Vlada je u Dubrovniku, Sv.Vlahu u čast, ozakonila svoju namjeru da na Krku gradi LNG terminal. Pri punoj svijesti o njegovoj ekonomskoj neisplativosti i potpunoj nezainteresiranosti kupaca za njegove kapacitete, a glasu naroda usprkos i unatoč. Tko pita narod što hoće, a što neće, i zar je to ijednom establishmentu važno?! Ali, što jest važno ako to nisu interesi građana? Zbog čijih interesa Vlada ustrajava na jednom suspektnom energetskom projektu, teškom čak 234 milijuna eura, kojega neki, i prije negoli se počeo graditi, nazivaju novim Obrovcem?
Je li budući LNG, koji bi trebao biti realiziran do 2021., egzemplarno kolonijalno saginjanje hrvatskih političara pred zahtjevima i interesima SAD-a, jedinim, uistinu zainteresiranim, čimbenikom za terminal na Krku, preko kojega se bezočno prepucavaju SAD i Rusija?
M. Ahmetović: LNG je nezakonit i neisplativ!
U Omišlju na Krku, gdje bi uskoro trebala započeti gradnja plutajućeg LNG terminala, ne posustaju u “pokretu otpora” projektu koji potencijalno ugrožava turistički razvoj otoka i njegove realne gospodarske potencijale. Načelnica općine Omišalj Mirela Ahmetović najavila je, gostujući u Novom danu N1 televizije, nastavak borbe, a ključnim nositeljima projekta LNG, ministru Tomislavu Ćoriću i direktorici LNG Hrvatska, Barbari Dorić, otvoreno poručila da njihovim lažima i obmanama ne vjeruje. Vlast to neće omesti u naumu. A narod će , kad potroši kvotu prosvjeda koji će mobilizirati i zadnjeg stanovnika otoka koji se terminalu protivi, moći jedino priznati poraz. Tako to biva. Samo rijetke mirnodopske bitke narod će dobiti, toliko da bi lakše podnio sve one koje će izgubiti. Ali, ta činjenica neumitno otvara ključno pitanje: Kakva je to vlast koja radi protiv volje i interesa svoga naroda? Kakva je to vlast koja forsira projekt za koji nema nikakvih argumenta da su na korist naroda i države? Zašto to čini i što sama vlast time dobiva?
Omišaljska načelnica Mirela Ahmetović protivi se LNG-u, ne samo zbog ekoloških razloga i inkopatibilnosti terminala s turističkom djelatnošću na otoku, nego zbog njegove nezakonitosti i neisplativosti.
– Nije u prostornom planu Primorsko-goranske županije, nije u planu općine Omišalj, pobijat ćemo ga pred hrvatskim sudovima, a ako oni pognu glavu, ići ćemo i na Europski sud. I mi kotrljamo stvari, i Omišalj, i Krk, i županija, i možda uspijemo zaustaviti taj kotač- rekla je Ahmetović za N1, ne gubeći nadu.
Hrvatska kao američka kolonija
Projekt smatra političkim, a ne ekonomski motiviranim, jer “kada Vlada poseže u džep građana za neisplativ projekt to je onda sigurno politika”. Jedini koji s ovim projektom mogu profitirati, smatra načelnica Omišlja, su SAD koji će s terminalom na Krku dobiti punkt za dostavu vlastitog plina, a da za to nisu potrošili ni dolara.
– Sve mi to miriše na kolonizaciju Hrvatske- zaključuje. Jesmo li zbilja postali američka kolonija na jugoistoku Europe?
Prominentni hrvatski stručnjak za energetiku, Igor Dekanić, s Rudarsko-geološkog ( naftnog) fakulteta u Zagrebu, u Intervjuu tjedna Hrvatskog radija prisjetio se tri desetljeća duge povijesti priče o LNG-u koji je, prvi put kao “planska zadaća” zacrtan još 1990. . INA je tada još bila državna, k tome moćna naftna tvrtka, kojoj su partneri bili najveće svjetske kompanije. Tada se smatralo da Ina može s partnerima izgraditi terminal, ali je rat te ambicije i planove stavio ad acta. No, ideja nije otpisana i nekoliko puta se pokušavala revitalizirati, a u svakoj je Krk figurirao kao lokacija budućeg LNG-a, jer je, kako je rekao Dekanić, najdublje u Europi, najmanji su evakuacijski plinovodi, ima duboku luku, već postoji u blizini Janafov terminal itd. Svojevremeno se kroz konzorcij s najvećim europskim kompanijama ( Total, EON, RWE, INA…) planirao kopneni terminal čiji je kapacitet bio 8- 15 milijardi kubičnih metara plina, a investicija se kretala između 600 i 700 milijuna eura. Ali, onda je, 2008., nastupila ekonomska kriza i velike kompanije su napustile projekt. Kasnije je formiran konzorcij LNG Hrvatska čiji su nositelji i ulagači HEP i Plinacro, odustaje se od kopnenog i kreće u projekt plutajućeg terminala s manjim kapacitetom i nižom cijenom investicije, ali i bržom dinamikom izgradnje.
U projekt plutajućeg LNG terminala uključila se i EU koja ga financira s nešto više od 100 milijuna eura ( plus još 20-ak milijuna eura za evakuacijske plinovode ). No, lokalna zajednica se digla na noge jer osim što je riječ o ekološki spornom projektu, on je i neisplativ, a u okolnostima moguće nove recesije, ozbiljna je opasnost da bi mogao pasti na teret građana.
Kontra LNG (foto ZA)
Potkapacitiranost i gubici
Dekanić nema razumijevanja za tu vrst straha Omišljana, jer, kako lakonski reče, najbolje je , u strahu od neke nove recesije, blokirati svaku, pa i turističku izgradnju, ne treba nam ništa, a to znači da nam onda ne treba ni energija. Ali, tvrdi Dekanić, Europa će još sigurno narednih 20- 25 godina trošiti fosilne izvore energije u značajnoj mjeri ( više od pola ukupnih količina energije ) na putu tranzicije ka obnovljivim izvorima koji su još uvijek preskupi. Europa danas 90 posto ovisi o uvozu ruskog plina, a isto je i s Hrvatskom, u kojoj domaća proizvodnja plina pada brže negoli su stručnjaci prognozirali, pa danas Hrvatska od 3 milijarde kubičnih metara plina koliko troši, preko dvije milijarde mora uvoziti, a jedva milijardu proizvede iz vlastitih izvora. U takvoj situaciji logično je da postoji više izvora i više dobavnih pravaca za uvozni plin, smatra Dekanić.
Ne vidi nijednog opravdanog razloga za isključivanje turizma u uvjetima izgradnje terminala, jer, treba samo pogledati Španjolsku gdje su terminali izgrađeni i u Barceloni, i u Valenciji, Bilbaou, gradovima koji su itekako, ističe , uspješno pomirili turizam i zaštitu okoliša i uspješno koegzistiraju više od trideset godina. Uz stroge kriterije sigurnosti i funkcioniranja terminala, nema razloga sumnjati u uspješnost projekta, tvrdi energetski stručnjak doimajući se ponajviše kao naftni lobist. Njemu ne smeta da takvi terminali ne generiraju veliko zapošljavanje ( svega 10-ak , 20 eksperata bi radilo), ali generiraju gubitke, i u pravilu rade s potkapacitiranošću. Za LNG na Krku Vlada je doslovce prisilila HEP i Plinacro na zakup kapaciteta, ali to je tek jedna trećina ukupno projektiranog kapaciteta, pa je unaprijed jasno da je riječ o neisplativom projektu. Tko razuman gradi nešto za što znade da će mu generirati gubitke?!
Ilustracija; Plakat za nedavni masovni prosvjed protiv LNG terminala
Mađarske “ucjene”
Za Dekanića je argument da i u Španjolskoj terminali rade s trećinom kapaciteta, ali čim energija poskupi, veli, svi europski terminali će početi raditi s većim stupnjem iskorištenosti kapaciteta. Uostalom, dodaje, potkapacitiranost nije bila razlog za zatvaranje terminala ni u Španjolskoj, ni Belgiji, Italiji, Njemačkoj, Norveškoj…nijedan se nije zatvorio. No, zar to znači da se na takvim premisama treba graditi?!
A grade se, tvrdi Dekanić, i u Poljskoj, Litvi, Italiji, Francuskoj, unatoč potkapacitiranosti. Ali, je li Hrvatska usporediva s njihovim ekonomijama?
Energetski stručnjak Igor Dekanić smatra da je funkcija terminala u stvaranju energetske sigurnosti, ipak, nesporna.
– Njihova ekonomika varira od recesije do prosperiteta, od visokih do niskih cijena energije. Danas je nafta dvostruko jeftinija nego 2013., a prirodni plin iz Rusije, 2017. je ( u Njemačkoj ) bio dvostruko jeftiniji negoli je njegova cijena bila 2013. I tu treba tražiti, tvrdi stručnjak za energetiku, razloge potkapacitiranosti europskih terminala za LNG, ali se svejedno ne zatvaraju…
Kakvog smisla ima graditi terminal za koji je već sada jasno da nema zainteresiranih kupaca, osim dvaju domaćih koji su od Vlade natjerani na zakup trećine kapaciteta, dok su Mađari, na koje se Vlada oslanjala u ovom projektu, odustali?
Crnogorci ulažu s Fincima u solarnu elektranu
Dekanić, međutim, vjeruje da Mađari vode promišljenu, dugoročnu politiku i gotovo je siguran, kaže, da će oni do zadnjeg trena tvrditi, iz taktičkih razloga, da im je to preskupo i tako raditi pritisak na Hrvatsku, e da bi u zadnji trenutak ipak zakupili dio kapaciteta, i tada će terminal postati ekonomičan. Moguće je , čak, i da postoji poveznica između Zakona o privatizaciji Ine, LNG terminala i gašenja rafinerije u Sisku, i da Mađari uvjetuju zakup kapaciteta LNG-a , valorizacijom svog većinskog vlasništva u Ini i zatvaranjem sisačke rafinerije… A da im je konzultant, veli, i sam bi ih savjetovao da se tako ponašaju i pritiskom na Hrvatsku ostvare svoje interese.
Takve se eksplikacije, eufemistički rečeno, doimaju nategnuto, pa ponešto i diletantski, a u svakom slučaju – navijački. Jer, kod svih tih po terminal negativnih činjenica, još i konstatirati kako se LNG gradi u najnezgodnije vrijeme kada su cijene nafte i plina relativno niske, a ipak ga zagovarati, u najboljem je slučaju dvojbeno. Pametne zemlje, kaže Dekanić, u vrijeme niskih cijena investiraju u energetske objekte … Ali, kakve?
Pametne zemlje investiraju u obnovljive izvore energije anticipirajući budućnost koja je pred njima. Poput Crne Gore čija je Vlada nedavno potpisala ugovor o izgradnji solarne elektrane instalirane snage od 250 MW na lokaciji Briska Gora, zajedno s konzorcijem koji čine finska državna energetska kompanija Fortum, Elektroprivreda Crne Gore i Sterling & Wilson International Solar FZCO. Bit će to najveća solarna elektrana tog tipa u Europi, a tokom trajanja zakupa planiraju otvoriti 226 novih radnih mjesta. A investicija je teška 178 milijuna eura. Domaće, crnogorske kompanije sudjelovat će s 20 milijuna eura u ukupnoj investiciji.
I sad , tko je pametniji: Hrvatska, koja je zbog LNG-a potrebnog Amerikancima za prodaju njihovog plina u ovom dijelu Europe, kojim izravno konkuriraju ruskom plinu, postala poligon za prepucavanje velikih sila, ili Crna Gora, koja se opredijelila za obnovljive izvore i s europskim partnerima gradi – budućnost?
