oprezom nekadašnjih zatvorskih čuvara pita jedan konobar kolege.

– Je je… Platili su svoje. Ja sam im naplatija… Slobodni su… – odgovara netko, valjda nesvjesno, zatvorskom terminologijom.

Jučer je bio 9. srpnja, datum u kojem je prije 70 godina na Goli otok iskrcana prva grupa od oko 1200 zatvorenika, tzv. informbirovaca. Doduše, golootočki pržun nije originalna zamisao ondašnje postratne Jugoslavije, već su tamo par desetljeća ranije okrutno ostavljeni ratni zarobljenici 1.svjetskog rata, mahom Rusi.  O strahotama, mučenjima, torturama, premlaćivanjima, najtežim i teško zamislivim psihičkim i fizičkim zlostavljanijima, tjeranju na najteži rad u vrelim ljetima i ledenim zimama na Golom otoku, napisane su knjige, uistinu potresna i dubokotraumatična svjedočanstva. A koja nisu za svačije uši, odnosno srca.

Aleja strave (foto TRIS/G. Šimac)

Deseci tisuća ljudi prošle su kroz golootočki pakao, najprije politički zatvorenici, a potom, u nešto ‘normalnijim’ kaznioničkim uvjetima i kriminalci, ubojice, lopovi, ali i sitni prijestupnici, oni koji su po krčmama supijani znali zapjevati neodgovarajuće pjesmuljke, oni koji su bježali preko granice u želji za boljim životom itd. Više stotina njih s otoka nije otišlo živo. Zatvor je zatvoren 1988. godine. Danas, 70 godina kasnije, sve te silne muke i patnje koje su zadesile političke neistomišljenike tadašnje jugoslavenske vlasti, padaju u zaborav zbog nemara, jednako kao što su pali krovovi većine tamnošnjih zgrada. Kako se to ne bi dogodilo, i kako žrtve terora nisu bile baš posve uzaludne, te kako bi barem ostale na spomen i upozorenje novim generacijama kako čovjek čovjeku nikada ne bi trebao priuštiti takve strahote, jučer je na Golom otoku priređena komemoracija za sve stradalnike.

Komemoracija kod zabavišta za čuvare

Obilježavanje sedamdesete godišnjice dolaska prve grupe kažnjenika na Goli otok zajedno su priredili Udruga Goli otok „Ante Zemljar“ i „Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću“.

-Simboličnim činom želimo podsjetiti javnost na golootočke logoraše i sve žrtve političkog nasilja u Hrvatskoj, Jugoslaviji i Istočnoj Europi tijekom razdoblja Informbiro-a obilježenog brutalnim nasiljem države nad pojedincem.Okupljanjem iskazujemo poštovanje prema tisućama žrtava psihičke i fizičke torture na Golom otoku i drugim logorima za preodgoj stvarnih ili navodnih neistomišljenika u komunističkim diktaturama. Istovremeno podsjećamo javnost na univerzalnost žrtve političkog nasilja u različitim ideološkim poretcima. Komemoraciju povodom 70. obljetnice dolaska prve grupe logoraša u negostoljubivu kamenu pustinju u kvarnerskom akvatoriju organiziramo u želji da patnje žrtava političkog nasilja na Golom otoku budu upozorenje o univerzalnoj važnosti zaštite slobode mišljenja i slobode djelovanja kako se takve strahote nikada ne bi ponovile – kažu.

Besmisao je činjenica na Golom otoku (foto TRIS/G. Šimac)

Cilj im je Goli otok pretvoriti u memorijalno-edukativni centar, a kako ne bi postao tek trivijalno zabavište za turiste. A to nekako već jest.

U jednom trenutku je glavnom golotočkom prometnicom, uzbrdicom oko koje su načičkani teško ruševne zgrade (koju bi neki vizionari odmah pretvorili u ulicu s nizom restorančića koji na jelovniku imaju zatvorske specijalitete), jedna mlada Ruskinja uzbrdo gurala dječja kolica u kojima se baš zadovoljno smješkao i gugutao plavooki dječačić.

Baš neobičan prizor.

-Stoga želimo upozoriti javnost na važnost trajne konzervatorske zaštite ostataka nekadašnjeg golootočkog zatvora i sprječavanje daljnje devastacije lokaliteta. Posebno zabrinjava podatak da je 31. svibnja ove godine završio period preventivne zaštite lokaliteta, a da odluka Ministarstva kulture o trajnoj zaštiti lokaliteta još nije donesena. Želimo sačuvati uspomenu na Goli otok i pretvoriti ga u otok sjećanja, obrazovanja i obrazovnog turizma primjerenog ovom mjestu. Stoga molimo da podržite proces kritičkog suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj kao fundamentalno važnog preduvjeta izgradnje demokratske i pluralističke političke kulture u svakom društvu – pojasnili su organizatori golootočkog zbivanja.

Na komemoraciju pored zgrade nekadašnje kinodvorane, svojevrsnog zabavišta u kojem su zatvorska uprava i čuvari gledali filmove i sl., pristigla je šarolika grupa, među njima i stranci zainteresirani za našu povijest, kao i članovi obitelji nekih od stradalnika. Simbolično, na trenutke su utihnuli i glasni cvrčci, a s neba je zagrmjelo.

Vlak (foto TRIS/G. Šimac)

Spremala se kiša na suhom Golom otoku.

Nezaštićeni otok

– Tu se nalazimo povodom 70. godišnjice dolaska prvih kažnjenika na Goli otok. Današnja komemoracija je svojevrsno upoznavanje sa svim onim što se događalo na Golom otoku u vrijeme kad je on bio aktivni logor i zapravo je rezultat dugogodišnjih nastojanja, prije svega Udruge Goli otok – Ante Zemljar i Documente da se ovaj prostor na neki način sačuva, da se sačuva trajno sjećanje na sve one patnje i sve ono kroz što su prošli kažnjenici na Golom otoku – kazao je uvodno Eugen Jakovčić iz Documente.

Dok je on to govorio, par desetaka metara dalje se čulo veselo hihotanje grupice turista koja se namještala za kolektivni selfie pokraj ostataka bivše strojarnice ili nečeg sličnog.

– Hvala svima što ste izdvojili vrijeme doći ovdje i to baš na dan kada je prva velika grupa logoraša dovežena na ove žale i doživjela šokantan susret sa ovim mjestom. Tu smo danas jer pamtimo njihovo ljudsko dostojanstvo i njihovo pravo na slobodu izražavanja koje im je uskraćeno. Imali su drugačije mišljenje i zbog tog su mišljenja osuđivani, zatvoreni i ovdje dopremljeni kako bi to mišljenje revidirali. Želimo da se takvo nešto više ne događa. Znamo da se još uvijek na svijetu vrši nasilje, ali danas ovdje pamtimo traumu svih onih koji su ovdje bili zatočeni, svih kažnjenika, ne samo u toj prvoj generaciji, nego i traumu njihove djece i njihovih unuka. Ono što danas živi zapravo je trauma ne samo Golootočana, nego sinova i kćeri i unuka Golootočana i stoga se sjećamo ovdje svih koji su bili žrtve političkog nasilja. Ja ću samo izreći imena nekoliko spisatelja koji su o tome na potresan način pisali, poput Ante Zemljara i Vitomila Zupana. S nama je ovdje i predstavanik veleposlanstva Republike Slovenije jer su ovdje bili zatočeni ne samo zatočenici iz Hrvatske, nego i iz drugih tadašnjih jugoslavenskih republika, a danas država: Crne Gore, iz koje je došao proporcionalno najveći broj zatočenika, Srbije, Bosne i Hercegovine, s Kosova, a bili su tu i komunisti iz Italije koji su nakon rata odlučili doći u Jugoslaviju, a da bi veliki broj njih završio ovdje služeći dugi niz godina. Ja bi svima koji su se okupili izrekla molbu: kada se vratite u svoja mjesta, kada se vrtite u svoje zemlje, napravite što možete i zagovarajte stvaranje obrazovno turističkog sadržaja na ovom otoku. Ni danas nije riješen pravni status otoka, preventivna zaštita Ministarstva kulture je istekla u svibnju. Dugi niz godina zagovaramo trajnu zaštitu, da bi je stvarno sproveli u djelo trebamo i vaše glasove i potporu iz Hrvatske i drugih država i svih zemalja EU – kazala je Vesna Teršelić, voditeljica Documente.

Golotočka magistrala, na njoj mlada Ruskinja sa sinčićem (foto TRIS/G. Šimac)

S Golog otoka je bijeg bio teško moguć. Osim stražara i mreže doušnika među zatvorenicima, bijeg je sprječavala činjenica da je do prvog, opet negostoljubivog kopna ili susjednog otoka trebalo preplivati šest kilometara. Zatočenici su bili osuđeni na čekanje i trpljenje.

Usporedba s katoličkom inkvizicijom

Božo Kovačević, bivši ministar, bivši saborski zastupnik i bivši veleposlanik RH u Ruskoj federaciji, puno toga o ovome otoku zna – vezan je i osobnom obiteljskom tragedijom za Goli otok. Tamo mu je bio zatočen otac. To je jedan od razloga zbog kojega i on već dulje vrijeme vrlo aktivno propagira da se Goli otok sačuva kao mjesto sjećanja na ljude koji su tu bili zatvoreni. Ujedno i razlog za vrlo emotivni govor koji je održao na komemoraciji.

– Naravno, ovo nije najveći koncentracijski logor koji povijest pamti. To nije najveći komunistički logor. Daleko je to od sustava gulaga kakav je bio uspostavljen u Sovjetskom savezu. Po mnogočemu organizacija Golog otoka može se usporediti s organizacijom drugih zloglasnih koncetracijskih logora, i komunističkih i fašističkih. Po tome što je postojala neka vrsta samouprave unutar logora, po tome što je rad logoraša korišten kao robovski rad, ali i po tome što taj logor nije bio logor smrti i nije bio isplaniran zato da se ljude koji su ovdje zatočeni ubije. Logor koji nije bio prvenstveno planiran kao logor gdje će se obavljati robovski rad – to je bio glavno obilježje staljinističkih logora – premda je i ovdje djelovalo poduzeće Velebit čije su pločice s Golog otoka popločale središnje trgove mnogih jugoslavenskih gradova… – govorio je Božo Kovačević.

Bivši pogon za robovski rad (foto TRIS/G. Šimac)

Poznato je kako su se vremenom ropskim radom zatvorenika gradili industrijski pogoni za izradu proizvoda od metala (šasije za traktore, dijelovi za brodove…), brodogradilište… Izrađivao se tu i visokokvalitetni drveni namještaj koji se izvozio u SAD, Meksiko i drugdje. Dok je Božo Kovačević govorio, na obližnjem ruševnom krovu nekadašnjeg raspadnutog pogona za izradu namještaja posve glupavo se šetala i mobitelom fotografirala grupa turista u šlapama.

– Ali po nečemu se ovaj logor ne može usporediti s drugima: po tome što je svrha tog logora nominalno bila preodgoj. Kakav je to preodgoj bio? Jedni staljinisti su druge staljiniste koji su skrenuli s linije osudili na preodgoj na Golom otoku! I ako postoji iz povijesti nešto čime se se Goli otok može usporediti, to je onda samo katolička inkvizicija, jer ovdje su u samo malobrojni dospjeli zato što su doista nešto učinili, pokušavajući s liniijom Informbiroa organizirati nešto protiv jugoslavenske vlasti. To su bili uglavnom oficiri Jugoslavenske armije. Samo mali broj njih koji su se ovdje zatekli se otvoreno izjasnio za rezoluciju Informbiroa, a velika većina su bili oni za koje je vlast sumnjala da bi mogli pogrešno misliti. Vlast ne dopušta da bilo tko drukčije misli, a kamoli da drukčije politički djeluje i uzela je sebi za pravo da tisuće onih za koje se sumnjalo da drukčije misle dovede ovdje i prisiljava na preodgoj. Mnogi od njih nisu ni shvaćali tko ih poziva na preodgoj i kako bi trebali preodgojiti… – ustvrdio je B. Kovačević u svojem temperamentnom obraćanju sudionicima komemoracije, uz zvukove grmljavine koja se približava.

Konvertibilne i nekonvertibilne žrtve

Osim grmljavine, iz pravca otoka Raba pristizala je glasna glazba s golemog bijelog izletničkog katamarana koji je vozio stotinjak turista željnih obilaska turistički atraktivnog devastiranog bivšeg logora patnje i nevolje.

Budalasti turisti na ruševnom krovu (foto TRIS/G. Šimac)

– Thriller…Thriller... – čuo se refren glazbenog megahita pokojnog Michaela Jacksona iz daljine i miješao s tutnjavom gromova.

– Tragedija tih ljudi je u tome što su oni s kojima su se borili u ratu poslali u ove logore i izložili ih nezamislivoj torturi samo zato jer oni koji su bili na vlasti pretpostavljali da bi ovi drugi mogli misliti drukčije. I eventualno u budućnosti možda djelovati politički drukčije. To je jedna tragedija tih žrtava. Druga tragedija tih žrtava nastupa s raspadom Jugoslavije i promjenom političkih sustava. Mi živimo u demokratskom političkom sustavu. Demokratski politički sustav, osobito u zemlji kojoj je integrirana u EU podrazumjijeva poštivanje zakona i ljudskih prava… demokraciju. I podrazumijeva razuman odnos prema prošlosti. Taj razuman odnos prema prošlosti kad su u pitanju žrtve Golog otoka se u Hrvatskoj, na žalost, nije dogodio. Zašto se nije dogodio? Zbog toga što golootočke žrtve nisu konvertibilne žrtve za potrebe vlasti u Republici Hrvatskoj. Za ovu vlast konvertibilne su brojne žrtve kojih je bilo mnogo. To su Hrvati katolici. Dakle stradali Hrvati katolici su žrtve koju sadašnja vlast koristi kao svoju investiciju u opravdavanju svojih ideoloških projekata i svog tipa vlasti. Kad god bilo koja vlast bilo koga tko je stradao u prošlosti koristi kao argument za svoje ciljeve, to je zloupotreba povijesti i izigravanje povijesnih činjenica. Žrtve su žrtve, a nisu te žrtve dio ničijeg današnjeg političkog plana ni ti su te žrtve pale zbog toga što su mislile da će današnji vlastodršci kreirati budućnost kakvu oni zamišljaju. Ljudi koji su stradali bez suđenja su žrtve i svi trebaju mati jednak tretman. Moram reći da ovdje ne govorim samo o onim žrtvama koji su ovdje umrli ili su ubijeni, jer ovo nije bio logor smrti. Od ukupno 16000 IN-ovaca 600 ih je ovdje poginulo. Žrtve su bili oni koji su boravili na Golom otoku, i koji godinama nakon što su bili ovdje nisu mogli dobiti pristojan posao… oni koji su generacijama bili diskriminirani zbog toga što su bili na Golom otoku… – energično gestikulirajući rukama je govorio Božo Kovačević.

Put za nigdje (foto TRIS/G. Šimac)

Doista, tragedija golootočkih patnika još se može živo osjetiti i gotovo opipati u ruševinama zatvora, među palim zahrđalim stupovima, među napuklinama betona iz kojih raste bodljikavo bilje. U tupoj tišini nekadašnjih zatvoreničkih nastambi na čijim je podovima sada debeo sloj ovčjeg izmeta.

‘Nismo u dovoljnoj mjeri civilizirani’

A s turističkog broda sve glasnije je dopirao jedan njemački disco-hit iz druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća, baš negdje iz vremena kada je zatvor zatvoren.

– Njihova žrtva nije konvertibilna za današnje vrijeme, što samo govori da nismo u dovoljnoj mjeri civilizirani. Jer žrtva je žrtva i treba je poštivati bez obzira na to je li se s njima slažemo i bez obzira koji su bili ideološki motivi zbog kojih su tu bili. Tragedija tih žrtava je utoliko veća što ništa od onog za što su ginuli ovdje danas više ne postoji i nije relevantno kao opće prihvaćeni cilj i sustav vrijednosti. Sovjetskog saveza u koji su se kleli neki koji su dospjeli na Goli otok više nema, Jugoslavije za koju su se borili više nema… Način na koji su oni zamišljali bolji život i bolji svijet danas nije uopće prihvaćen kao predodžba o boljem uređenju svijeta, ali to ne umanjuje činjenicu da su oni žrtve bez suđenja i svaka civilizirana zemlja će takve priznati za žrtve i odati im dužnu počast. Pozivam Vladu RH, premda ne vjerujem da će išta učiniti, da uvaži te civilizacijske norme i da prihvati inicijative nevladinih udruga da se ovdje osnuje memorijalni centar kojemu će se odati dužno poštovanje ljudima koji su stradali bilo zato jer su vjerovali u nešto, bilo zato jer su nešto pogrešno rekli ili bilo zato jer su nevino osuđeni. U koju god kategoriju spadaju, oni su žrtve kojima treba dignuti spomenik i zbog nade da će postojanje takvog spomenika onemogućiti da se takvo nešto ponovi u budućnosti. Ali nisam siguran da bilo kakav spomenik, ako nema odgovarajuće političke akcije, ako se povijest ne bavi činjenicama i otkrivanjem istina, nego ako povijest služi aktualnim političkim svrhama, ta nada je neopravdana. Ali ja se ipak nadam da će ovaj napor ipak uroditi plodom i da će budući memorijalni centar na Golom otoku biti poruka svakoj budućoj vlasti: ne smijete osnivati koncentracijske logore! – kazao je završno Božo Kovačević i dobio pljesak prisutnih pored derutne kino dvorane i kuglane u kojoj su čuvari u trenucima opuštanja obarali čunjeve, a ne zatvorenike.

Vreva (foto TRIS/G. Šimac)

Hoće li Goli otok doista postati memorijalni centar, ili će postati trivijalno turističko zabavište nazvano, npr. Naked Island Torture Fun Park? Slično pitanje godinama zaokuplja i Darka Bavoljaka, predsjednika Udruge Goli otok „Ante Zemljar“. On nikako ne bi htio vidjeti da Goli otok postane nekakav resort za bogate turiste.

What a feeling…

-Na današnji dan prije 70 godina stigli su prvi kažnjenici na ovaj otok. Ovdje su uglavnom dolazili oni koji su imali drugačije mišljenje od onih koji su tada bili na vlasti. Ti patnici su danas naša savjest i promatraju nas kako se odnosimo prema “njihovom otoku”. Mi na žalost nismo ništa učinili da njihovu patnju obilježimo i to je naša sramota, to je sramota za ovu državu i sve njene građane. Iako vladajuće strukture našeg društva danas okreću glavu od bremenite prošlosti, mi kao udruga ne želimo da ovaj otok nestane u brojnim prekrajanjima povijesti, ili još gore u betonizacijama i apartmanizacijama. Stoga ovim putem još jednom apeliramo da se ovo mjesto zaštiti i dostojno obilježi prije nego što sa ovoga svijeta ode i njegov posljednji svjedok – kazao je završno Darko Bavoljak.

Onda je upriličena minuta šutnje za sve stradalnike Golog otoka.

Uporedno s minutom šutnje, dolje malo niže u pristaništu čuo se veseli žamor novoiskrcanih turista koji su se žustro raspršili uokolo, a s broda je zbilja glasno treštala pjesma iz hitfilma Flashdance:

• What a feeling… Bein’s believin’…

Nije lako prenijeti vlastito golootočno iskustvo ni riječima ni slikom.

Niti izraziti žaljenje i suosjećanje onima koji su prošli strahote Golog otoka.

Evo svejedno 70-ak fotografija, i kratki video s 17 sekundi pjesme ‘What a feeling’.