Nije da se veselim mukama “živozidaša” koji su se dobrovoljno deložirali iz stranke , odjednom nezadovoljni dugogodišnjom diktaturom “gazdarice” Vladimire Palfi. Ali, doista me razveselio nusprodukt velikog raskola u dječjem vrtiću zvanom “živi zid”. Naime, da nije bilo toga, ne bismo imali još jednog kandidat za Pantovčak. Najveću ovogodišnju predstavu. Ivan Pernar za Predsjednika! Kud’ ćeš bolje?! Mojoj radosti nema kraja. Jer, ako netko zna i može, zna Pernar. Ma što sprječavati deložacije, ma što voditi stranku, taj može voditi i državu. Pogotovo hrvatsku. Nekmoli nositi predstavu. Od svih poznatih kandidata, Pernar bi Pantovčaku najbolje pristajao. Slika stvarnosti napokon bi bila stvarnost sama…
Za taj doživljaj nam je samo još Pernar nedostajao. I sad kad znamo da je spreman žrtvovati se za nas, možemo se opustiti i čekati završnu predstavu inauguracije. Spašeni smo! Skupi politički cirkus, dobio je najvećeg među klaunovima i može polako prema ciljnoj crti. Predstava počinje. Smijehom i pjesmom. Kako će završiti? Dramskim happyendom, komedijom, groteskom, melodramom ili tragedijom?
Audicija
Pa da vidimo, tko se sve sprema za Predstavu, tko je prošao audiciju?
Osim Kolinde Grabar Kitarović koja se ususret izborima sve brže transformira u irelevantni, izafektirani model , glavne role u predstavi su podijeljene Mislavu Kolakušiću, Zoranu Milanoviću, Miroslavu Škori, neočekivano je ulogu dobio i Ivan Pernar, a igrat će i RF-ova Katarina Peović Vuković. Neka cvjeta tisuću cvjetova…
S Pernarom smo dobili jamstvo da ćemo imati raritetni politički igrokaz i prvoklasnu zabavu, vrlo prikladnu kampanji za novog šefa državnog Teatra poznatog inače, po serioznosti i imunosti na prizemne humorne sadržaje. Možda nas čeka predstava kakvu naš nacionalni teatar apsurda još nije vidio…
Među glumcima imamo jednog saborskog zastupnika u potrazi za novom strankom (spominje se Abeceda demokracije, gdje ga jedva čekaju da ih detronizira i zavlada njima kao njihova Vladimira Palfi ); jednog bivšeg premijera koji eventualnu nominaciju za glavnog glumca nije dosad prokomentirao nijednom riječju; jednog bivšeg suca “preimenovanog” u eurozastupnika, za čije je ambicije i Svemir premali; jednog ravničarskog zabavljača koji je zdravom razumu unatoč, spreman objesiti tamburu o klin i po Pantovčaku ganjati leptire; jednu sveučilišnu profesoricu koja glumi iz prkosa i ponosa, i naposljetku aktualnu šeficu države koja ni sama ne zna pod čiji će logo stati i koga će u predstavi zapravo glumiti. A za koga je nama u tako razvedenom dramskom tekstu, krcatom neprizemljenih egotripova, “superiornih i genijalnih” strip- likova, navijati? Koga izabrati kao svog omiljenog glumca kojeg ćemo gledati idućih sezona? Neće biti lako, ne, ne…
Mislav Kolakušić/Foto:TRIS/J.Krnić
“Demokratski diktator”
Mislav Kolakušić, donedavni sudac zagrebačkog Trgovačkog suda, koji je na antikorupcijskoj platformi dobio 8 posto biračke potpore u recentnim izborima za Europski parlament, i time prošao audiciju za ulogu glavnog pravednika među najvećim glumačkim pravednicima, naprosto ne zna što bi prije, ili što bi sve odjednom, zgrabio kad mu se prilika već pružila. O.k., nije loše za početak odmah dobiti sinekuru od preko 8700 eura mjesečno, uz sve ostale privilegije i pogodnosti. Ali, nije to dovoljno za Kolakušićeve kapacitete. Zato će odmah, ne štedeći se, iz EP-a pravo u kampanju za buduću predsjedničku rolu. S novim ciljem. Osvojiti predsjedničku lentu i useliti se na Pantovčak, na najbolju pozornicu. S nje, juriš po 76 mandata u državnom Teatru. Kako bi bio glavni meštar Predstave. I uzeo sve role u svoje ruke. Doduše, u međuvremenu će morati abdicirati s predsjedničke uloge, da bi mogao sudjelovati u trci za izvršnu vlast u Teatru. No, to su “manje važni detalji”…
Svakako, kad osvoji većinu u Hrvatskom narodnom teatru, postaje meštar parade i šef teatarske vlade, koji sam bira svoj tim, i ništa ga na svijetu ne može spriječiti da bira uvijek samo – sebe! Jedino sebe! Pa će u podjeli uloga zgrabiti i premijersku, i rolu ministra unutrašnjih poslova i ministra pravosuđa. Cijeli represivni aparat bit će u njegovim rukama, ali i cijela predstava, jer, jedino on zna kako izazvati ovacije publike na otvorenoj sceni. “Demokratski diktator” Kolakušić, alfa i omega uprizorenja “antikoprupcijske Hrvatske” !. Izgledno je da bi mogao postati hrvatski hit izvozni proizvod, za kojim će se jagmiti, osobito sjevernokorejsko tržište.
Šutljivi egocentrik
No, ne treba podcijeniti potencijale ni prerano “otpisanog” SDP-ova libertarijanca Zorana Milanovića, koji još nije sve rekao u hrvatskom političkom Teatru. Nije stigao. Nakon loših recenzija za ulogu u parlamentarnim izborima 2016., pobjegao je glavom bez obzira iz te prljave arene u kojoj su mu “šatoraši”, u sprezi s njegovim stranačkim lumenima, uspjeli nasapunati dasku, i učiniti ga prvorazrednim naivcem i katastrofalnim glumcem. Jedino što mu je proteklih godina išlo na ruku, jer skeč s Klemom i družbom još se prepričava, jest izbor Davora Bernardića za glavnog glumca u SDP-ovoj predstavi “Sam u kući”. Tako je dobio priliku da, u stranci i izvan nje, za njim, arogantnim egocentrikom i prgavcem, još mnogi u državnom Teatru žale.
Od odlaska sa scene nevjerojatno je škrt na riječima. Tvrdoglavo šuti. Svi drugi govore umjesto njega i odrađuju njegovu kampanju, paradoksalno, ali bez njega. Milanović je, očito, još jedan inventivni glumac u politici koji nam svima dokazuje da je šutnja, makar u njegovom slučaju, možda i više od zlata. Da je tijekom zadnje dvije godine ijednom progovorio o svojim ambicijama, vjerojatno bi se odavno pokopao. Ovako, sve dok šuti, ostaje u igri. A golica ga. Htio bi igrati, ali bi htio i trijumfirati. Slušati aplauze. Nepodnošljiva mu je i pomisao da bi mogao biti izviždan. Poražen. Objektivno, nije njemu Pantovčak nešto, nije da bi se inače baš “tukao” za tu poziciju krpenog lutka bez ovlasti i relevantnosti. Ali za povratnika na scenu, dobra je odskočna daska. Zato se premišlja. I mudro šuti. Dok drugi za njega rade i održavaju ga uporno na popisu glavnih glumaca za ulogu predsjednika. Nitko neće moći kazati da je govorio čas jedno, čas drugo. Jer, nije govorio ništa, nije radio ništa, a kako vidimo, kampanju je moguće u Hrvatskoj voditi i njezinim sabotiranjem.
Srčani tamburaš
I ovako šutljiv Milanović ostaje prvorazredni egocentrik. Dok on šuti i ostavlja našoj pronicljivosti ili čak našim prognozerskim sposobnostima da dokučimo što će taj u finišu odlučiti, dotle, njegovi kolege iz SDP-a Tonino Picula i Ivo Josipović ne mogu o Predstavi ni razmišljati. Javno su deklarirali svoju podršku bivšem šefu SDP-a ako se prijavi na audiciju za rolu predsjednika države, i spremni su odustati od vlastitih ambicija i od Predstave, u njegovu korist. Bio bi red da im konačno kaže što misli, a ne da budu kolateralne žrtve njegove kolebljivosti.
Pogotovo jer na glavnu ulogu pucaju i neki glumci kojima je scena život. Teško je povjerovati, ali Miroslav Škoro upravo preispituje svoj odnos s narodom i svoje preferencije u Teatru. Od njega se puno očekuje. Nadaleko ga se čuje. Osobito kad ga prati Zagrebačka filharmonija, ili tisuću tamburaša…
Nagovorili su ga, doduše, jer od te je predstave davno digao ruke. Ali, prijatelji mu tvrde da ga publika traži. A tko je on da ignorira potrebe i zahtjeve publike?! Čovjek ima veliko srce, toliko da ga je morao premostiti. Pa bi možda bilo humanije da ga prijatelji tako ne zloupotrebljavaju…
Egzotična profesorica i glumica “sa ( modnim ) stilom”
Sveučilišna profesorica i šefica egzotične grupacije ( RF-a ) koja je iskreno zamišljena nad sudbinom potlačenog i eksploatiranog radništva, Katarina Peović Vuković, javila se na audiciju iz principijelnih razloga. Nespekulativnih. Da istjera vukove iz šume. Njezina su očekivanja testna. Nepretenciozna. Za glumicu njenog kalibra nema prikladne uloge u ovoj predstavi, a bogme ni publike. Ali, audicije se ne ignoriraju…
A ako nam se ne sviđaju osebujni, kontroverzni, egocentrični, brbljavci ili šutljivci, srčani ili kolebljivci, uvijek imamo najveću estradnu zvijezdu državnog Teatra, shvaćenog prevalentno kao “scensko djelovanje”. Imamo KGK, ženu koja je u permanentnom glumačkom treningu. Izgradila je stil ( ponajviše modni ) , pronašla je izgubljenu “plavu nit” koja joj je donijela neko novo samopouzdanje temeljeno na samodopadnosti i prijemčivosti na komplimente koji nemaju baš nikakve veze s njezinom ulogom, a jedini dokaz da se bavi Teatrom su njezini prvi pravi neprijatelji. I to oni “kućni”. Koji joj najviše rade o glavi.
To je naša glavna glumačka postrojba za Predstavu. Igru “velikih manevara u izlokanim predsjedničkim ulicama”. Bez Ivana Pernara bi bila nepotpuna, manjkava, s njim je apsolutno na sliku i priliku hrvatskog državnog Teatra.
