Davor Bernardić na duži rok potapa SDP. I to nije nikakva novost. Čini to otkako je u studenome 2016. izabran za šefa najveće oporbene stranke u Hrvatskoj. Ako će SDP opstati, Bero mora s komandnog mosta sići! I tome alternative nema. Baš kao što nema ni najmanjeg izgleda da se SDP-ov netalentirani lider korigira, nauči politici, efektnoj, ali sadržajnoj retorici, političkoj filozofiji, uostalom. Njemu se vratiti fizici i znanošću spašavati obraz i dostojanstvo izgubljeno, unatoč poštenju, u politici. Što prije ode s vrha SDP-a to bolje za njega i za stranku. I za zdravlje nacije koja treba alternativu. A SDP pod njegovom dirigentskom palicom to ne može biti ni u neuspjelom vicu…
Najnoviji ispad s udarom na ostatak oporbe u Hrvatskoj, na IDS, Glas, Pametno, Most, Živi zid, koje je potpuno iracionalno i bez vidljivog povoda optužio za koketiranje, možebitno i za paktiranje, s HDZ-om, toliko je kontraproduktivan za SDP da bi, kad bi u stranci bilo snage i pameti, bio trenutno svrgnut s mjesta predsjednika. Njegov je lajtmotiv za takav verbalni eksces navodno razotkrivanje opozicije na temi Istanbulske konvencije, koju su, optužuje Bero sve redom, bili spremni podržati i kao Plenkovićev falsifikat ( s interpretativnom izjavom ).
Neka se Istra samo zeleni, bolje nego da ( od srama ) pocrveni…
Most je klerikalna desnica, IDS-ov Boris Miletić je Plenkovićev glasnogovornik, “živozidaši” su puki šutljivi oportunisti bez stava, a ni Glas i Pametno nisu ništa bolji… Što je tom čovjeku da je tako “otkačio”, vjerojatno su se u čudu pitali i njegovi koalicijski prijatelji i stranački kolege. Jer, ako je netko lutao oko artikuliranja stava o Istanbulskoj, onda je to SDP, točnije Davor Bernardić, Jer, najprije je priprijetio kako SDP neće glasati za Konvenciju, a kad je vidio da mu se sljedba kojekuda razbježala spašavajući vlastiti obraz pred “vođinim” sumrakom razuma, predomislio se i najavio potporu Konvenciji. I sad na njezinoj ratifikaciji drži lekciju drugima!
Od Miletića je odmah popio “jezikovu juhu”.
– … ne znam što je time htio reći. Pretpostavljam da je na neki čudan i potpuno neuvjerljiv način htio skrenuti pažnju s priče o velikoj koaliciji između HDZ-a i SDP-a. Svi znamo kako HDZ prolazi, odnosno ne prolazi u Istri i izjave o okupaciji Istre na tragu su znanstvene fantastike, uzvratio mu je Miletić čudeći se otkud Beri ta nesuvisla priča s kojom je izletio baš u Umagu gdje je SDP u koaliciji s HDZ-om ( !?) Za Istru je puno bolje, makar dok je ovakav SDP na sceni, da se zeleni, negoli da pocrveni, kako joj je poželio Bernardić. Jer, tada bi izgubili i Istru…
“Zakucao” mu je i GLAS, potom i Pametno, jer, obje te stranke postojano čuvaju svoj opozicijski status, naspram kolaboracijskog, pa nije jasno tko to tamo govori i o čemu. Zar Bernardić koji je Konvenciju htio sabotirati, valjda samo zato da kontrira Plenkoviću. Iako, to valjda svi još pamtimo, dočim je bio izabran za šefa SDOP-a, odmah je uputio ljubazno pismo Andreju Plenkoviću, izražavajući želju za suradnjom i kooperativnošću oko ključnih nacionalnih tema. Da ga je bilo pustiti da sasvim oko toga solira, tko zna gdje bi dospio…
Loš đak još lošijih učitelja
Otkako se usidrio na čelu SDP-a, stranka neprekidno gubi. Članstvo, simpatizere, biračko tijelo, autoritet, ozbiljnost, rejting. Oni koji to vide i koji su pokušali stranačke “trnoružice” probuditi, brzo su ušutkani kao “pučisti”, neprijatelji SDP-a, ambiciozni egomani. Jer, Bernardić, nesporno, ima izborni legitimitet. Nije oktroirani predsjednik stranke, nije silom i mimo volje članstva instaliran na tu poziciju. Ali, to ne može biti dovoljno snažan argument za njegov opstanak na čelu stranke, uz svu silu gafova i promašaja, koje Bero svakodnevno proizvodi nanoseći nepopravljivu štetu SDP-u. Per fin, i ukupnoj političkoj dinamici i kulturi hrvatskog društva. Jer, uz ovako lošu opoziciju, i ovakvog lidera oporbe koji ne funkcionira kao korektiv, nego kao armirano željezo vlasti, ova zemlja može samo tonuti u bespućima primitivizma i povijesnih zabluda.
Iako je dosad najosporavaniji predsjednik SDP-a, još se drži u sedlu, mada je evidentno da jahati ne zna niti će ikad naučiti. Teško je reći održava li se na toj poziciji zbog oportunizma ili konformizma hrvatskih salonskih socijaldemokrata. Jer, budimo realni, Bero ne uživa poštovanje dobrog dijela SDP-ova članstva, ali ga toleriraju jer se pribojavaju da bi njegovim ( ranim ) rušenjem urušili ionako ozbiljno poljuljani ugled SDP-a. No, bolje je i to, dok je još glava iznad vode, nego dugotrajno mrcvarenje do posljednjeg simpatizera stranke. Jer, kad vas negativni val sasvim poklopi, veća je šansa da vas struja netragom odnese, negoli da brzo i vješto isplivate na obalu.
Davor Bernardić je zalutao u politiku. O njoj ne zna ništa, ne umije artikulirati nijedan ozbiljan stav, nekmoli politike, doima se potpuno isprazno, frazerski, jeftino i infantilno. Opredijelio se učiti od najlošijih đaka u SDP-u, koji o politici gotovo jednako malo znaju kao i on sam. Najviše je gradiva usvojio od Milana Bandića. Koji je odavno cijepljen od ideologije i klasične politike. Koji je od marksiste postao kapitalistički materijalist. Zatim, od Rajka Ostojića i Zlatka Komadine. Koji prodaju tek ironiju umjesto jasne, konkretne politike. Jedan je pozer, a drugi ima fobiju od političke odgovornosti na nacionalnoj funkciji. Ali, i oni sasvim sigurno vide da ih Bero ne vodi prema izbornoj pobjedi nego prema izbornom debaklu. A ipak ga podržavaju iz nekog osobnog komoditeta ili eventualno kukavičluka. Ili, ipak zbog istog političkog koda…?
Dok je Bere bit će i HDZ-a na vlasti!
Potentni fizičar koji je neki slučlajem utrčao u politiku, ubrzano radi i na rušenju osobnog integriteta. Kod dobronamjernih ljudi izaziva sažaljenje, nelagodu. Kod zloćudnih, podsmjeh, likovanje. Smiju mu se zbog njegovih komunikacijskih promašaja, zbog tweetova s čokoladicama, kiselog zelja, variranja na temu cenzuriranja satire kod nas, na prizemne objave o kišnom Zagrebu dok zemlju trese tektonski poremećaj u Agrokoru. Bernardić naprosto ne zna poentirati na propustima i ludostima vlasti, koje često i ne prepoznaje. A iznimno je strog prema oponentima u vlastitim redovima ( isključenje Miranda Mrsića, opomena pred isključenje Milanki Opačić ). Što god rekao ili na društvenim mrežama napisao niti ima snagu, niti relevantnu poruku, tek je povod za novu porciju ismijavanja.
I to nije zdravo. Ni za Bernardića ni za SDP, ni za razinu politike. To treba prestati. Jer se ne može popraviti.
Kad šef HDZ-a Andrej Plenković pred godinu dana u Saboru, povodom dramatičnog glasanja o nepovjerenju ministru financija Zdravku Mariću, lakonski otkloni opasnost i izjavi: Odbacujemo kritike oporbe, osobito predvođene onom strankom čiji se doprinos rješavanju problema koncerna Agrokor svodi na selfije i promoviranje kiselog zelja – tada se možete samo kiselo nasmijati i s tom ciničnom opservacijom premijera složiti. Jer, Plenković ima pravo. Nema dostojnog protivnika. Nema s kime ozbiljno raspravljati o krucijalnim pitanjima države. Nema ga tko korigirati. Vlast je neprikosnovena i može samo slaviti Bernardića. Jer, dok je njega, dotle je i HDZ-a na vlasti! I Vlade u punom sastavu. I s Marićem, i Dalićevom, i Murganić, i Kujundžićem… Dok Plenković ( a ne oporba) ne odluči drugačije…
Bernardiću, uhvati se fizike, Hrvatskoj trebaju dobri, potentni znanstvenici. A s lošim političarima već je prekapacitirana.
