Inicijativa za Filozofski:
Filozofski fakultet, akademska samouprava i put prema znanstvenoj istini

Nakon što je Senat Sveučilišta u Zagrebu u travnju odlučio ignorirati ključne odluke Vijeća Filozofskog fakulteta, konkretno one o izboru novog dekana, te novih članova Senata iz redova Filozofskog fakulteta, podružnica Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja sljedeći će tjedan među radnicima Fakulteta provesti referendum o štrajku.

Inicijativa za Filozofski smatra ovaj štrajk opravdanim sredstvom borbe u situaciji u kojoj se opstruiraju legalno i demokratski donesene odluke tijela upravljanja Fakultetom te u  pismu kojeg su uputili medijima objašnjavaju što je to akademska samouprava, kako tu samoupravu ugrožava odgađanje izbora dekana, i zašto su time ugroženi sama bit i ideja visokog obrazovanja kao puta nastavnika i studenata prema znanstvenoj istini.

Pismo Inicijative za Filozofski prenosimo u cijelosti:

“Filozofski fakultet, akademska samouprava i put prema znanstvenoj istini

Događaji na Sveučilištu u Zagrebu iz travnja 2017. – rektorovo zaustavljanje (nadajmo se, privremeno) provedbe demokratski izglasanih zaključaka Filozofskog fakulteta vezanih uz izbor dekana i predstavnika Fakulteta u Senatu – primoravaju nas da upozorimo: na Sveučilištu u Zagrebu ugrožena je akademska samouprava. Time se ugrožava i sama bit sveučilišta.

Ozbiljnost situacije traži da kratko izložimo što je to akademska samouprava, koji je točno potezi ugrožavaju te, napokon, zašto javna objašnjenja tih poteza nesigurnost akademske samouprave ne umanjuju, već je povećavaju.

Akademska samouprava Zakon Republike Hrvatske o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju proglašava da se visoko obrazovanje temelji, među ostalim, na “akademskim slobodama, akademskoj samoupravi i autonomiji sveučilišta”. Prema istom zakonu, na visokim učilištima u Republici Hrvatskoj (u slučaju Sveučilišta u Zagrebu, to su i fakulteti kao visoka učilišta unutar sveučilišta) akademska samouprava obuhvaća: “utvrđivanje pravila studiranja i upisa studenata; izbor čelnika i nastavnika; upravljanje resursima kojima raspolažu visoka učilišta”.

Dakle, Filozofski fakultet, kao visoko učilište unutar Sveučilišta u Zagrebu, trebao bi imati pravo na izbor vlastitog čelnika. Ono je komponenta akademske samouprave.

Od listopada 2016, od suspenzije dekana Previšića, naš Fakultet nema izabranog čelnika. Sada ga već šesti mjesec vodi obnašatelj dužnosti dekana. Obnašatelja je odredio Senat Sveučilišta. Određujući ga, dao mu dvije hitne zadaće: provesti izbore za Studentski zbor i provesti izbor za dekana. Obnašatelj dužnosti dekana drugu je zadaću – onu iz domene akademske samouprave – proveo do točke u kojoj je program predloženice za dekanicu dobio suglasnost na sjednici Fakultetskog vijeća, drugog od dvaju tijela upravljanja fakultetom (prvo je dekan). Potom je, prema Statutu Fakulteta, Senat Sveučilišta trebao “na prijedlog rektora, u roku od mjesec dana odlučiti o davanju suglasnosti na uredno podneseni zahtjev”.

To se još nije dogodilo.

Nema žurbe- Zahtjev je bio uredno podnesen, ali rektor ga je odlučio ne uvrstiti na dnevni red sjednice Senata u travnju 2017. Umjesto toga, na sjednici smo čuli da rektor želi od predloženice za dekana dobiti “dodatna objašnjenja i komentare vezano uz napomene” (!). Čuli smo od rektora također da će novoizabrani dekan stupiti na dužnost “tek u listopadu, pa zato nema žurbe”.

Tako su rektor i Senat, isti oni koji su odredili obnašatelja dužnosti dekana upravo kako bi što hitnije proveo izbor za dekana i time omogućio Filozofskom fakultetu da ostvari pravo na akademsku samoupravu, usporili sam postupak toga izbora. I to upravo nakon koraka kojim je Fakultet svoju volju jasno i na demokratski način očitovao.

Nesigurnost Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu sada se nalazi u stanju nesigurnosti. Nesigurnost traje još od uvođenja privremene uprave u listopadu, ali najnoviji su je rektorovi potezi još i dodatno povećali. Ne znamo, naime, kad će rektor odgovoriti na “dodatna objašnjenja i komentare” koja dobije od predloženice. Ne znamo hoće li ga objašnjenja i komentari zadovoljiti. Ne znamo hoće li, i kada – ako ga objašnjenja i komentari zadovolje – program predloženice uvrstiti na dnevni red sjednice Senata. Znamo, zato, ono što smo opetovano čuli iz rektorovih usta: “nema žurbe”.

Ovo “nema žurbe” Filozofski fakultet tumači kao znak da netko drugi želi odrediti kada će ovo visoko učilište odabrati svog čelnika. Možda netko drugi želi i određivati je li taj čelnik podoban ili nepodoban. Možda; ne znamo; kriteriji podobnosti ili nepodobnosti nepoznati su javnosti, akademskoj zajednici, Filozofskom fakultetu. Može se jednako raditi o povećanom oprezu upravnih tijela kao i o ometanju akademske samouprave i podređivanju te samouprave volji pojedinca. U svakom slučaju, “nema žurbe” čitamo kao: “meni ovo stanje zapravo odgovara”.

Put prema znanstvenoj istini- Ali zašto je, uopće, akademska samouprava važna? I zašto bi Filozofskom fakultetu bilo uopće važno uživati tu samoupravu u odnosu na upravna tijela vlastitog sveučilišta? Drugim riječima, zašto je važno da Filozofski fakultet sam izabere svog dekana, a da mu ga ne biraju rektor ili Senat?

Odgovorit ćemo kratko: ako ne može izabrati vlastitog čelnika, na sveučilištu golemom poput zagrebačkog visoko učilište ne može biti sigurno na svome putu prema znanstvenoj istini. Ne može biti sigurno da taj put neće netko pokušati omesti, skrenuti, izopačiti.

Zajednica nastavnika i studenata Očito je da korijeni sadašnjih problema sežu godinu unatrag, do svega što je urodilo suspenzijom dekana Previšića. Od mnoštva aspekata te ružne priče, podsjetit ćemo ovdje samo na jedan: pokušaj spašavanja dekana Previšića bio je i pokušaj razbijanja akademske zajednice Filozofskog fakulteta.

Zašto i kako?

Na samom početku već spomenutog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju čitamo da akademsku zajednicu “čine svi nastavnici, suradnici, studenti i drugi sudionici u procesu visokog obrazovanja” (ZZDVO 4.1). Ova je formulacija vrlo bitna. Ona je trag kontinuiteta – sveučilište kao universitas, kao zajednica nastavnika i studenata, seže do Bologne 11. stoljeća. Taj je kontinuitet bitno očuvati jer je ono što nastavnike i studente ujedinjava – i, u tom pogledu, izjednačava – zajednički put prema znanstvenoj istini. Bez zajednice, nema ni puta; bez puta, i zajednica gubi smisao.

U listopadu 2016. od nastavnika i suradnika Filozofskog fakulteta, predstavljenih Fakultetskim vijećem, otvoreno se tražilo da se odreknu preostalog dijela akademske zajednice – da pristanu da se sjednice Fakultetskog vijeća održavaju bez studenata (zato što je Studentski zbor Fakulteta bio raspušten odlukom Senata).

Fakultetsko je vijeće tada odbilo raditi bez studenata.

Bit sveučilišta- Nije oko toga bilo neke velike rasprave. Nije je ni trebalo biti. Svim je nastavnicima Filozofskog fakulteta bilo jasno onda, kao što je jasno i sada: bez studenata, i bez njihova sudjelovanja u akademskoj samoupravi, nema zajednice nastavnika i studenata. Bez te zajednice, nestaje bit sveučilišta. Zamijenit će je – ispod žita i poskrivećki – nešto drugo; možda komercijalizacija i prenamjena studenata u izvor financija; možda indoktrinacija i paternaliziranje “djece”; možda nešto treće. Nije bitno što – to više neće biti sveučilište.

Rezimirajmo:

Bez studenata, nema akademske zajednice.

Bez akademske zajednice, nema akademske samouprave.

Bez akademske samouprave, nema zaista demokratskog biranja čelnika visokog učilišta.

Ono što bez studenata, bez akademske zajednice, bez akademske samouprave i bez demokratski izabranog čelnika ostaje ima samo jedno ime.

To je autokracija.”