SDP su zbilja dosljedno preuzeli karijeristi i mediokriteti. Deficit autoriteta uzeo je svoj danak u ovoj stranci. To naprosto više nije ozbiljna stranka niti s njome na izborima mogu računati ozbiljni ( “lijevi” ) birači čiji su standardi daleko iznad onih koje SDP sve postojanije njeguje. Nakon svega što je u proteklih preko 20 mjeseci mandata demonstrirao Davor Bernardić kao šef Partije, i podjela koje je samo produbio umjesto da ih svojom uvjerljivošću i političkom potentnošću anulira i premosti, ustrajavati na njegovom ostanku- suludo je. Zločin je to prema SDP-u, ali i političko samoubojstvo za Davora Bernardića koji je u intervjuu “Večernjem listu” upravo najavio suicid: Ostajem!- poručio je.
Gdje će, dovraga, ostati? Na ruševinama političke Hirošime kao zadnji živi svjedok da bi urbi et orbi pronosio istinu o potopu SDP-a?! Zar doista vjeruje da suspenzije nepoćudnog “pučističkog” kvarteta Grbin-Hajdaš-Zmajlović-Babić mogu riješiti problem? Da SDP s njim na čelu, kako ga uvjeravaju njegovi egoistični mentori Ostojić i Komadina, pod pretpostavkom da se riješi milom ili silom svih svojih oponenata, makar ih samo disciplinirao, može, kako on to iracionalno snuje, po treći put doći na vlast?
S Bernardićem profitiraju samo manipulatori
Zna li uopće Davor Bernardić u čemu je ključni problem? Vjerojatno ne zna ili odbija to priznati, jer rješenja isključivo vidi u poštivanju Statuta stranke i demokratske procedure. Ali, zar bi Statut i procedura uopće došli u pitanje da čelnik socijaldemokrata ima doista liderski kapacitet i predsjednički autoritet? A u tome je suština današnjeg rasula SDP-a. Da je Milanović, koji je inicijalni devastator stranke, zamijenjen kakvom snažnom, karizmatičnom osobom, kojoj ne manjka samopouzdanja i političke intuicije, pa i erudicije, SDP se mogao restrukturirati i nametnuti kao ozbiljna politička alternativa od koje bi se Plenkoviću gaće tresle. Ali, kalkulantskim izborom bezazlenog i nekonkurentnog “dobrog dečka”, kao prototipa prgavom, rogobatnom Milanoviću, profitirali su samo manipulatori, dok je SDP dugoročno izgubio.
Davor Bernardić je nesporno dobar i pošten čovjek, ali te atribucije kojima ga uvijek brane njegovi stranački mentori, nisu dovoljne da bi bio i dobar predsjednik partije. Istina je da nikad nije dobio svojih “sto dana mira” i da je od izbora na čelo SDP-a bio sustavno izložen rafalnoj paljbi oponenata i nezadovoljnika u stranci. Ali, zar bi to bilo moguće kod punokrvnog političkog lidera od formata? Ili bi ih brzo ušutkao ili zbog nanošenja štete stranci isključio iz svoje družbe. A on se i kod suspenzija premišlja. S kritikama se ne zna nositi. Javnost ga ne doživljava. Doima se poput izgubljneog srednjoškolca. Stvar je u tome što su neki u SDP-u, neovisno o njihovim motivima i eventualnim suflerima, vrlo brzo shvatili da s Bernardićem neće daleko stići. I stoga se, de facto odmah, našao na udaru. Ali, i da nije bilo toga, da je imao sav mir ovog svijeta na raspolaganju, Beru to ne bi učinilo uvjerljivim političkim liderom. Naprosto nije taj materijal…
Niti je Bero Račan, niti su vrijeme i SDP isti
Ma čak i da se doista radi o unutarstranačkom spletkarenju iza kojega stoji Zoran Milanović i njegovi sljedbenici ( bivši ministri i zastupnici) s ciljem rušenja legalno izabranog predsjednika stranke , što i sam Bernardić insinuira, teško da i razotkrivanje takvog komplota može pomoći aktualnom šefu socijaldemokrata. Eventualno bi pobudio empatiju, sažaljenje nepristranih promatrača, ali ne i respekt koji mu treba da bi uspješno vodio tako veliku stranku s tako velikim ambicijama ( osvajanja vlasti).
Ono u čemu Bernardić jest u pravu to je javno pranje prljavog stranačkog rublja što se u ozbiljnim strankama ne radi. Ali, možda treba vidjeti zbog čega se prljavo rublje vješalo na javne žice, umjesto da se iznosi interno…
Ako bi se ispostavilo, kako se javno insinuira, da se cijela postmilanovićevska klika “udružila u zločinački pothvat” svrgavanja predsjednika stranke, e da bi SDP-om zavladali oni, s obzirom na brojnost i zvučnost imena koja stoje iza peticije ( s 90 potpisa SDP-ovih uglednika) kojom se traži Bernardićeva ostavka, a među kojima su i 23 od ukupno 34 SDP-ova zastupnika, njihova eliminacija mogla bi dovesti do potpunog sloma stranke. S izglednom perspektivom da u dogledno vrijeme postane posve marginalna. Poziv na Bernardićevu ostavku zasad je završio suspenzijom samo četiri člana Predsjedništva. Ostale, valjda, kane disciplinirati najavom da bi Bernardić, umjesto Bauka, u rujnu mogao postati predsjednik Kluba zastupnika SDP-a. Iako je u Saboru gotovo nezamjetan, a u Klubu mu je koncentrirana unutarstranačka opozicija, koja bi se sada trebala posuti pepelom i glasati za Beru kao šefa Kluba. Potpuno iracionalno! Kao da se marginalizaciju stranke i njezino rasulo želi ubrzati. Sami svoji egzekutori.
Ili Bernardić misli, kad sav taj urotnički talog počisti, rekonstruirati stranku i uvesti je u novu renesansu, kao onomad Ivica Račan koji je desetkovani SDP iz ranih 90-ih doveo na vlast 2000-ih ?!
Ali, niti je Bero Račan, a niti su vrijeme i SDP isti.
Možda bi bio dobar partijski tajnik, nikako lider
Zašto se jednostavno ne prizna da je izbor Davora Bernardića, besumnje “dobrog momka”, bio pogrešna procjena? Niti ima političkog nerva, niti drčnosti potrebne političkom lideru u ovako agresivnoj, brutalnoj areni, niti domišljatosti, vizije i lucidnosti koja bi trebala krasiti prosperitetnog političara. Pristojan dečko s činovničkim shvaćanjem politike. Možda bi bio solidan partijski tajnik, ali nikako lider.
Uza sve, od udaraca koje je zadobio u ovom nimalo ugodnom razdoblju njegove neuspjele političke afirmacije, ne samo u stranci, nego na javnoj sceni, zamaglio mu se i vid. Poput ranjenika u polusvjesnom stanju, počinje osiono, osvetnički i nedosljedno prozivati oponente zbog gluposti koje kod svojih “odanih vojnika” i klimoglava ne vidi. Recimo, u intervjuu Večernjem listu, uz ostalo, kaže kako ne da da ga ruše oni koji su šutjeli na izdaju s “djedom ustašom” ili pjevali Čavoglave, kako nije on, kao neki, bio u drugim strankama, posebno u HDZ-u, izlazio iz stranke, pa se zbog osobnih interesa vraćao, aludirajući na Hajdaša i Grbina, a nije propustio ni prisjetiti se kako je na prošlim parlamentarnim izborima SDP pretrpio veliku političku štetu zbog pokušaja dodvoravanja desnici i šatorašima.
Vidović i šatoraši
Zanimljivo, nimalo mu ne smeta što je inicijator tog sramnog igrokaza s proskribiranom šatoraškom družbom koja je tajnom snimkom razgovora potpuno kompromitirala Zorana Milanovića, bio upravo njegov bliski suradnik i prijatelj, osoba od Berinog ( baš kao svojedobno i Milanovićevog ) najvećeg povjerenja – Franko Vidović! Čovjek čija je glavna politička ideja bila približiti se desnici preko branitelja i tako zagrabiti i u desno biračko tijelo. SDP-ov šibenski prvak koji je inaugurirao doista originalan model kandidiranja HDZ-ovca na listi SDP-ova gradonačelnika kao potencijalnog – dogradonačelnika. I danas taj isti HDZ-ovac koji je na listi SDP-a ušao u šibensko Gradsko vijeće, prema originalnom projektu Franka Vidovića, oponira kolegama sa svoje liste i otvoreno se udvara HDZ-ovoj vlasti. No, to Beri ne smeta. U tome vidi neki viši Vidovićev cilj, valjda…
Ergo, što god činio, koga god se riješio i s kime god se okružio, Davor Bernardić neće u politici imati ozbiljnijih postignuća niti respektabilnijeg rejtinga. Naprosto je na krivom mjestu. A u prilog tome sasvim dovoljno govori činjenica da je rejting stranke , makar sve niži, višestruko bolji od rejtinga njezinog predsjednika. Bernardića nitko ozbiljno ne shvaća, ni pozicija, ni opozicija, ni prijatelji ni neprijatelji. Ništa osobno, ali s takvim šefom SDP nema nikakve šanse zaustaviti klizanje prema političkoj margini.
