Čvorište pružnih pravaca prema Splitu, Šibeniku i Kninu vjerojatno je jedini željeznički kolodvor u ovome dijelu svijeta urezan u kolektivnu svijest nacije, za koji znaju i oni kojima se više na put ne kreće vlakom. S Perkovića preko Knina, pa dalje put Zagreba, kretali su u Arsenovoj ‘Djevojci iz moga kraja’ šibenski snovi prema svijetu, a mi smo na nostalgično putovanje vlakom iz Šibenika krenuli u osam sati i devet minuta, pa preko Ražina, Dabra i Ripišta, dizel -motornim monovolumen-hibridom vagona i lokomotive, točno po voznom redu u osam sati i 41 minutu stigli do tog mitskog odredišta na kojem se danas zaustavi 60 posto manje vlakova nego prije rata. Slažući sendvič od ementalera i mortadele na zidiću parkića željezničkog kolodvora moralo nam je na pamet pasti kako se osjećala obitelj iz Budimpešte kada je u subotu rano ujutro po dolasku na to opjevano sjecište vlakova i pruga doznala da idući za Šibenik ide u pet popodne. Grupa mađarskih turista i svi koji su zastali u Sitnom Donjem, kako se katastarski precizno naziva ta zemljišna čestica, vrijeme su mogli prikratiti u čekaonici, na klupama, u parkiću i tri kafića, a prehraniti se u jednom jedinom dućanu.
Da austro-ugarske vlasti nisu 4. listopada 1877. godine u pogon pustile željezničku prugu između Siverića i Šibenika, izgrađenu zbog eksploatacije mrkog ugljena iz rudnika pod Prominom, Sitno Donje ostalo bi ni po čemu značajan zaselak u Dalmatinskoj zagori na granici Šibensko-kninske sa Splitsko-dalmatinskom županijom. Ovako, izgradnjom pruge na toj je katastarskoj čestici podignut željeznički kolodvor koji administrativnim nemarom već 141 godinu nosi naziv Perković, sa sjecištem pružnih pravaca prema Splitu, Šibeniku i Kninu, a Sitno Donje je od nerazvijenog zaseoka u dalmatinskom kršu postalo asfaltirano i betonirano ‘ni selo ni grad’.
Foto: TRIS/A.Tešić
-Katastarski je Sitno Donje, a kolodvor je Perković. Pruga Siverić-Šibenik ode se tribala odvajat prema Splitu. Tribala je bit katastarski u zaseoku Perković, ali pošto su bile parne lokomotive tribalo ih je napajati vodom, a ode je napravljen jedan veliki bazen koji je danas zapušten. Odatle je voda dolazila, livala se u lokomotive, i onda je kolodvor pribačen na ovu lokaciju, a naziv je osta. Kako su se papiri napravili pod Perković tako to stoji – pripovijeda Ivan Škrapić, šef željezničkog kolodvora Perković, povijesne pojedinosti nastanka tog znamenitog lokaliteta i upućuje nas u nepoznate strane opjevanog toponima dalmatinske šansone.
Foto: TRIS/A.Tešić
Željeznička pruga donijela je napredak Sitnom Donjem kojeg odavno po slavnom kolodvoru svi nazivaju Perkovićem, a njegovom življu koji živi sa željeznicom, uz željeznicu i od željeznice, godine blagostanja i zaokret od okopavanja krumpira i držanja ovaca do putovanja u inozemstvo, gledanja televizije i drugih gradskih navada. Osim asfalta, betona, parka, javne rasvjete i par kafića uokolo kolodvorskih perona i kolosijeka, urbanom dojmu Perkovića u dominantno ruralnoj sredini pridonosi i jedna ali vrijedna prava pravcata stambena zgrada.
Željezničke blagodati i minula vremena
-Da nije željeznice ne bi bilo ni Perkovića, ne bi bilo nikoga, iselili bi se kao iz Hercegovine. Željeznica je puno značila, othranila je ovdje ljude i generacije, svi su se zapošljavali na željeznici. Meni je bija did na željeznici, otac, strici i sad ja, bija mi je i sin ali je proglašen tehnološkim viškom. Veliki značaj imala je željeznica, razvilo se misto, izgradili su ljudi kuće, sve je to do tada bilo pasivno – dočarava Škrapić blagodati što ih je Perkoviću i stanovnicima Sitnog Donjeg donijela željeznica, dok u uredu šefa kolodvora krcatom zidnih karata i grafova državne željezničke mreže ćakulamo o ljepšim minulim vremenima.
Foto: TRIS/A.Tešić
Iz željezničarske obitelji je i Ivan Elać, prometnik vlakova rodom iz Primorskog Doca, sela kraj željezničke stanice od Perkovića prema Splitu. Otac mu je 30 godina bio kondukter, majka čistačica na željeznici, brat mu je zaposlen u HŽ-u, a on je prometnik već 28 godina, otkako je za prometnika završio četverogodišnju srednju školu. Bi li svom djetetu savjetovao da ide raditi na željeznicu, pitamo ga dok ne skida pogled sa masivnog uređaja u uredu prometnika vlakova koji paljenjem i gašenjem lampica pokazuje dolazak i odlazak vlakova u kolodvoru Perković, zauzeće kolosijeka, čekanja susjednog vlaka odnosno slobodan prolaz.
Foto: TRIS/A.Tešić
– Ja bi mu savjetova da ide radit jer ovaj posal je jako uredan i odgovoran. Treba biti ošišan i obrijan, bez alkohola, moraš biti koncentriran svih 12 sati koliko traje smjena. Ne postoji ni mobitel ni televizija ni ništa, obavezno moraš bit odmoran. Plaća je redovna, nije malena, oko sedam tisuća kuna, mada mislimo da smo zakinuti jer radimo noć i nemamo beneficije, ali drugi neki rade za 2,5 iljade kuna pa se ne žalim. Ja iman dva sina , željeznica ih ne zanima, jer da to nije isto što je bilo nekada – sa neskrivenom dozom ponosa govori o svom poslu prometnik vlakova u kolodvoru Perković, spreman približiti značaj crvene kape i prometnikove palice široj javnosti.
Foto: TRIS/A.Tešić
Njegova je odgovornost koordinacija svih dolazaka i polazaka putničkih i teretnih vlakova koji prometuju po unaprijed zapisanom voznom redu sa kojim kao ni sa kašnjenjima vlakova i satima čekanja do idućeg polaska ni on ni poduzeće u kojem prima plaću, HŽ Infrastruktura koja brine o funkcioniranju pruga, kolodvora i stanica, nemaju ništa. No, ne znaju to frustrirani putnici koji nakon cjelonoćnog truckanja u vlaku iz Koprivnice ujutro u Perkoviću shvate da im je zbog kašnjenja tog vlaka pred nosom pobjegao onaj za Šibenik ili još gore, ako su u Perković stigli u dane vikenda ili praznika, da vlak za Šibenik ide tek u pet popodne.
Ne možete putnicima objasniti zašto nema vlaka za dalje
-Veliki su na nas pritisci. Ne možete ljudima objasniti zašto nema vlaka za dalje. Ljudi putuju iz Mađarske i vlak dođe u Perković u sedam sati ujutro, a subotom, nedjeljom i blagdanom nema vlaka za Šibenik do pet popodne. Ja njima ne mogu objasniti zašto je to krivo napravljeno. Ljudi, normalno, kad vide crvenu kapu i bijelu košulju, vrše pritisak, a ja neman odgovor. Bude neugodnih situacija, da vas netko opsuje, pljune, vriđa, a ja moram šutiti i trpiti uvrede. Nemoćan sam, a najmanje sam kriv. Nitko ne štiti prometnika vlakova. Da je netko pita nas prometnike kako ćemo napravit vozni red ne bi bilo takvih problema, međutim, postoje određena gospoda koja side u kancelarijama i koja se dogovaraju i njima triba postavit pitanje zašto vlak ide u toliko sati i zašto turist iz Mađarske ne može stić na more. Taj koji je čeka vlak od sedam ujutro do pet popodne sigurno nikad više neće ići na taj vlak – ogorčen je prometnik vlakova u kolodvoru Perković na neusklađene vozne redove i ukidanje linija vikendom, kao i na posljedičnu neučinkovitost željezničkog prijevoza, vidljiviju od cjepkanja Hrvatskih željeznica na tri poduzeća: HŽ Putnički prijevoz, HŽ Cargo i HŽ Infrastrukturu.
Foto: TRIS/A.Tešić
Da je sustav prijevoza željeznicom spor, trom i neučinkovit u odnosu na putovanje autocestom učinilo se svakome tko je pokušao odvesti se vlakom, recimo, od Zagreba prema moru, pa zbog kvara na lokomotivi ili nekog drugog slučaja u Lici ili Gorskome kotaru presjedao u autobus i vozio se ukupno više od deset sati. No, kada vam to bez uvijanja kaže šef kolodvora sa 37 godina staža na željeznici, teza o neučinkovitosti dobiva na težini.
Foto: TRIS/A.Tešić
-Ljudi su slabo zainteresirani za željeznicu, malo je putnika. To je radi toga što je željeznica postala troma, kasni, nije brza i efikasna da bi mogla prebaciti putnike od točke A do točke B u zadanom vremenu. Nekada se znalo ako vozi osam sati vozija je osam sati, ne može vozit 12 sati i ne može se dogodit da pola relacije vozi u redu i da se nekome prohtije i kaže da proglašava lokomotivu neispravnom i da će sada preuzeti drugi prijevoz. Takvih imamo puno slučajeva, a kriv je najviše ljudski faktor i razni lobiji, korumpiranost ciloga društva. Nismo mi za to krivi, nije kriva HŽ Infrastruktura nego poduzeće HŽ Putnički prijevoz, ali putnici ne misle o tome tko je kriv nego gube povjerenje u željeznicu – ojađen je šef kolodvora u Perkoviću, uvjeren kako je ipak moguće da se i naše željeznice konsolidiraju po uzoru na zapadnoeuropske i da vožnja vlakom i u Hrvatskoj opet bude normalna i učestala pojava.
Foto: TRIS/A.Tešić
Kroz Perković danas u 24 sata prođe oko 40 što teretnih što putničkih brzih i lokalnih vlakova, u odnosu na zlatna vremena prije rata kada je ovuda prometovalo stotinjak vlakova dnevno, manje za 60 posto. U jednoj smjeni tada je radilo po 11 radnika, a na kolodvoru na kojem više odavno nema gužvi danas su u smjeni trojica – šef, prometnik i manevrista.
Željeznica je matematika
-Prije rata imali smo male kapacitete da bi prihvatili sve vlakove i putnike, pogotovo liti i vikendima. Zaustavljali su se ode vlakovi iz cile bivše države, dolazili su izviđači koji su išli na Otok mladosti, išla je mladost u odmarališta, tu je sve stajalo i presjedalo za Šibenik, znalo je na kolodvoru biti po 500 putnika pa bi sidili u hladovini – sa sjetom će Škrapić o minulim vremenima čvorišta Perković i željeznice koja je i onda bila spora, ali je dolazila na vrijeme.
Foto: TRIS/A.Tešić
Naviknuti na autobusno zaokruživanje vremena polazaka pitamo ga kako to da smo jutros iz Šibenika vlakom za Perković krenuli u osam sati i devet minuta, a ne recimo u osam i deset.
– Željeznica je isto matematika. To su kolodvorski intervali. Kad računate vrime polaska tu se odredi brzina vlaka, udaljenost između službenih mista i kad sve to izračunate po određenoj formuli dođete do zaključka da vlak mora voziti od Šibenika do Ražina četiri minute, od Ražina do Perkovića 21 minutu. To je sve matematički. Vlak ima određenu brzinu na određenoj dionici, ulogu igra uspon i pad pruge – rasvjetljava Škrapić ovu željezničku enigmu i slaže se s nama da bi cijena prijevoza vlakom mogla biti i jeftinija.
Foto: TRIS/A.Tešić
Prošle srijede prijepodne, pred špicu turističke sezone, na kolodvoru Perković vlak za dalje čekala je nekolicina mahom mlađahnih turista naviklih da se u Europi vlakom putuje relativno brzo i jeftino i da se u predviđenom vremenu bez presjedanja na autobuse stigne od točke A do točke B. Vlakove su čekali u prolaznom vremenu koje se tolerira, a sjedenje na klupi i piljenje u tračnice ne izaziva frustraciju. Kako se osjećaju oni koji su se u Perkoviću iskrcali u dane vikenda i tada doznali da idući vlak za Šibenik imaju u pet popodne, možemo samo pretpostavljati, kao i što su pritom izgovorili ni krivom ni dužnom prometniku. Čekajući naš monovolumen-hibrid, slažući sendvič od ementalera i mortadele na zidiću parkića željezničkog kolodvora, osjetili smo na trenutak putničku frustraciju na opjevanom čvorištu vlakova i pruga kojim su donedavno kretali naši snovi prema svijetu. Na kraju ovog malog nostalgičnog putovanja željeznicom, koje posvećujemo bardu iz šibenske Varoši i djevojci iz moga kraja, mali vlak za Šibenik u srijedu u 12:59 bio je skoro pun turista.
