Snažno i ogoljeno progovorila je Ivana Vranjić o vlastitim i tuđim lošim iskustvima, o neuspjelim brakovima i ljubavnim bolima, razočarenjima, jadu, patnji i nemoći, ranama i strahovima, nadi i čežnji, i mnogim kompleksnim emocijama koje se u različitim fazama života u svima nama isprepliću i sudaraju jedna sa drugom. Nakon nekoliko godina pisanja, premišljanja i skupljanja hrabrosti za književni iskorak, ta je Šibenčanka, razvedena majka troje djece i nezaposlena profesorica hrvatskoga jezika i književnosti nadvladala sram od male sredine sklone zabijanju nosa u tuđe živote i podarila nam ‘Anđele od žice’. Porazgovarali smo o njezinim pjesmama objavljenim u prvoj joj knjizi, ali i o tome koliko ljudima danas znači pjesma, kako pjesme pronalaze put do publike i njihovom ljekovitom učinku te zašto je postalo teško pokazivati emocije i jesu li lajkovi u današnjem svijetu jedino i neupitno mjerilo vrijednosti.
Svjedočili smo erupciji tuge zbog odlaska Olivera Dragojevića. Pokazalo se da su se ljudima pjesme koje je pjevao uvukle pod kožu, ali i da pjesme imaju snagu probuditi i uzburkati emocije, da se zbog njih i uz njih i smije i plače.
Znaš da sam i ja o tome razmišljala. Mislim da smo se kao nacija pogubili i nakon rata ostali zatočeni u kolektivnoj depresiji. Ljudima netko mora reći da osim kukanja i mržnje postoji nešto lijepo u njima. Ljudi to zaborave. Vjerujem da su se počeli otvarati i gledati druge strane života. Mislim da su tek sada preko pjesama ušli u fazu čišćenja. Jučer sam na plaži nakon puno godina čula grupu starijih ljudi kako pjevaju. Kada smo bili djeca pjesma se čula iz skoro svake kuće. Ljudi bi se nalazili vani i pjevali. Nekad bih znala pomisliti da ljudima danas nije do pjesme jer imaju problema i ne znaju kako će preživjeti, a onda bih sebi rekla da je upravo zbog toga dobro da čuju ili pročitaju neku pjesmu uz koju će plakati ili neku sa kojom će se veseliti. Mislim da smo se kolektivno konačno probudili. Kažu da tamo gdje nitko ne može doprijeti može pjesma. Meni je recimo Gibonnijeva ‘Udica’ kada sam je prvi puta čula izazvala suze. Stavila sam je na slušalice i počela jecati. Otvorila je nešto u meni. To je osnovna poanta pjesama, da pjesnikova emocija u drugom čovjeku nešto probudi.
Bi li ti mogla pisati po narudžbi za neke pjevače?
Ne bi. Zato što nisam takva vrsta. Nisam uopće pjesnik. Ja progovaram u stihovima. Jedan čovjek mi je nudio da pišem više pjesama sa dalmatinskim motivima i da bi nešto s njima mogli napraviti, ali ne mogu. Možda ću moći za deset godina. Ali sada bih od mora i galeba stvorila nekakav haiku u kojemu je galeb napušen, a more puno ljudskih otpadaka. To nije poezija koju možeš lako uglazbiti. Ne znam, možda nekad nešto moje i završi uglazbljeno.
Pjevane pjesme lakše nalaze put do publike. Ima među njima i kvalitetnih i manje kvalitetnih i smeća. No, ima li danas mjesta za ukoričenu poeziju i gdje je ona u odnosu na vrijeme Vesne Parun kada je, čini mi se, zbog manje drugih podražaja, pisana poezija značila više?
Danas je problem što svaki čovjek misli da može sve. Danas svi misle da mogu biti pjesnici, da mogu biti novinari, da mogu biti kuhari, danas svi mogu sve. Kada svaki čovjek misli da može sve napraviti jednako kvalitetno kao netko drugi onda to više nema tu čar, nema tu vrijednost. To omasovljenje svega osim što je dovelo do toga da je sve postalo dostupno dovelo je i do toga da se ljudima sve lako zgadi. Mi smo doslovno postali zgađeni svime, a ljudi kao ljudi nisu toliko sazreli da bi mogli birati i da bi bili svjesni da je dobro ne imati uvijek sve i ne moći uvijek sve. U vrijeme Vesne Parun niti su svi pisali niti su svi mogli doći u priliku da to nekome predstave, a i bili su svjesniji da se ne trebaju svi gurati u sve i plasirati svoje radove iako su možda i polupismeni. Ja koja nemam dobar glas neću se ići gurati na scenu, a netko drugi tko isto tako nema dobar glas, ali ima možda dobru guzicu će se gurati.
Internet, Facebook i posljedično omasovljenje svih sadržaja su, dakle, zeznuli i poeziju. Mogu li ipak biti poligon za plasiranje kvalitete ili se kvaliteta tamo izgubi u količini?
Danas svatko može objaviti svoj rad, izaći iz anonimnosti i pokazati se. I to može biti dobra odskočna daska. To sam i ja radila, objavljivala sam pjesme na internetu. Međutim, za sve što čovjek radi mora u glavi biti izbalansiran, a većina ljudi to nije. Pratim što ljudi rade, što objavljuju, kako dišu, na kraju krajeva to mi je i struka pa imam nekih teorijskih spoznaja da mogu procijeniti što je kvalitetno, a što ne. Događa se da kvalitetne pjesme, pravi primjeri suvremene poezije, na Facebooku poberu osam lajkova, a s druge strane pjesme koje su potpuno sranje imaju 185 lajkova i komentare dvadesetak baba koje pišu kako je to divno.
Ispada danas da je lajk na Facebooku postao mjerilo vrijednosti. Čini mi se da ne bi trebalo biti tako i da smo posljednjih godina negdje putem svi skupa pogrešno skrenuli.
U poeziju se možeš i ne moraš razumjeti. Bitnije je da te pjesma takne ili ne takne. Što se tiče kvalitete, na Facebooku je jako malo kvalitetne poezije, doslovno je nastupilo zagađenje.
Što je tebi značilo objaviti knjigu? Koji ti je bio motiv da se odlučiš ukoričiti pjesme?
Kada sam došla do četrdesete godine uvidjela sam koliko je vrijeme vrijedno. Odlučila sam da ću sve ono što sam htjela, a nisam zbog životnih obaveza stigla ranije, napraviti sada. Još kao dijete maštala sam o tome da ću jednoga dana objaviti knjigu. Prije nisam imala hrabrosti za to, nisam imala novac, a i sama po sebi sam samokritična i sputavala sam se u toj želji.
U predgovoru si napisala da riječi nisu literarni selfie, potreba da se ovjekovječi , prevari smrt i traje ukoričen nego puno više. Što ti je, dakle, značilo objaviti knjigu?
Značilo je novu stepenicu u mom životu, rekla bih točku na jednoj rečenici u mom životu. To je prvo. Rekla sam ti već da sam odlučila sama sebi ispunjavati obećanja. Rekla sam sebi da ja to mogu, da se nemam čega sramiti i učinila to. Možda to nije vrh svjetske poezije, ali smatram da je dovoljno dobro da se moglo objaviti. Druga stvar koja je bitna je da želim potaknuti žene da pišu. Na svom primjeru sam vidjela koliko pisanje ima terapijski učinak i koliko samo time što izbaciš nešto iz sebe možeš sebi pomoći pronaći ono što je u tebi, što te boli i neke druge stvari koje istražujući možeš naći u sebi. Pisanje je uvijek kopanje po sebi. Ima tamo pjesma ‘Nisam vam ja nikakva pjesnikinja…’ Ima puno boljih i većih pjesnika od mene. Ja sam samo progovorila u stihovima, sagledavajući sebe, svijet, ljude sa kojima sam bila, svoje tuge i sreće. Trudim se biti što bliže svojoj istini, ali ne moram skroz otkriti sebe.
Dosta si u pjesmama ogolila sebe. Je li te u nekom trenutku bilo strah kako će reagirati oni koji te površno poznaju, posebno u sredini koja je sklona kritizirati i zabijati nos u tuđe živote, da će te krenuti secirati i stvarati svoje slike o tvom životu?
To je boljka malih sredina u bilo čemu. Kada pišeš poeziju još je izraženija, kada si žensko to je stupanj više, a kada si rastavljeno žensko to je doslovno idemo joj zabosti nos u život i vidjeti što ima tamo. Ne vjerujem da sam ja ljudima nešto bitna, ali ih zanima, znatiželjni su.
Pa eto, na ovaj način si im barem to dala lijepo uobličeno, pa neka čitaju i vesele se.
Da, sad možete čitati i ujutro i navečer. Mislila sam se kako će to biti kada knjiga bude objavljena, koga ću dovesti u neugodnu situaciju, hoću li sebe dovesti u neugodnu situaciju, ali staneš i sagledaš da ne živiš od tuđih mišljenja. Mogla sam ostati kući i biti kukavica, razmišljati da se ne bi nekome zamjerila, da ne bi netko vidio da sam ranjiva, da ne bi netko vidio kako plačem. Prije nego što sam odlučila objaviti pjesme imala sam ratovanje sama sa sobom koje je trajalo godinama. To ti je kao ona priča o krumpiru koji je s razlogom ispod zemlje onoliko vremena koliko mu treba da sazrije. Nije mi se nigdje žurilo. Sve te ratove, previranja i utapanja prošla sam prije, odlučila sam i sada idem. Dvije žene su mi za sada rekle da ih je moja knjiga potaknula, da sam ja za njih hrabra, a ja sebe tako ne doživljavam.
S obzirom na malu sredinu, sklonost zabadanju nosa u tuđe stvari i tvoj status rastavljene žene i samohrane majke, može se govoriti o hrabrom potezu. Trebalo je hrabrosti progovoriti o svojoj intimi, lošem braku, ljubavnim razočarenjima…
Postoje pjesme u kojima sam pisala o sebi, a postoje i one u kojima sam opisala tuđa iskustva. No, nemam namjeru ljudima objašnjavati da nisam sve osobno proživjela o čemu pišem u pjesmama. Moja emocija je u njima, ali neke situacije možda su doživljaji nekog drugog. Nije to ni bitno. Važno je da su to situacije koje se događaju bilo kome u životu. Ja sam kao mlađa mislila da je trava negdje drugdje zelenija, da su ljudi negdje drugdje sretniji, ali kada dođeš u neke godine vidiš da smo svi mi zapravo slični, da stvari o kojima pišem doživljavaju svi.
Te žene koje si inspirirala, što su ti još rekle?
Da su odlučile i one pokušati progovoriti. Razumijem tu zatvorenost jer sam i sama bila takva. Žene su zatvorene jer im je bitno tko će što reći. Bitno im tko će pročitati da sam ja, recimo, spavala sa svojim bivšim mužem ili ljubavnikom, kao da to nije život i nešto što svi ne rade.
Misliš li da si muškarac i da si govorila iz pozicije muškarca da bi ti bilo puno lakše?
Bi, puno, puno, lakše. Živimo u svijetu u kojem je muškarcima još uvijek dozvoljeno ono što ženama nije. Imam i pjesama u muškom rodu, dođe mi pa tako pišem. Lakše mi je neku emociju prenijeti u muškom rodu jer bi u ženskom rodu zvučalo jeftino i vulgarno. U muškom rodu možeš napisati da si jebao, a u ženskom je to vulgarizam. Imam jednu pjesmu o ženi koja se svlači za novac. Napisala sam je iz perspektive žena ženi, ne da bih nekoga omalovažavala nego sam rekla da sam i ja mogla biti ona. Život me je možda mogao odvesti negdje da sam morala zarađivati bilo kako. Nisam nikad plesala na štangi i skidala se, ali iz mene je izašla ta pjesma. U toj pjesmi ona je nesretna i želi pobjeći iz toga ali ne može. Patnja je uvijek ista i to što čovjeka boli praktički je uvijek isto, u boli se možemo svi prepoznati.
Većina pjesama pisana je u ženskom rodu, a iz većine njih izvire ženskost. Je li žensko pismo bila namjera ili je tako ispalo naprosto zato jer jesi žena i tako misliš i osjećaš?
Smatram da netko treba govoriti za žene. Žene nemaju vremena, posvećene su nekim drugim stvarima, stupovi su obitelji, zaboravljaju na sebe i ne mogu podnijeti toliki teret. Moraju naći neki ventil. Moje pismo je žensko pismo, ali to su i kuhanje i trudnoće i fakultet i pisanje knjiga, sve je to žensko pismo. Primarno mi je bilo da progovorim ja, da sebe natjeram da progovorim. Morala sam se izboriti s tim da pokažem emocije. Znaš kako kažu, čovjek s emocijama je kao raskrvareni dupin u moru, a morski psi kruže oko njega. Uspjela sam se otvoriti i osloboditi straha. Ne želim da žene slijede moj primjer nego samo da razmisle o nekim svojim stvarima, da sagledaju sebe i svoje živote, loše veze, loše brakove, loše poslove.
Tvoja je poezija, dakle, ona koja može osloboditi potisnutu emociju?
Mislim da može. Poanta i je u oslobađanju emocija. Sve ono loše što nas je boljelo, što nismo isplakali, stoji u nama. I ako neka moja pjesma nekoga dotakne tamo gdje mu je potrebno, otvori taj čvor, ako netko nakon pročitane pjesme bude plakao, odluči li netko nazvati ženu i ispričati joj se, odluči li prijatelju dati ruku, to je sve u redu, to je poanta ovoga svega.
