Vladimir Cvetković Sever, vlasnik je nakladničke kuće Mitopeja, a u izdavaštvo je ušao u najgore vrijeme, 2017., kada je postalo gotovo nemoguće raditi taj posao bez ozbiljnih trauma. Bavio se 20-ak godina prevođenjem, i makar je bio samo karika u lancu izdavaštva, naučio je tijekom dugog prevoditeljskog staža, a prevodio je godinama za Algoritam, kako odabrati pravu, dobru knjigu. U svojoj je nakladničkoj kući gotovo sve: sam bira naslove, s autorima pregovara o kupnji prava, i dalje prevodi, redigira, svoja izdanja promovira…
Je li zadovoljan s onim što je dosad učinio u izdavaštvu, što ga je potaklo da se upusti u te vode, koji su današnji izazovi u nakladništvu, sve to, i još ponešto, pitali smo za Tris portal Vladimira Cvetkovića Severa.
-Prevoditelj ste s bogatim iskustvom. Što to čini dobrog prevoditelja? S kojim se sve izazovima susrećete u svom poslu? Što ovo zanimanje čini posebnim?
Pristup prevoditeljskom umijeću suštinski je jednostavan: plod vašeg rada mora biti u sadržajnom i stilskom pogledu vjeran odraz izvornika. Primjena je beskrajno složena, doduše. Morate majstorski poznavati izvorni jezik i način na koji se pojedini autor njime služi, te – što je čak i bitnije – besprijekorno vladati svojim jezikom, bar ako vam je stalo stvoriti novo književno djelo koje može stati rame uz rame s izvornim. Ne postoje dva jednaka dana u ovom poslu: svaka rečenica je novi izazov. Prevođenje je stoga silno interesantno; postaje zamorno samo kad se radi za one koji ga ne cijene.
-Koliko su vam bliske knjige koje prevodite? Da li se ikad dogodilo da vam je knjiga koju ste prevodili bila nezanimljiva? Jeste li ikad odustali od prijevoda neke knjige?
Knjige koje prevodim za Mitopeju beskrajno su mi bliske i zanimljive – zato sam i kupio prava na njih! Bio je to način da si zajamčim zalihu vrhunskih prijevodnih izazova u ostatku karijere. Tu i tamo sam, kroz prve godine samostalnog poslovanja, znao primiti i narudžbe za knjige drugih nakladnika. To se pokazalo kao prilično loš odabir: ne samo da nisam imao kontrolu nad konačnim tekstom, što je bio glavni razlog mojeg osamostaljivanja, već sam i gubio vrijeme koje sam pametnije mogao utrošiti na vlastite književnike. Načelno nisam protivnik prevođenja gluposti: ne bi svaki drugi titlani naslov u multipleksima imao moj prijevod da nije tako. Ali na glup film ode nekoliko dana; glupe knjige znaju odnijeti mjesece, a prestar sam za to.
-U međuvremenu ste i sami postali nakladnik. Što Vas je potaklo da se postanete nakladnik? Kako gledate na današnju hrvatsku nakladničku industriju?
Uz kontrolu nad naslovima i konačnim oblikom teksta, htio sam objediniti većinu uloga potrebnih za izradu prijevodne knjige – od kupnje prava do izgleda teksta na stranici – u svojoj osobi, kako bi knjiga koju potpisujem zaista bila djelo iza kojeg stojim. To je kolegicama i kolegama iz ove struke inače nemoguće, dobrim dijelom zbog lanca odlučivanja o izgledu konačnog teksta u kojem svatko vuče na svoju stranu – redaktori i urednici razmjerno kompetentno, a lektori, nikad vični izvornom tekstu, počesto krajnje nametljivo. Tim lancem odlučivanja nakladnici misle da si jamče tekst sa što manje grešaka, a počesto uz toliko babica dobiju kilavo dijete.
-Vlasnik ste nakladničke kuće koja svaku svoju knjigu želi učiniti posebnom. Kako ste došli na ideju da javnosti predstavite knjige u drugačijem svjetlu? Kako birate knjige koje ćete prevoditi?
Na kretanje u nakladništvo odlučio sam se kao na emancipacijski potez, prije svega. Htio sam raditi ono što volim, a to je svakako lijepa književnost nadahnuta mitom. A kad radiš za sebe, i radiš ono što voliš, naravno da je rezultat drugačiji od onoga što je izvedivo u okvirima rada za poslodavca koji ti, jednom, možda čak i plati. Načelo izdavanja 500 luksuznih i neograničene količine redovnih izdanja naših naslova samo je prilagodba drugdje uobičajene prakse objavljivanja tvrdih i mekih izdanja našoj, manjoj sceni. Ali zato tih 500 primjeraka može izgledati apsolutno nadmoćno svim ostalim izdanjima, bilo gdje na svijetu: to nam kažu i sami pisci i njihovi agenti. A opet, Mitopeja je solventna otkako postoji, i neprestano može rasti – isključivo zato što sam, uz pojednostavljivanje procesa rada na tekstu, pojednostavio i proces prodaje knjiga: dostupne su na internetu svima koji ih požele, umjesto da budu izložene neizvjesnosti prodaje u knjižarama. Za takav sam se pristup odlučio već na odlasku iz tonućeg Algoritma, ali pokazuje se izvanrednim bez obzira na stanje tržišta.
-Koji su trenutni književni trendovi? Tko po vašem mišljenju stvara trendove, čitatelji ili nakladnici?
Ako mi je nešto nit vodilja pri odabiru naslova, onda je to upravo pojam da Mitopejine knjige ne smiju ovisiti o trendovima. Trend dođe i ode; cilj mi je stvarati naslove koji će trajati. Zato se i jesam odlučio za djela koja suvremenom čitatelju osvješćuju i približuju baštinu drugih kultura i krajeva – jer što je mit, ako ne sukus baštine? A opet, budući da sam si cijeli nakladnički koncept posložio po mjeri i volji, dogodilo mi se – i još mi se događa – da to moje opiranje trendu urodi naslovima koji postanu veliki hitovi. Nisam molio Neila Gaimana da napiše Nordijsku mitologiju kao najbolji mogući prvi naslov Mitopeje, niti sam imao udjela u Nobelovoj nagradi za Kazua Ishigura, ni u globalnom fenomenu Katherine Arden. Sve sam te pisce odlučio objaviti jer me oduševljavaju i jer sam htio to oduševljenje prenijeti kako treba; uspjeh mojeg poslovanja možda leži u činjenici da nisam jedini kojem su dojadili trendovi, i pristup nakladništvu ovisan o njima.
-Nacija smo koja se, nažalost, ne može pohvaliti velikim zanimanjem za knjigu. Na koji način, prema vašem mišljenju, potaknuti ljude da više čitaju?
Poštovanjem, prije svega. Jako jeftine knjige možda su pristupačne, no ne mogu biti i dobro prevedene, i znalački priređene, i lijepo predstavljene, i kvalitetno otisnute, i izrađene da traju; one su brza hrana u ovom poslu, a brzom hranom se ne stvaraju gurmani. Nikome s formiranim književnim ukusom takve knjige ne djeluju kao izraz poštovanja. Kad se to spregne s antiintelektualnim sadržajem prevelikog dijela medija, kao i nastojanjima marketingaša svih boja da ljude pretvore u bezumne konzumente, kao društvo strukturno ne stvaramo čitateljske individue kojima je do knjige stalo. Samo, kako to obično biva, usprkos najvećim naporima najgorih, još nismo došli do faze potpunog zatupljivanja građana ove zemlje – a nikad i nećemo. Oni koji rade dobro, vrijedno i s punim uvažavanjem svih s kojima rade i za koje rade ne moraju strahovati od tih negativnih trendova; a svojim će radom, isprva u maloj, a s vremenom u kumulativno sve većoj mjeri, pridonijeti njihovom okretanju.
