Kako su Roger Waters i Brian Eno apelirali na Radiohead da ne sviraju u Izraelu i podržavaju tamošnju vlast i njenu represivnu politiku prema Palestincima, tako su apelirali i na Nicka Cavea kad je bilo najavljeno da će nakon 20 godina nastupiti u Tel Avivu. Cave im je na tiskovnoj konferenciji vratio lopticu, a potom su uslijedile reakcija u koje se uključila i Palestinska kampanja za akademski i kulturni bojkot Izraela, prenosi portal Ravno do dna.
Nick Cave je prije dva dana 19. studenog na tiskovnoj konferenciji održanoj u Tel Avivu povodom njegovog prvog dolaska u Izrael, gdje je odsvirao dva koncerta, nakon 20 godina optužio Rogera Watersa i Briana Enoa za ‘bullying glazbenika’ koji ne žele bojkotirati Izrael u sklopu svojih koncertnih turneja.
Upitan na istoj tiskovnoj konferenciji zašto toliko dugo nije nastupao u toj zemlji, Cave je odgovorio kako je sve bila stvar logistike, jer kad netko planira europsku turneju, onda nema Izrael u planu jer je ‘izvan ruke’. – Troškovi odmah narastu i uglavnom je jednostavnije ne svirati u Izraelu – odgovorio je Nick Cave.
– Pored toga, ako odlučiš svirati u Izraelu, moraš proći kroz niz javnog ponižavanja od Rogera Watersa i društva. Nitko ne želi biti javno sramoćen. Toga se najviše bojimo, biti javno blaćen. Prije tri godine sam dobio pismo od Briana Enoa u kojem me molio da se pridružim popisu ljudi koji se zovu Umjetnici za Palestinu (BDS). Nisam potpisao, intuitivno to nisam htio. Poslao sam mu odgovor u kojem sam napisao da ne volim liste bilo koje vrste i da ne želim potpisati. Odlučio sam da se ne upišem na listu, ali niti da sviram u Izraelu. Osjećao sam se kao kukavica zbog toga. Nakon dosta razmišljanja, nazvao sam svoje ljude i rekao da sviramo u Europi i Izraelu. Postalo mi je jako važno ustati protiv tih ljudi koji se trude ugasiti glazbenike, čine bullying nad njima, cenzoriraju i ušutkavaju ih. Na kraju, mislim da postoje dva razloga zašto sam tu. Jedan je jer volim Izrael i volim Izraelce, a drugi je što ću se usprotiviti prema svakome tko pokušava cenzorirati i ušutkati glazbenike – rekao je tom prilikom Nick Cave.
Odgovor je odmah usliijedio od Palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (The Palestinian Campaign for the Academic and Cultural Boycott of Israel – PACBI) u kojem je već na početku dopisa navedeno kako je koncert Nicka Cavea u Tel Avivu propagandni poklon izraelskom apartheidu.
– Zahvaljujemo mu što je jednu stvar potpuno razjasnio: nastupanje u Tel Avivu nikad nije jednostavno zbog glazbe. Izdajući svoje progresivne stavove i nastupom u Tel Avivu, Nick Cave će dati podršku izraelskoj politici opsade dva milijuna Palestinaca u Gazi, kao i etničkom čišćenju dijelova Jeruzalema od nežidovskog stanovništva. Ne čudi što izraelski režim tako ponosno blista zbog njegovog nastupa. To nas je podsjetilo na ostale progresivne glazbenike koji su u osamdesetima svirali u Sun Cityju i time podržavali rasističku politiku apartheida u Južnoafričkoj republici – navodi se u pismu PACBI-ja.
Također su reagirali Brian Eno i Roger Waters, prozvani za bullying glazbenika.
– Argument vezan za BDS je jednostavan: Izrael konstantno i masno koristi kuturnu razmjenu u ‘hasbara’ formi (propaganda) kako bi popravio imidž zemlje i prikazao “lijepo lice Izraela” po riječima Ministarstva vanjskih poslova. BDS kampanja jednostavno moli umjetnike da ne budu dio te propagandne kampanje. To nema ništa s ‘ušutkavanjem glazbenika’ – frazom koju prije nalazim u kontekstu gdje se nekoliko milijuna ljudi stalno i groteskno ušutkava. Izrael troši stotine milijuna dolara na hasbaru i snaga tog argumenta je također jasna i glasna. Zajedno s taktikom zastrašivanja i označavanja bilo kakve forme kritike izraelske politike kao “antisemitizma”, to čini vrlo neujednačenu sliku onoga što se događa – izjavio je Brian Eno.
Roger Waters je dodao: – Nick misli da je ovo vezano za cenzuriranje glazbe? Što? Nick, uz dužno poštovanje, tvoja glazba je irelevantna u ovom slučaju, kao što je i moja, kao što je i Briana Enoa, kao što je i Beethovenova. Ovo nije o glazbi, već o ljudskim pravima. Mi, stotine tisuća nas, pristaša BDS-a i ljudskih prava kroz povijest diljem svijeta, spajajamo se u sjećanje na Sharpeville, Wounded Knee, Lidice, Budimpeštu, Ferguson, Standing Rock i Gazu i podigli smo šake u znak prosvjeda. Mi bacamo u vatru naočale svoje arogantne nesigurnosti i razbijemo okove svoje neumoljive ravnodušnosti.
– Što da je u pitanju bio vaš razrušeni dom? Vaša okupirana zemlja? Vaša sela razorena do temelja kako bi se izgradili stadioni za osvajače kako bi promovirali pop koncerte? Vaša srušena stabla maslina? Da sedam milijuna vaše braće i sestara žive u izbjegličkim logorima? Da su žrtve etničkog čišćenja? Hoće li vaša tuga dovesti do opsjednutosti o cenzuri vaše glazbe? Usput, na jednoj od izraelskih web-stranica s vijestima link me vodio na vaš video na YouTube. Slušao sam posebno stih “Let us sit together in the dark until the moment comes. (Sjedimo zajedno u mraku dok ne dođe trenutak, pjesma “Jesus Alone”; op.a.). Nick, došao je trenutak i otišao brate, propustio si ga, ako se u nekom trenutku u budućnosti želiš popeti iz mraka, sve što trebaš učiniti je otvoriti oči, mi, u BDS-u ćemo biti ovdje da te dočekamo u svjetlosti – zaključio je Waters.