Vuco, Joksimović, Magazin, Rozga…
Zimska nedjelja poslijepodne u Šibeniku. U Dalmaciji bi u ovom slučaju rekli ‘nema ni pasa’. Hoće reći kako se nigdje ne može vidjeti niti psa.
Ipak nije tako. Ima pasa, a zahvaljujući njihovoj potrebi za šetnjom, naiđe se i na čovjeka, tj. njihova vlasnika.
Opjevana šibenska gradska jezgra zimskih večeri je pusta. Čovjeka zbilja nije lako sresti. Jedino buru.
Po uličicama prijeteći natpisi ‘opasnost od pada predmeta s visine’ i ‘Oprez! Zabranjen prolaz’. Otpadaju dijelovi fasade s trošnih kuća. Nema brige za večeras. Ionako nema nikoga tko bi tuda prošao.
Nije to zapravo neka novost, a ni čudo. Niti je svojstveno samo Šibeniku. Jednako je živahno i u drugim sličnim gradovima, bilo uz more, bilo u unutrašnjosti. To je nama gospodarska i kulturna politika dala.
Onaj koji se odvaži na šetnju lijepim gradom osim hodanja nema gotovo nikakvih drugih sadržaja. Ako izuzmemo nekolicinu kafića (većina ih je nedjeljom zatvorena, ili je zatvorila već najesen pa otvara na proljeće) u nedjelju predvečer u Šibeniku nije bilo baš nikakvih tzv. kulturnih sadržaja.
Nigdje izložbe, kazališne predstave, projekcije filma, čitaonice, slušaonice, predavanja, tribine, kreativne radionice, koncerta ili bilo čega sličnoga.
Kazalište prazno, kino dvorane Šibenik i Tesla privatizirane i devastirane, tzv. multimedijalna dvorana kina Odeon obnavlja se već 20 godina, galerije zabravljene…
Nigdje ničega.
No to su već poznate priče. I nisu patetične. Niti su pretjerane.
Začudo, niti u kafićima i klubovima u predgrađu ničega: nema niti Rozgi, Joksimovića i Magazina… uobičajene koncertne ponude.
– Vidimo se u proljeće – piše na vratima jednog ljupkog i praznog ugostiteljskog objekta.
Večeras je predstava. Ali u Zagrebu.
Prazne ulice, prazno kazalište…
Vidimo se sljedeće ljeto…
Godišnji zimski san
Šibenska Kalelarga… trebalo je pričekati da naiđe prolaznik
Privatizirano pa devastirano kino Šibenik sad je tzv. pivnica, te noćni klub
Nema problema, ionako nema nikoga na ulici…
Ok… Vidimo se…
