Ožujak je “ženski mjesec” ( iako, muškog roda ), pa je i tribina “Žene u domovinskom ratu” održana nimalo slučajno baš u ovom tjednu, a u organizaciji Savjeta za ratne veterane SDP-a Splitsko-dalmatinske županije. Rat iz jednog sasvim drugog diskursa negoli smo navikli, priče teške, ali nimalo politizirane, duboko emotivne, kao i sjećanja sudionica tribine, inače ratnih veteranki koje su, svaka na svoj način i po logici svoje profesije ili mladenačkog zanosa, krenule u rat i u njemu ostale do kraja. Bez premišljanja i kalkuliranja, po profesionalnom zadatku ili moralnom pozivu. Rat nije njihova karijera niti su na njemu gradile svoju egzistenciju.
Naprotiv, redom se trude slike ratnih užasa makar potisnuti, ako ne mogu zaboraviti. O tim tragičnim godinama nerado govore kao i svom doprinosu u Domovinskom ratu, a ponajmanje da bi se nekakvim svojim zaslugama razmetale.
Znamo koliko je veterana oboljelo od karcinoma prostate, ali ne i koliko je veteranki pogodio rak dojke…
Cilj tribine, na kojoj su govorile liječnica, Vjera Marušić, ratna reporterka, hrvatska braniteljica iz Osijeka, Eleonora Mandić, djelatnica ZZMO-a Split, Nataša Poparić Delonga, i kao moderatorica, Maja Krčum, je bio pokušaj da se, makar nakon gotovo tri desetljeća od početka rata, osvijesti uloga i doprinos žena u obrani Hrvatske. Da se radi povijesti i onih koji dolaze žene ne zaborave…
A tko je na tribini bio i slušao priče žena koje su prošle rat ” iz prve ruke”, a napose predsjednicu Savjeta za ratne veterane SDP-a SDŽ-a, Eleonoru Mandić, koja se pozabavila statistikom o ženama u ratu, itekako je ostao zatečen. Brojkama, stradanjima, zločinima kojima su bile izložene, a o čemu se kod nas rijetko govori. A sve su žene bile dragovoljke, za njih nije postojala vojna obaveza, ni mobilizacijski poziv…
Kako kaže Eleonora, udruge branitelja itekako alarmiraju javnost o učestalosti poboljevanja veterana kao izravnoj posljedici rata, pa svi možemo doći do podatka koliko je muškaraca, sudionika rata, oboljelo od, recimo, karcinoma prostate, ali nitko ne zna , niti se takve statistike rade, koliko je žena, ratnih veteranki, u poraću oboljelo, primjerice, od karcinoma dojke. Žene su naprosto, u svemu, pa tako i u problematiziranju njihove ratne uloge, u drugom, trećem, petom planu…
Ako niste znali, u Domovinskom ratu su aktivno sudjelovale 14.443 žene. Poginulo ih je 766, a 1.973 su bile ranjene i danas imaju lakši ili teži invaliditet.
Najmlađa silovana žrtva bila je 6-godišnja djevojčica
-Uz ove mučne brojke- kako je na tribini kazala Eleonora Mandić- imamo i 2.822 smrtno stradale žene civile, što su najnedužnije žrtve koje su život izgubile čuvajuči i štiteći djecu, starce, bolesne i nemoćne, u kućama, podrumima i zbjegovima, a 7.647 žena civila je ranjeno u agresiji na RH. Statistika bespoštedno broji preko 330 prekinutih djetinjstava ili rane mladosti djece u dobi do 18 godina života, a bez osmijeha na licu ostalo je i 1.171 ranjeno dijete. Najmlađe operirano dijete žrtva agresije na RH i ranjavanja imalo je samo 6 mjeseci i operirano je na grijanoj podlozi rastavljenog inkubatora za novorođenčad. Najmlađe poginulo dijete bilo je u dobi od samo 4 mjeseca, a prvo ubijeno dijete bila je 16-godišnja djevojčica, ubijena na kućnom pragu.
Na žalost, to nije kraj ove mučne, crne statistike.
-Zabilježeno je i da su na najokrutniji način osobno dostojanstvo izgubile brojne žene, za koje se zna da su u prvim ratnim godinama bile silovane. Brojke ne navodim jer, dakako, obuhvaćaju samo prijavljene i statistički obrađene slučajeve i broj nije definiran u točnosti, jer mnoge žrtve silovanja zauvijek će ostati nepoznate, s obzirom da neke žene nisu smogle hrabrosti progovoriti o proživljenoj patnji i stidu. Najmlađa poznata silovana žrtva bila je šestogodišnja djevojčica, a najstarija u dobi od 72 godine. Svjedoci su navodili da su žene silovane u prisustvu roditelja, djece i muževa, rođaka i poznanika, koji su pod prijetnjom oružjem bili prisiljeni gledati te neljudske činove. Silovanja su često bila višestruka, a u brojnim slučajevima posljedica je bila i trudnoća žrtve silovanja. Rađala su se neželjena djeca teško traumatiziranih majki, a istina o postanku njihova života ostat će bolna ostavština za budućnost- rekla je splitska predsjednica SDP-ovog Savjeta za ratne veterane.
Žena nema na novčanicama, nemaju spomenike, ulice i trgove, …
Rat žene nije poštedio ni zatočeništva, nastavila je Eleonora- pa je 861 žena bila zatočena, većina njih u trajanju od jednog tjedna do tri mjeseca. Među podacima o osobama koje se još vode kao nasilno odvedene i nestale nalazi se i 357 žena, a sudbina ovih žena do danas je nepoznata. Prema podacima Komisije za zatočene i nestale iz 1999. godine, kada su napokon sjedinjeni podaci, u Hrvatskoj je ukupno bilo 1.062 žene s jednim ili više nestalih članova obitelji, većinom sinova i muževa, ali i kćeri.
Zaključujući svoj crni niz, Eleonora je javno pledirala za sustavnije istraživanje posljedica koje je rat ostavio na sve žene u RH, poglavito na dragovoljke – braniteljice, kakva je i sama. Ostalo joj je i za konstatirati neugodnu, poražavajuću istinu: da žena nema na novčanicama, rijetko im se podižu spomenici, po njima se uglavnom ne imenuju ulice i trgovi. Osim Ivane Brlić Mažuranić, Marije Jurić Zagorke i Dore Pejačević, teško bi se bilo sjetiti da je takvo priznanje dobila još koja slavna, hrabra žena, a samo u Splitu ih je, kako veli Eleonora, bar stotinu.
Sad kad ste se suočili s ovim podacima, hoćete li promijeniti svoj odnos prema ženama, hoćete li im pokloniti više poštovanja i odati veće priznanje? Ili ćete ih se, kao i dosad, sjetiti prigodno, za Dan žena, darivati cvijećem i time zaključiti svoju “godišnju obavezu” prema ženama?
Ilustracija/Izvor:Pixabay
