Hrvatska predsjednica neće u Marakeš. Na konferenciju o globalnom programu mjera koji je UN donio kao predložak za suradnju članica na rješavanju pitanja regularnih migracija. A htjela je, štoviše , najavila dolazak u prosincu. Zašto ne ide u Maroko, ne zna se. To nije objasnila ni premijeru, ni Ministarstvu vanjskih poslova. Nije ni važno. I bolje da ne ide. Da nas ne sramoti svojom retrogradnom , posttotalitarističkom uskogrudnošću, izvornom i preslikanom iz ksenofobnog susjedstva. Ili manjkom empatije prema ljudima koje je rat, razaranje, nesigurnost i stradavanje u vlastitoj zemlji natjeralo na bijeg u nepoznato. Pod bilo koju cijenu. Jer svaka im se čini manja od ostanka u ratnom paklu.
Nevjerojatno, samo su 23 godine prošle otkako je Hrvatska prolazila sličnu ratnu kalvariju, njezine izbjeglice tražile suosjećanje i pomoć drugih, sretnijih i sigurnijih zemalja, a već je sve zaboravljeno. Kao da je svijet pred našima tada zatvorio vrata, a ne ih širom otvorio i zbrinuo pridošle, pa sad bešćutno, iz osvete, pravovjerni Hrvati dižu betonske i mentalne zidove pred nadiranjem novih stradalnika, koje ne žele u svojim gradovima, na svojim ulicama…
Naši nesretnici i njihovi divljaci
Kakvi smo mi to ljudi? Zašto su naše izbjeglice zaslužile empatiju i solidarnost svijeta, a sirijske, iračke, afganistanske i ine ništa osim prezira? Zbog čega mislimo da su naši stradalnici bili bolji ili ugroženiji od sirijskih, da je svijet njima opravdano pomogao, a ovim današnjim izbjeglicama s pravom zatvara vrata? Da su ovi migranti po automatizmu, bez iznimke teroristi, a svi su naši bili samo nesretni ljudi koji su u ratu ostali bez svega. Otkud takav prezir prema migrantima( izbjeglicama) i taj pogled na njih s visoka, kao da i sami tu Golgotu nismo prošli i trebali bi je bolje od drugih naroda razumjeti? Smatramo ih, nerijetko, divljacima, bezmalo drumskim razbojnicima koji jedu malu djecu, samo zato što u sebi nose gnijev prezrenih i poniženih, gladnih i raskućenih, izmučenih neizvjesnošću i nezbrinutošću svojih obitelji. A kakvi bi trebali biti u takvim okolnostima? Zar ne mislimo da bi i njihovo ponašanje bilo primjerenije i pitomije da su naišli na ljude dobre volje i pune razumijevanja za njihovu patnju ?
Naše su izbjeglice, mahom, bile poput nacionalnih svetinja o kojima se nijedna loša riječ nije smjela izgovoriti, a da vas ne proglase bešćutnima. Pa i kada su za sobom u izbjegličkim stacionarima, hotelima, hostelima, odmaralištima ostavljali horor prizore, počupane parkete, utičnice, električne kablove, iščupane WC školjke, odvaljene keramičke pločice, ali su “naši”, pa je bogohulno o našim nesretnicima i riječ zamjerke izgovoriti. Kao što je i o našim ratnim zločincima bilo neprimjereno i nedomoljubno kazivati, jer naš je zločin opravdan, samo su drugi krvnici kojima se treba suditi. Naposljetku, mi smo vodili obrambeni, oslobodilački rat, kako ponavljaju uporno hrvatske političke nomenklature, pa naši junaci i nisu mogli zločin počiniti.
I danas kad se govori o procesuiranju ratnih zločina, kada se organiziraju prosvjedi u Vukovaru jer ratni zločinci i dalje slobodno šeću ulicama, dakako, misli se samo na zločine prema Hrvatima i srpske zlotvore koje treba stići zaslužena kazna. A naši sjede i u Saboru…Ni toliko godina nakon rata, još nema svijesti ni savijesti kad je “hrvatski” zločin(ac) u pitanju.
Europska pozlata preko odrpanog odijela
Kod nas su i lopovi zaštićeni ako su “naši”. Ima i pravih političkih kaitalaca pod optužnicama, ili čak nepravomoćno presuđenih. Ali, teško da ćemo doživjeti da neki od njih zaglavi na duži rok u zatvoru, primjereno krimenu. I što je još gore, i kad kradu, ono “naši su” ih dobrim dijelom eskulpira kod naroda koji će za njih, unatoč svemu, glasati i pokloniti im opet svoje povjerenje. Pogotovo ako imaju iskaznicu HDZ-a. Jer, i danas je na snazi ono Tuđmanovo prokletstvo u vjekove – HDZ = Hrvatska. Za naše kriminalce i lopove koji su opljačkali i poharali ovu jadnu zemlju, prije ili poslije “kršćanski oprost” je zajamčen. “Naši” su, pa je i njihov lopovluk manji, njihov zločin zanemariviji, njihova grabež podnošljivija. I dalje se sve hrvatske nedaće, sve propasti i ” krive drine” adresiraju na komunjare, jugoslavenčine i Srbe , pa i kad afera sustiže aferu, a domaći kriminalci jedan drugog nadmašuju u beskrupuloznosti i domišljatosti. Evo, zar i za aferu Agrokor nije kriv Milorad Pupovac?!
Možda netko misli i da su naše provale i razbojstva sofisticiranija od migrantskih, da je terorizam i sijanje smrti samo njihovo suludo sredstvo za utjerivanje straha među nedužnim ljudima.
Taj strah od drugih i drugačijih imanentan je zatvorenom, totalitarnom duhu koji na ovim prostorima, čini se, živi vječno. Što nije naše, pa makar i nesreća, neka ide dalje od nas, a ovi “naši”, ma kakvi bili, makar nas i zatukli, opljačkali, silovali nam žene i kćeri, ubijali nam najmilije u pijanstvu na cestama, bože moj, “naši” su, pa što ćemo s njima. Nije isto kad vas siluje Sirijac ili Hrvat, ne daj bože Srbin. To je ta naša europska polzata ovlaš prebačena preko odrpanog odijela koje se raspada.
Relevantni Bujanec
To je ta prevrtljivost naše predsjednice koja pred UN-om s radošću najavljuje svoj dolazak u Marakeš, a potom reterira nakon propitivanja i “poduke” notornog propovjednika nacional-šovinističke desničarske “vjere”, Velimira Bujanca koji se može, na sramotu ove zemlje i njezinog establishmenta, pohvaliti da predsjednica drži do njegovog mišljenja.
KGK jednom Bujancu, valjda da ga ne razočara, obećava “budite sigurni da ja neću potpisati Marakeški sporazum”. Jer Bujanca smatra relevantnim. O čemu je baš sve rekla još na svojoj svečanoj inauguraciji, za koju je, kao VIP osoba, Bujanec, najpoznatiji po tome da je kokainom prostitutkama plaćao seks, dobio pozivnicu. Blamaža. Sasvim nedostojno institucije predsjednice. Teško državi u kojoj takav lik ima bilo kakav utjecaj, bilo kakvu relevantnost.
Zašto KGK ne kaže javno zbog čega je reterirala, zašto je odjednom za nju Marakeški dogovor neprihvatljiv. Zar stvarno na ovaj način vodi populističku utakmicu za novi mandat, oponirajući i Vladi i vodstvu svoje stranke ( HDZ-a), koja ju je za predsjednicu nominirala?
Suverenistica Kolinda
Konačno, ne radi se ni o kakvom sporazumu, tek o katalogu mjera koje problematiziraju isključivo regularne, legalne migracije, i to kao neku vrst preporuka zemljama koje ga prihvate. Dakle, te se mjere odnose na i na našu iseljenu mladost koja se doselila u Irsku, Njemačku, Švedsku… da bi živjela i radila u civiliziranim uvjetima uređenih, demokratskih zemalja. Da bi imali što kod kuće nemaju. Da bi od svoga rada mogli i živjeti. Ili onih koji su došli da bi se obrazovali ( program Erasmus ), da bi ostvarili profesionalne i znanstvene karijere, dobili poštovanje zajednice i ugled koji znanje i uspjeh podrazumijevaju. Na kraju, zar reguliranje legalnih migracija ne tangira i našu dijasporu koja se, dobrim dijelom, nije asimilirala i integrirala u nove zajednice, pa se na njih i dalje gleda kao na drugorazredne građane zemalja čijem razvoju svojim radom i porezom pridonose. Ta stigma stranca žilava je i otporna i često prati i one izvrsne, one najbolje.
I zašto, dakle, KGK tako drčno odbija Marakeški sporazum, u ime koga, čega? Da bi biračima kod kuće demonstrirala svoj suverenistički gard, svoju, navodnu, posvećenost nacionalnim interesima , i suprotstavila ga “poslušničkom” i ” sluganskom ” stavu Vlade i premijera? Kao da se suverenost dokazuje prezirom prema migrantima, zidovima i bodljikavim žicama na granicama, potpunim odsustvom humanosti i solidarnosti s ratom unesrećenim narodima.
Ta plitka, samoživa, homofobna i izolacionistička politika integrirana u Višegradskoj skupini, ima podršku tek notornog Trumpa i desničarskog austrijskog jurišnika Kurza, koji sada pušu u iste diple s najvećim europskim homofobom Orbanom.
Sporni “kompakt”, nastao pod paskom UN-a, u Europi nisu potpisale tek Orbanova “novozidarska” Mađarska i Kurzova Austrija u strahu da bi mogao biti podloga za migrantske slobode generalno, nezavisno jesu li posrijedi legalne ili ilegalne izbjeglice. Njima bi se mogle priključiti Poljska i Češka. Kao da se polako revitalizira neka nova inačica”istočnog bloka” koji prkosi otvorenom društvu, toleranciji, multikulturalnosti i kozmopolitizmu. Tko će danas u Hrvatskoj reći NE novom “Staljinu” ? Može li Plenković ponoviti epilog Istanbulske konvencije, i dokle će nas vraćati natrag “suverenisti” koji narod plaše ugrozom države od izbjeglica? Zar ovu državu itko može ugroziti više i temeljitije od nas samih?
