Alpinistica pripravnica Antonia Viljac još uvijek se oporavlja od upale mišića i slaže dojmove sa uspona na Grossglockner, najviši vrh u austrijskim Alpama na koji se prije koji dan popela u društvu svog partnera Leonarda Grubelića. Članica šibenskog planinarskog kluba Sv. Mihovil, Stanice planinarskih vodiča HPS-a i Hrvatske gorske službe spašavanja pohodila je ove godine i Aconcaguau, ranije i Elbrus i Mt. Blanc i Triglav u zimskim uvjetima. Popričali smo kratko o zahtjevnom usponu na stijenu Grossglocknera, strahovima, opasnim situacijama, ekstremnim naporima i vremenskim neprilikama koje su ih pratile.
Kakvo vas je vrijeme pratilo prilikom uspona na Grossglockner?
Krenuli smo na ovaj produženi vikend da bi uživali u alpskim vrhovima, a završili smo u ljetnim neverama, mećavama, ledenoj kiši i magli. Gledala sam puno puta slike sa uspona na Grossglockner i uvijek su sa ljetnog uspona bile idilične, međutim, nas je očito dopao ljetni uspon u zimskim uvjetima.
Koliko je sve skupa trajalo i je li bilo naporno?
Prvi dan smo se digli tisuću metara i prespavali u planinarskom domu jer je padala jaka kiša. Idući dan krenuli smo ujutro u pet i trideset na vrh i oko jedan sat smo bili na vrhu. Petnaest minuta smo uspjeli izdržati na vjetru i kiši na vrhu i počeli se spuštati. Spust je trajao duže nego uspon zato što je jako opasno u uvjetima gdje je kombinacija stijene, leda, snijega koji se topi, kiše i magle. Morate paziti na svaki korak dok otpenjavate, svaki korak dobro promisliti unaprijed da se ne dogodi zlo i treba puno energije. Mi smo cijelo vrijeme bili navezani i baš zato što ovisimo jedan o drugome morali smo biti jako pažljivi.
Je li bilo nekih baš opasnih situacija?
Kombinacija penjanja po stijeni pod snijegom i ledom jako je zahtjevna jer kad udarite derezom ili cepinom ne znate što vas čeka ispod, hoćete li propasti u snijegu ili ćete se zabiti u led.. Od takvog kombiniranog penjanja ja sam, evo, puna modrica.
Koliko je sve to naporno, propitivanje granica izdržljivosti i svojevrsno mučenje?
Mučenje je na neki način. I ja sam par puta bila u fazi kad sam vikala da više ne mogu, da nemam snage, nemam energije, međutim, niste ni svjesni koliko možete, mislite da je prošlo nekoliko minuta, a penjete se već dva sata nekim malim dijelom od par desetaka metara. Ovaj uspon ne spada u alpinizam, ali zbog vremenskih uvjeta koji su nas pratili bio je to visokogorski uspon s elementima alpinizma. Morali smo, dakle, penjati stijene i otpenjavati pri silasku, okrenuti unatrag prema stijeni, ledu i snijegu, što iziskuje stvarno puno energije i pažnje.
Je li te u ijednom trenutku bilo strah da ćeš proklizati, da će se odlomiti komad stijene?
Naravno da me je bilo strah i evo sada se smijem samoj sebi kada se sjetim koliko sam puta vikala da ne mogu i da ću pasti. Počneš kliziti, ali već imamo nekog iskustva u visokom gorju i znamo neke cake kako se zaustaviti cepinom ili kako se osigurati užetom ili kompletom sa karabinerima. Za sve je potrebna škola, doslovno alpinistička škola koji smo prošli, ali najvažnija je škola iskustvo u planini. Stvarno treba biti iskusan u zimskim usponima.
Što te unatoč opasnostima, naporima i vremenskim neprilikama tjera u visoka gorja?
Ovakvo malo ekstremnije planinarenje zahtijeva posvećenost i znanje u tehnikama i cjelokupnom ponašanju u planini. Kod ovakvih uspona najveća je nagrada kad se sigurno spustite u podnožje planine. Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Možda je čak taj strah kojeg smo spominjali najveći pokretač. Moj penjački partner Leo bi rekao da je strah prijatelj, tako da nas možda tjera baš taj prijatelj strah.
Je li u smislu prevladavanja određenih situacija i doživljaja opasnosti bilo određenih razlika između tebe i tvog partnera, s obzirom na percepciju o jačem i nježnijem spolu?
U kontekstu razlike među spolovima mislim da se nas dvoje nadopunjujemo. Treba imati puno povjerenje u svog penjačkog partnera. Znam puno ljudi kojima je trebalo dugo godina da nađu svog idealnog penjačkog partnera. Svatko od nas ima nešto i to se treba poklopiti da bi bila idealna naveza.
