Bleiburg 16. svibnja 2015. (Foto: HRT)
Dan pobjede, 9. svibnja, koji se nimalo slučajno slavi i kao Dan Europe, europska Hrvatska ignorira i prezire. Za hrvatski establishment to je recidiv komunizma i kao takav ne zaslužuje njihovo poštivanje, još manje primjerenu proslavu. Taj negatorski, revizionistički stav aktualne vlasti koja marginalizira, pače, prešućuje pobjedu i pobjednike, a klanja se poraženima, ove je godine doveo dotle da u Bleiburgu ureduje austrijska policija, a Savezu antifašističkih boraca i antifašista ( SABA) kod kuće je umalo zabranjeno svečanu akademiju održati. Lisinski i HNK su im bili nedostupni, velikodušno su tek pripušteni u Hrvatski glazbeni zavod (HGZ) …
A gotovo u isto vrijeme, državni ” selektor”, premijer Andrej Plenković, u povodu Dana Europe, koji se slavi o Danu pobjede, u Europskom domu u Zagrebu primao je nagradu za najbolji “europski govor” jer “dijeli ciljeve i vrijednosti Europskog pokreta Hrvatska” . Koje to vrijednosti dijeli nagrađeni Plenković ako pobjedu antifašističke koalicije nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu tretira kao datum nedostojan njegove pažnje, kamoli slavlja?
“Trećerazredna svečanost”
Umjesto premijera, u HGZ-u se, na toj “trećerazrednoj svečanosti”, pojavio ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, umjesto predsjednice države, Milan Bandić (?!). Otprilike tako kotira Dan pobjede kod aktualne državne nomenklature…
No, Bošnjaković unatoč tome, demagoški koristi “frazu”, jer za HDZ nije više od toga, da se “Hrvatska temelji na antifašističkim vrijednostima” , što uvijek, kao neka vrst obrane, ide u paketu s napomenom kako je i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman njegovao te vrijednosti i borio se na strani pobjednika. Pa ga se, u funkciji neutralizatora, valja u takvoj prigodi sjetiti kao sudionika NOB-e.
Još je licemjernije Bandićevo prigodno upozorenje kako se samo podjećanjem na borbu protiv fašizma može spriječiti da nam se on ponovi u budućnosti. Kako nas to zagrebački gradonačelnik podsjeća na antifašizam i antifašiste? Izmjenom naziva ulica i trgova, preimenovanjem Trga Maršala Tita, skidanjem biste Ive Lole Ribara…
A kako “zaslužuje” ovaj veliki datum, potpredsjednik Sabora, i to iz redova lijeve opozicije, Siniša Hajdaš Dončić, na svečanosti u HGZ-u je bio dužnosnik najvišeg reda. I tu je priliku iskoristio.
-Žrtve se sve više zaboravlja, a fašiste sve češće pokušava prikazati kao žrtve, pa čak i kao ‘heroje koji su u Južnoj Americi tražili svoj prostor slobode” – kazao je Hajdaš Dončić, ironizirajući argentinske eskapade predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Spomenuo je SDP-ov zastupnik i preimenovanje ulica i trgova, uništavanje antifašističkih spomenika, zdvajajući hoće li novi naraštaji znati prepoznati nova lica fašizma nakon godina indoktrinacije…
Antifašizam antihrvatski, a NDH “ostvarenje hrvatskog sna” ?!
Ivo Josipović i Zoran Milanović, bivši predsjednik i bivši premijer, došli su u HGZ pokazati da nisu samo prigodni i protokolarni antifašisti, kad to dužnost zahtijeva. Aktualni nisu slavili, kao ni dosad.
Dan pobjede je u “nadležnosti” Saveza antifašista, država nema ništa s tim. Osim što je na antifašističkoj borbi nastala…
Srami li se Hrvatska, kako to neki kažu, antifašizma? Tko se uopće može sramiti pobjede? Osim poraženih. Jer ih pobjeda i pobjednici podsjećaju na njihov poraz. Kako su antifašistička revolucija i NOB postali antihrvatski, a kvislinška NDH “povijesna težnja hrvatskog naroda” i ostvarenje njegova sna? Je li i to zasluga Franje Tuđmana? Partizanskog, Titovog generala i komuniste koji se preobratio u “oca domovine” i revizionistu koji relativizira zločine ustaškog režima. Ingenioznog autora hrvatske povijesne pomirbe, djece ustaša i partizana. Možda zato što je i njemu vlastita prošlost bila teret, pa je nastojao relativizirati, ne bi li odobrovoljio emigrantsku ergelu koja ga je ( i HDZ ) sponzorirala u prvim godinama hrvatske neovisnosti, zbog čega joj je trebalo izaći u susret na razne načine. Uz ostalo, i revidiranjem povijesti.
Antifašizam je tada bio gurnut na marginu, kao da nam nije na ponos nego na sramotu. A Bleiburg i žrtve Križnog puta počinju se uzdizati na razinu prvorazrednog nacionalnog stratišta nedužnih civila i “hrvatskih vojnika”. Kojih, čijih vojnika ? Sabor postaje pokrovitelj komemoracije. Ustaštvo se razmahuje, crne zastave i crne odore, svastike i ustaški pozdrav “Za dom spremni” koriste se u kojekakvim civilnim i vojnim prigodama, amblemi i obilježja zločinačkog ustaškog režima postaju pitanje folklora, a antifašistički spomenici padaju jedan za drugim, kao i imena ulica i trgova nekoć nazvanih po herojima NOB-e.
HOS u Jasenovcu, austrijska policija u Bleiburgu
Godinama je hrvatska država ne samo tolerirala, nego kadšto i stimulirala, falsificiranje povijesti i besprizorni obračun agresivnog nacionalizma s njom, oportunistički relativizirala zloćudnost ZDS na javnim skupovima. Pripuštajući ga, preko ploče HOS-a, čak i u Jasenovac gdje je manje bio zbog počasti palim HOS-ovim bojovnicima, a više zbog omalovažavanja i vrijeđanja žrtava jasenovačkog koncentracijskog logora. Drskost filoustaških jurišnika koji su izrasli poput lišaja na jednoj kvarnoj, prijetvornoj i regresivnoj politici nailazila je na razumijevanje i benevolenciju predugo. Tolerirana od establihmenta, represivnog aparata, građana.
Europska unija se zgražala nad svojom mladom članicom, koja se retorički klela u antifašizam, a praktično ga, na dnevnoj bazi, negirala i obezvrijeđivala. A kako smo već naučili, neovisna Hrvatska ništa neovisno nije kadra učiniti. Pa je i zatiranje ustašluka na ledini Bleiburga, sponzoriranog od hrvatske države, preuzela na sebe austrijska vlast. Komemoracija će ove godine biti pod posebnom prismotrom austrijskih specijalaca. HOS-ovim zastavama, ustaškim insignijama, fašističkim pozdravima i komemoriranju jednog propalog zločinačkog režima, na Bleiburgu neće biti mjesta. Tko se strogih naputaka austrijskih susjeda ne bude pridržavao, čeka ga kazna.
Je li to put u red ili eskalaciju primitivizma i nereda? Može li se ono što je sijano gotovo tri desetljeća jednom žetvom pokositi?
Možda nakon austrijskog discipliniranja hrvatskih nacionalista i ekstremista što se godinama okupljaju na Bleiburgu žrtve napokon dobiju prioritet nad ustaškom nostalgijom, a establishment shvati da je državno sponzorstvo nad takvim skupom neopravdano. Ali, odnos prema antifašizmu će teško preći put od prezira do ponosa. Kasno je.
