Plenkovićeva vlada odlučila je, ponesena predprazničkom euforijom, izdašno darivati zdravstveni sustav u susjednoj Bosni i Hercegovini. S čak 39 milijuna kuna, računajući , valjda, da par desetaka milijuna, u minusu hrvatskog zdravstva od čak 7,5 milijardi, ne znači bog zna što. Novac je namjenski dodijeljen mostarskoj Sveučilišnoj kliničkoj bolnici, za , kako stoji na stranicama Vlade, “podmirivanje dijela dospjelih obveza prema dobavljačima lijekova, potrošnog i ugradbenog medicinskog materijala”.
S obzirom da se radi o namjenskim sredstvima ” u okviru Državnog proračuna RH za 2018. i projekcija za 2019. i 2020., može se očekivati da će Vlada biti jednako velikodušna i u narednim godinama…
U obrazloženju odluke Vlada se poziva na “ustavne odrednice prema kojoj Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive i borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom, dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”.
Zanimljivo je, međutim, da se “starijeg i bogatijeg brata” igra Vlada države koja ni sama ne zna kako izaći na kraj s dubiozama vlastitog zdravstva, koje stalno multiplicira gubitke. Tek što stare sanira, novi se već akumuliraju. K tome, čini se drskim i krajnje neodgovornim, pa i ciničnim, da naš ministar zdravstva Milan Kujundžić građane poziva da uplaćuju novac na poseban račun za kupnju lijekova potrebnih djeci oboljeloj od teških malignih bolesti i da se samoorganiziraju i u solidarnosti iskažu. Koliko je i sam vjerovao u tu blasfemičnu ideju, svjedoči činjenica da je ministrov “humanitarni fond” prikupio tako simboličan iznos da su ga se posramili i neki lokalni i regionalni dužnosnici. Splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban odlučio je stoga poslati “okružnicu” svim gradonačelnicima, načelnicima i županima apelirajući na njihovu humanost, jer se među donatorima Kujundžićevog fonda nije našao nitko iz establishmenta , političkih i državnih struktura. Svoj novac čuvaju u svom džepu, a javni novac dijele prema političkim i stranačkim kriterijima i interesima.
Ministarstvo zdravstva je, naime, u prosincu prošle godine otvorilo čak dva računa- za lijekove djeci koja boluju od SMA i za oboljele od neuroblastoma, očekujući uplate od građana i od tvrtki. Građani se na ministrov poziv nisu odazvali, očigledno zbog manjka povjerenja. Na apel župana Bobana otvoren je i treći račun za testiranje solidarnosti i humanosti županija, gradova i općina. U travnju je na računu bilo oko 1,3 milijuna kuna, uglavnom iz dalmatinskih gradova i općina, a visini iznosa premoćno je najviše pridonio sam Boban uplatom od pola milijuna kuna s računa splitsko-dalmatinske županije.
Osim svega, nije li zdravlje građana najvažnije svakoj državi, jer samo zdravi i snažni građani mogu pridonositi boljitku svoje zemlje. A ipak, država je sklonija milijarde usmjeriti u polovne borbene letjelice, upitnih referenca i roka trajanja ( zapravo im je rok već istekao pa ih se Izraelci mudro rješavaju za vrlo solidan novac), negoli u zdravstveni sustav. Država se militarizira, značajno povećava izdvajanja za obranu, ali izdvajanje za zdravlje ostaje na razini bijednih 680 eura po stanovniku. Dok u isto vrijeme jedna Njemačka izdvaja gotovo četiri tisuće eura, a da ne spominjemo bogatu Švicarsku sa preko sedam tisuća .
I još nešto. Znači li ova odluka Vlade da hrvatski zdravstveni sustav može doživjeti potpuni krah, i da njegovi korisnici mogu ostati bez primjerene zdravstvene skrbi, a da se Vlada ipak neće oglušiti o “ustavne odrednice” kojima bezuvjetno štiti prava i interese svojih državljana koji žive i rade u inozemstvu?
