A normalni su, kasnije se ispostavilo, jedino što cijene umjetnost, na što Vila nije navikao.
O zagrebačkom akademskoj slikaru i grafičaru, nastanjenom u Šibeniku, pisali smo prije točno godinu dana. Tada je Zvonimir Vila, u svom ateljeu na otvorenom, u šibenskom predjelu Gorica, pomirio nepomirljive neprijatelje: sv. Mihovila i zmaja.
– A što bih drugo trebao? Da ih pustim da se i dalje ubijaju? To nije nimalo kršćanski, a pomirenje jest. Mogu ja napraviti i njihov klasični prikaz gdje koplje prolazi zmaju kroz usta, da bude i krvi i svega… Ali mislim da nam je više dosta krvi – pojašnjavao nam je tada Vila.
Godinu kasnije, Zvonimir Vila našao se u sjeveroistočnoj Slovačkoj, u gradu Humennéu. Na pravom mjestu, zapravo, jer Humenné se na Wikipediji hvali da su među njegovim najpoznatijim stanovnicima jedan fotograf, zatim kompozitor, pa operni pjevač, dva slikara i oskarovac Ladislav Grosman. Ima i jedan neumjetnički uljez, Michal Kovač, prvi slovački predsjednik nakon odcjepljenja od Češke.
Vila je u Humennéu dakle, kao umjetnik, primljen sa svim počastima, a još je bio i plaćen. Priča je počela prošle godine kada je gradonačelnica Jana Valova u Šibeniku potpisivala dokument o bratimljenju dva grada.
– To je bilo na tvrđavi sv. Mihovila, a ja sam tada gore imao svoj improvizirani grafički atelje. Tada sam joj demonstrirao kako se tiskalo u Srednjem vijeku, baš sam na preši pred njom radio, otisnuo sam joj grafiku šibenske katedrale. Nakon pola sata mi je prišla i pitala me bi li ja to isto radio za proslavu 700 godina njezinog grada – počinje govoriti Zvonimir Vila.
Vila se u Šibeniku već neko vrijeme bavi grafikama koje tiska na vjernoj replici srednjovjekovne preše, koja teži skoro pola tone, a cijena joj ide i do osam tisuća eura. Impresioniralo je to gradonačelnicu Valovu, a eurofija je dodatno narasla kada joj je Vila rekao da mu je baka Slovakinja. Zvonimir je, dakle, pozvan da osmisli vizualni identitet za 700. obljetnicu Humennéa.
– Mislio sam da nije normalna. Ne… ozbiljno. Kak’ sad to, mislim…? I ja sam rekao da može. I odmah zaboravio na to, misleći “ma pozvat će me vraga”. I prije Božića je došao službeni poziv da dođem u Slovačku na dogovor.
– Prvi je dogovor bio da napravim logotip za obljetnicu. To mi je najveći posao bio. Taj logo je išao na sve njihove službene dokumente, memorandume, na zastavu grada… Napravio sam više verzija, njima se svidjelo to – prisjeća se Vila. – A drugo, što sam ja njima predložio, to su grafike na temu njihovog grada u srednjovjekovnoj tehnici bakroreza.
Ne može se, kaže Vila, Humenné u arhitektonskom i povijesnom smislu usporediti s jednako velikim Šibenikom. – Mislim, prekrasan je, ali uspoređivati ga s povijesnim vrijednostima na Jadranu, to nema smisla… A to se vidi i u arhitekturi, taj socijalizam, to su kocke.
U svakom slučaju, njegov prijedlog je prihvaćen i grad Humenné naručio je 160 grafika. I tu se naš Zvonimir našao u problemima.
– To je užasno naporan posao. Svaki otisak ide preko preše. Znači, ja to ne vrtim, ne štancam, to kad mi netko kaže da štancam, to je uvreda. Ja svaku grafiku posebno radim ručno, u metalu, na tri matrice. Cijeli ciklus grafika je nazvan “Anđeo čuva ključ grada”, iako ne znam što taj ključ simbolizira. On je, uz lava, bio obavezni element, to im stoji i na službenom grbu. Pola godine sam to radio na najfinijem papiru, tu ne smije doći do greške – kaže Vila.
Prelistavajući mapu izrađenih grafika s motivima Humennéa naišli smo i na prikaz Masarykove ulice, oko koje se, pak, u Slovačkoj ne diže prašina.
– Ti su se radovi našli i u kožnim mapama, koje su se dijelile kao ekskluzivni pokloni uzvanicima. Radio sam i plakat cijele obljetnice, kao i poštansku marku, ali i kutije koje su, zajedno s grafikama, išle predsjednicima države i parlamenta – otkriva nam u svom ateljeu šibensko-zagrebački umjetnik. – Nakon svečane ceremonije odmah je išlo otvaranje moje izložbe grafika, dao sam intervju za njihov televizijski Dnevnik, a naknadno je odlučeno i da grad Humenné otkupi cijelu izložbu.
Nije, kaže, bilo prigovora što je vizualni identitet proslave 700 godina Humennéa dan u ruke neslovaku.
– Ma kakvi, primili su me… da ne možeš vjerovati. U lokalnom dućanu su mi čak poklanjali čokolade. Meni je baka Slovakinja, pa sam izložbu grafika ustvari posvetio njoj. Srdačno su me primili i tretirali me na visokoj razini. Jako cijene rad, to je definitivno – objašnjava Vila, otkrivajući da je nešto slično nudio i gradu Šibeniku kada je lani slavio 950. godina od prvog spomena.
Rekli su mu tada da će naručiti pet grafika, ali još mu se nisu javili. Valjda, kaže, čekaju da dođe 1000. godina Šibenika.
Ustvari smo ovih tekstom, među ostalim, htjeli ispraviti i medijsku nepravdu prema Zvonimiru Vili. Naime, u gotovo nijednom medijskom izvješću s proslave u prijateljskom gradu Humennéu nije spomenuto njegovo ime, samo je isticano da su obljetnici prisustvovali šibenski politički odličnici.
– Ne znam, ja nisam išao sa šibenskom delegacijom. Došao sam tri dana prije njih. Ma znaš što… ako ja pola godine radim taj veliki posao za Humenné, koji je grad prijatelj Šibenika, mogao je naš gradonačelnik svratiti do mene, tridesetak metara sam od njegovog ureda, a nije. Nije došao ni na moju izložbu u Humennéu. Eto koliko se cijeni rad, a ja sam njegov građanin, razumiješ?
Nema veze, Zvonimir Vila će se, za razliku od odličnika, brzo vratiti u Humenné.
Tamo je već dogovorena njegova božićna izložba grafika.