Razgovor s frontmenom američke grupe Battleme uoči tri nastupa po hrvatskim klubovima.
Matt Drenik, pjevač i multiinstrumentalist iz Austina, nekadašnji lider Lionsa, vraća se u Hrvatsku s Battleme, post-rock-folk bendom s kojim se preselio u Portland. Lani je na ovdašnjim pozornicama predstavljao “Habitual Love Songs”, a ovoga puta dolazi s “Cult Psychotica”, svježim albumom starim tek sedam dana. Na aktualnoj europskoj turneji dobili smo čak tri termina: Zagreb 13.10. (Tvornica), Rijeka 14.10. (Palach) i Šibenik 16.10. (Azimut). Kratki razgovor s Mattom Drenikom je u nastavku…
Prvo da riješimo dileme oko naziva benda, u čemu ni Google prevoditelj ne pomaže. Dakle, imamo “battle” i “me”… Dakle, što, boriš se… s kim, protiv koga…?
Ma samo sam mislio da zvuči cool. Pretpostavljam da na to možeš gledati kao na vječnu borbu sa samim sobom, i to u umjetničkom smislu.
Promocija svježeg albuma “Cult Psychotica” traje po europskim klubovima već neko vrijeme. Kakvi su dojmovi dosad?
Stvarno sjajni. Obožavamo putovati i svirati Europom. Nevjerojatno je vidjeti toliko različitih kultura na tako malom prostoru. A publika… ona je zaista odlična.
Na prvo slušanje “Cult Psychotica” ruši onu tezu o Battlemeu kao o folk-rock skupini, što je bila logična etiketa poslije lanjnskog izdanja “Habitual Love Songs”. Ovo sad je kudikamo intenzivnije i glasnije…
Apsolutno. Snimili smo novi album uživo u studiju u razdoblju od dva tjedna. I svatko je od nas, podsvjesno, napisao agresivnije pjesme. Mislim da to ima puno veze s našim frustracijama ovim Trumpovim teatrom kojem smo izloženi svakoga dana. Njegovi trikovi nas iscrpljuju. Tako da umjesto da nastavljamo svojim uhodanim putem, odlučili smo se za sasvim suprotan pristup, ali opet – na naš specifičan način. Na sceni bi uvijek trebalo biti mjesta za rock and roll koji ima stav, mi izražavamo i podržavamo to pravo kao glazbenici.
To se da primijetiti. Ustvari, čitav je album zapravo anti-Trumpovski materijal na neki način…
Da. Umjesto da pišemo neke kreštave i bezvezne pjesme o politici, odlučio sam da budemo kreativniji i zabavimo se tijekom tog procesa. Većina naših fanova zna da nismo Trumpovi pristaše, zapravo izjednjačavam ga sa svakim zlostavljačem i zlikovcem u svim američkim komedijama od osamdesetih naovamo. On je poput onog šupka skijaša u “Better Not Dead” ili zlostavljača iz bratstva u “Revenge of the Neerds”. A iz nekog razloga američki narod odlučio je služiti baš takvom tipu! Anti-heroj je postao heroj. To je jako čudan osjećaj, pa smo napravili ploču koja se reflektira na tu situaciju.
Kako ste razradili tu konceptualnu nit albuma?
Junak ploče je klinac, koji se probija kroz čitavu močvaru sranja kako bi na kraju došao do istine. U očima drugih, on je ološ, no zapravo je heroj. Naše postojanje na ovom svijetu ne vrti se oko moći ili pohlepe, već oko ljudskosti i suosjećanja. Ne vrti se ni oko smrti i uništenja, i nitko se neće sjećati anti-heroja po ničemu drugom osim po onome što je propustio postati. Istina se nalazi u generacijama koje dolaze, u klincima, onima koji će definirati ono što svi mi smatramo istinom: a to je da smo mi globalna nacija, braća i sestre svih rasa. I da smo svi u ovome zajedno, bez drugih, mi smo ništa.
Taj vaš klinac, ako sam dobro razumio bit albuma, svjetlo je na kraju distopije. Gledate li na današnje Sjedinjene Države ili svijet općenito kao na distopijsko društvo?
Upravo tako. Mislim da sa ogromnom snagom jurišamo ka uništenju. SAD su u ratu same sa sobom. Mi smo nacija ideja, kao i slobode da te ideje izrazimo, no kada grupa negativaca odluči te ideje razmontirati, narod će biti prisiljen ustati i boriti se za sebe. Tijekom protekle godine, Trump je započeo taj proces razmontiranja sistema, a nisam točno siguran koji mu je plan. On je na “C” listi slavnih, čiji je usrani TV show postao hit na isti način kako je McDonald’s postao napopularniji restoran.
Na dobrom si putu da ti posveti neki budući bijesni tweet…
Ha, on lupa uvrede kako mu dođe, vrijeđa svakoga i pruža najjeftiniju moguću zabavu, a mi svi padamo na to. Njegov posljednji napad na igrače NFL-a je uznemirujuć. I ako ljudi ne shvaćaju da vlasnici lige reagiraju poslušno i pognute glave zabranjujući igračima da kleče dok svira himna, onda oni ne vide šumu od drveća. Mi smo država izgrađena na naprednim idejama i buntu, dijelom i zbog toga što dolazimo iz različitih okolina i uvjeta da bismo živjeli pod istim krovom. Vlasti se ne bi trebale zabrinjavati načinima na koje se igrači bore za jednaka prava sviju, već činjenicom da se naše vojne trupe šalju u sve strane države gdje se ratuje.
Trump vam je tolika inspiracija da albume štancate kao na traci. Od predzadnjega nije prošla niti puna godina.
Smatram da umjetnost treba biti u korak s vremenom. Ovu sam ploču želio izdati čim prije, jer govori o početku Trumpovog kaosa. Nije imalo smisla čekati s objavljivanjem…
Niste dugo čekali ni s povratkom u Hrvatsku, bili ste ovdje prošle zime…
Prošli put sam bio bolestan, završio sam kod doktora, dobio antibiotike i spavao većinu vremena. Tako da se radujem što ću Hrvatsku upoznati na pravi način ovoga puta.
Moramo se za kraj dotaknuti i “Sinova anarhije”, serije koja je proslavila Battleme. Mislim… više od 23 milijuna YouTube pregleda pjesme “Hey Hey, My My” je ipak nekakva slava, zar ne?
Sve se to dogodilo pukom slučajnošću. Ward Hake, potpredsjednik Music Foxa, vidio je nastup mog bivšeg benda Lions u Austinu, a kako je pilot za seriju baš tih dana bio dovršen, pomislio je imamo pravi zvuk za “Sinove anarhije”. Tako smo počeli pisati pjesme za soundtrack za cijelu prvu sezonu, pa sam to nastavio i s Battlemeom. I tako, ostalo je povijest, haha…