Razgovor sa zagrebačko-šibenskim umjetnikom uoči otvorenja izložbe „Šibenske vještice“ u klubu Azimut u Šibeniku.
Akademski slikar-grafičar Zvonimir Vila ima večeras (utorak, 30. listopada) otvorenje svoje nove izložbe. Ciklus „Šibenske vještice“ predstavit će u klubu Azimut u 20 sati. Zvonimira Vilu, koji se specijalizirao za srednjovjekovne grafičke tehnike na preši, već smo na ovom portalu nekoliko puta predstavili. I svaki put je bilo prigovora. Prvo se nekima nije svidjelo što je na svojim slikama pomirio sv. Mihovila i Zmaja, vječne ljute neprijatelje, a onda je, koju godinu kasnije, na jednoj slici sv. Mihovil malo pridavio galskog pijetla, nekoliko sati prije finala SP u Rusiji. I to je izazvalo podvojene reakcije. Šibenske vještice također već izazivaju razne emocije. Gole su i izložene su privremeno, u prirodnim veličinama, ispred Viline radionice.
Zvone, opet si kontroverzan?
Nema tu ničeg kontroverznog, pa nisam ja te stvari izmislio. U umjetnosti se oduvijek pojavljuju vještice, vrag ili pakao. A sad, kako će to ljudi shvatiti, to je njihova stvar. Kod nas si imao Mirka Račkog koji je slikao pakao, vraga koji zuri u crkvu i takve teme. Počeli su mi prigovarati da su vještice degutantne. To je primitivno razmišljanje na koje ja popizdim. Pa ne, ozbiljno… Ako ja napravim golo tijelo, to je sad kao kontroverzno? Pa i Krist je visio gol na križu!
Vještice kakve ja pamtim iz stripova su uvijek bile zavodljive. Ove tvoje baš i nisu…
Meni su lijepe, meni je i debelo tijelo lijepo.
Pa nisam rekao da su ružne, nego…
Ma, pazi, ja idem namjerno na seksualnost, a pritom se mora znati koja je razlika između erotike i perverzije. Treba se prepoznati što je lijepo na svim ovim ženama.
Dobro. Kakve god bile, prikazao si i muškarce koji ničice padaju pred njihovim čarima.
Da, oni padaju na čari, to sam htio pokazati. Ali mene je uvijek privlačila i morbidnost. Mislim, ja ne lažem, ako lažeš u umjetnosti, onda lažeš sebe. Razumiješ? I čega da se sramim? Uostalom, ja sam vjernik. A s druge strane, vještice su postojale i u Šibeniku u 15. stoljeću, to se zna. Mrna i Dobra. Tako da u ovoj izložbi nema ničeg šokantnog. Više bi šokirao da sam napravio Isusa na križu onako kako ga ja vidim. Treba znati napraviti čovjeka kad visi, a neki ga naprave kao da je atletičar.
Izložba će ti biti otvorena dan uoči Noći vještica. Poznavajući te, malo mi je čudno da si se uvukao u tu komercijalnu zapadnjačku priču.
Je, tu si u pravu. Nisam za te američke gluposti, ali tako je ispalo. Opravdat ću se svojim radom.
Tvoje vještice su izrezane od šperploče, neke su gotove, a nekim još nedostaje boje. Kad sam te maloprije pitao kad ćeš ih bojati, uvrijedio si se. Zašto?
Zato što ja njih ne bojam, ja ih modeliram, oslikavam, stvaram ih. I sad je to nekome šokantno?! To je samo ljudsko tijelo. (Vadi i pokazuje neku rusku knjigu o anatomiji, op.a.) Bez anatomije ništa, ako ne znaš anatomiju ništa ne možeš. Čovjek je najbitniji, u cijelom svemiru.
Eh, sad je čovjek najbitniji u svemiru…
Ma, u tom nekakvom filozofskom i umjetničkom smislu. I u kršćanstvu.
Znam da je najgluplje od umjetnika tražiti da objašnjava svoj rad, ali oprostit ćeš mi – koja dakle poruka stoji iza svega ovoga s vješticama?
Moraš biti originalan i jezgrovit, a to dobivaš isključivo radom i znanjem. A poruka? Ne znam, zanimljivo mi je ovo sve. Vještice, vragovi, Adam i Eva, život poslije života, gdje je taj pakao… Ja to sanjam i stvaram. Na kraju krajeva, nisam ja tu da objašnjavam, nego da ljudi dožive moj rad.
Jedan od vragova koje si napravio uz vještice je tvoj autoportret. Jesi li ikad bio žrtva lova na vještice?
Ma nisam. Al’ u Šibeniku, to i sam znaš, ima jako puno zamjerki na moj rad. Tu živim, a grad čine ljudi.
Dobro, ali umjetnik bi valjda i trebao izazivati reakcije…
Tako je, . Ako je netko nakon toga ushićen, tužan ili bijesan, znači da sam uspio. Jedan od najboljih crtača ikad, Egon Schiele iz Austrije, završio je prije stotinu godina u zatvoru zbog svog rada. On je spajao sveto i profano i zato je i bio uhapšen. A što reći o Andriji Mauroviću? Ili Goyi? Uvijek treba razlikovati što je dobro, a što je lijepo. Kako može biti lijepo kad čovjek visi na križu, a u ruke i noge su mu zabijeni čavli. Tako i ove vještice, to ne može biti lijepo, ali može biti dobro. Jesu li „Cvjetovi zla“ od Baudelairea lijepi, jel’ on lijepo pisao? Je li Tin Ujević lijepo pisao? A i ne volim tu riječ „umjetnik“. Tko se uopće može nazvati umjetnikom? Meni je to nekako preuzvišen pojam.
A što si ti onda?
Likovnjak. Ili stvaratelj. Ni Michelangelo se nije smatrao umjetnikom, niti cijela renesansa. Mada su to bili umjetnici.
Dakle, nazvati se umjetnikom je snobizam?
Na neki način da. Danas se student kad upiše Akademiju već smatra umjetnikom. To ne volim. Prvo treba završiti školu, do toga puno držim. Ja i danas pred Akademijom stojim kao pred katedralom.
Znam da ne voliš ni kompjutere…
To je za mene smrt. Ja bih to zabranio. To buljenje u mobitele…
Ali to je napredak.
Ma daj. Što mene zanima kolika je temperatura mora u Kairu?
Zvučiš kao netko tko bi palio vještice u srednjem vijeku… Ali, evo, imaš laptop tamo u kutu radionice.
Je, uhvatio si me. To mi je za muziku. Znam upaliti YouTube i upisati rasta roots reggae i onda svira… Ali mail nikad u životu nisam poslao. Nekidan mi je dizajner rekao da mu pošaljem slike za katalog preko Vibera… Šta ti je to?!
Pa kako misliš ovaj intervju pročitati?
Žena će mi to naći. Sad moram nastaviti s radom, neću stići do izložbe. Trebam dovršiti ovog vraga, a ne znam kako. Vrag mi ne da mira.
To mi zvuči kao dobar naslov.
Ne znam ja to, ti odluči.