HDZ-ov kontrolirani “kongres”, okićen zastavama, osmjesima razgaljenog članstva, zadovoljnih ministara i vladinih dužnosnika, neukusnim hvalisanjem i domoljubnim budnicama, bio je masovka kakve inače rijetko viđamo u demokratskom svijetu. A čak nije bio ni izborni. Ali je bio pomirbeni, terapeutski, bio je to povratak na stare staze jednoumlja kojega, radi demokratskog pokrića , dopušteno remeti tek poneki disonantni ton. Ukratko, 18.sabor “zajedničara” pokazao je da se u ovoj stranci ništa ne mijenja, niti hoće mijenjati, jer kako reče šef Partije Andrej Plenković u svojoj “obrani”, “kad smo složni, nepobjedivi smo”. A to je iznad svega…
Nikomu ta sloga nije bila tako potrebna i važna kao Plenkoviću. Temeljito uzdrmanom aferom Hotmail. Ali, ako ste očekivali čuti ozbiljniju (samo)kritiku zbog vladine involviranosti u prvorazredni ekonomski i politički skandal ove vlasti, onda ste se gadno prevarili. Rekao je Plenković ponešto o tome, tek toliko da mu nitko ne može spočitati kako je aferu prešutio. No, što je rekao?!
Sjajan posao i manje greške ?!
Sjajan posao je Vlada obavila s Agrokorom, a kako nije bilo dovoljno vremena, tek par tjedana, radilo se na brzinu, prijetio je tsunami hrvatskom gospodarstvu, i učinjene su neke manje greške koje ne mogu i ne smiju zasjeniti iznimno uspješnu državnu intervenciju, a ponajmanje dovesti u pitanje politički kredibilitet Vlade, premijera i HDZ-a. E, to on ( Plenković) neće nikome dopustiti!
Takav je nastup koliko drzak i besraman, toliko i oportunistički, zataškavajući, obmanjujući i sračunat dominantno na čuvanje Plenkovićeve pozicije u stranci i državi. Ako je sve tako sjajno obavljeno, na ponos i slavu ove vlade, zbog čega je otišao bivši izvanredni povjerenik za Agrokor Ante Ramljak, zašto je smijenjena potpredsjednica Vlade Martina Dalić, zvana “žena dva u jedan”? Zar je nisu zamijenila čak dva ministra? Svakomu je jasno da dobrovoljno nije uzmakla, da se smatrala žrtvovanom, izdanom, prevarenom. U njoj je kiptio bijes u trenutku podnošenja ostavke, i da je rekla tog trenutka i jednu riječ od onih što su joj prolazile glavom, pomela bi cijelu Vladu. Ali, to nije učinila, preuzela je “odgovornost”, tvrdeći da ništa nemoralno, a pogotovo nezakonito nije učinila…
To je taj stil HDZ-a. Nikad ni priznanja ni kajanja. Zar isto nije na saboru stranke učinio i Plenković? Dodvoravao se svima i svakome, koristeći se neiskrenom sintagmom “dragi prijatelji”, bez mjere i ukusa, zahvaljujući poimenice ministrima, stranačkim reprezentativcima, lokalnim dužnosnicima s terena, svima koji ga drže na čelu HDZ-a. Nekritički je slavio kao uspjehe neizvjesne ili suspektne projekte o kojima svaka vlast već desetljećima govori , od Pelješkog mosta do LNG terminala. Bajao o bajkovitim podvizima njegove vlade koja ima povijesni suficit, koja smanjuje javni dug, otvara na tisuće novih radnih mjesta… Pa gdje taj živi, u kakvoj to kuli bjelokosnoj?! Koga laže svojim slatkorječivim opsjenama, kad svi znamo da nas je svakim danom sve manje jer u ovoj sve zapuštenijoj i korupcijom premreženijom zemlji mladi ne pristaju živjeti i traže neki sretniji komad neba pod koji će se skloniti? Svi znamo da smo pali na samo europsko dno po svim standardima, da su nas daleko iza sebe ostavili svi oni koji su nam u socijalizmu zavidjeli i sanjali da nas nekako dostignu. Ali, da smo i samo svjetsko dno, tomu se nismo nadali. No, jesmo, vidjeli smo da po konkurentnosti na svjetskoj listi držimo dno zajedno s Venezuelom i Mongolijom. Zar su to naše referentne točke?
Stier i Maletić kao HDZ-ove “kamikaze”
I kad se drzne Davor Ivo Stier, nekadašnji Plenkovićev prijatelj i najbliži suradnik u vladi, s navučenim rukavicama do lakata, progovoriti o klijentelizmu i ortačkom kapitalizmu kao dubinskom problemu HDZ-a, s kojim se valja boriti ili u ropotarnici povijesti skončati, što se dogodi? Što se dogodi kad dojučerašnja draga kolegica i priželjkivana partnerica u Vladi Ivana Maletić, upozori kako su svi članovi HDZ-a ravnopravni, i da nitko ne smije svoje mišljenje i volju nametati drugome donoseći odluke u uskom krugu odabrane stranačke “elite; kad upre prstom u korupciju i sukob interesa kao individualni , a ne kolektivni čin, zahtijevajući da onaj tko je odgovoran i odgovara?
Plenković za njihove kritike nema ni razumijevanja ni strpljenja. Ošinuo je po njima verbalnim bičem od kakvog je i promatraču koža pocrvenjela. Za njega su oni trajno otpisani. Taj čovjek nije samo samodopadan i tašt, nego i opasno osvetoljubiv i od emocija cijepljen. Ima li taj uopće prijatelja? Naravno, ne računajući “drage stranačke prijatelje”…
Ergo, Plenkovića ne zanima što Stier govori i koliko je bolno istinito što zbori. Njemu je dovoljno nepodnošljivo što mu kongresnu idilu kritičkim opservacijama kvari. Kako se usuđuje?! A zar klijentelizam i ortački kapitalizam nisu duboko ukorijenjeni u ovoj stranci kao njezin izvorni modus operandi? Zar to nije upravo ono što je Hrvatsku dugoročno uništilo, erodirajući i moralne vrijednosti društva i njegove institucije?
Plenkovićev poučak: Tko je imao priliku i propustio je, neka šuti!
Ignorantski, bahato, svojim dojučerašnjim prijateljima Plenković je u kamere poručio: – Imali ste priliku, mogli ste biti članovi vlade, ili ostati u vladi, i davati svoj doprinos smjeru u kojem ide vlada. A oni koji su odbili biti u vladi, danas imaju manje argumenata da komentiraju smjer onih koji se svakog dana suočavaju s izazovima i bore za boljitak Hrvatske. Međutim, to ništa ne mijenja, svi smo i dalje u istoj stranci, samo sam ja predsjednik, a oni suradnici…
Kud ćeš jasnije? Imaju biti kuco. Mogli su, nisu htjeli, i sada neka šute ili odu zauvijek…
I to Plenković naziva demokracijom, dijalogom, slobodom kritičkog govora?
Andrej Plenković groteskom HDZ-ovog zbornog pjevanja i saborovanja potvrdio je samo jedno: Nema toga što nije spreman učiniti da bi se održao na vlasti. Jednako kao što je pod HDZ-ovu oštećenu kabanicu primio sav inferiorni politički otpad, ne gledajući poklonjenom konju u zube, tako je spreman i licemjerno tepati baš svakom članu HDZ-a, svakom svom oponentu i ljutom neprijatelju, ne bi li ih uvjerio da su na istom putu kojim bez njega ne bi mogli kročiti. Naravno, nije to ni zbog HDZ-a, nekmoli Hrvatske. Sve je to zbog osobnih interesa i taštine koji su u hrvatskog premijera veliki kao Velebit. I danas je jasno: Nije Andrej Plenković, usprkos svojih europejskih manira i retorike, unatoč svoje bitke za Istambulsku konvenciju i zaštitu žena od nasilja koja nije prioritet njegove stranačke ekipe, ništa drugačiji od ostatka svoje nedosljedne klijentelističke sljedbe. Štite se uzajamno, jer jedni druge trebaju i sva je filozofija samo u tome. HDZ i Plenković se nisu slučajno sreli…
