Vjeran Piršić, Eko Kvarner:
Realno je da se INA pretvori u niz egzotičnih pumpi s upitnim rokom trajanja

Vjeran Piršić, agilni ekološki aktivist iz udruge Eko Kvarner, jedan je od glasnijih zagovornika tranzicije na obnovljive izvore energije, pa je i najavu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića o reotkupu MOL-ovih dionica INA-e doživio kao promašenu transakciju koja će Hrvatsku preskupo stajati. Zbog čega novu nacionalizaciju Ine drži deplasiranom i ekonomski neopravdanom, i gdje prepoznaje motive Vlade da se upusti u taj visokorizičan posao, pitali smo Piršića.

– Dakle, ono što govorim nije neko moje ad hoc stajalište nego je to rezultat razgovora s 20-ak međunarodnih energetskih eksperata. Na osnovu svih njihovih ekspertiza mogu samo reći da je potez premijera Plenkovića dominantno dnevno-političke naravi, to je taktički potez kojim se rješavaju dva “vruća kestena” u krilu Vlade. Činjenica da premijer građanima to priopćava na Badnjak, govori o vrhunski odrađenom PR-u, jer kad takvu vijest čujete uoči blagdana, nemate  mogućnost tražiti odgovore na bitna pitanja jer vam nema tko odgovoriti.  Dakle, prvi vrući kesten je loša vijest o za RH nepovoljnom završetku prvog arbitražnog postupka s Mađarima, ali ostaje i dalje pitanje zbog čega je Hrvatska išla tako nespremna u arbitražu iako je bilo izvjesno da će je izgubiti. Drugi vrući kesten koji je trebalo neutralizirati najavom reotkupa dionica MOL-a u Ini, je problem sisačke rafinerije. U Sisku je, naime, i ta industrija jednostavno krepala. Tih 450 radnika u rafineriji zadnje je što u Sisku još radi. U takvim okolnostima predsjednik Vlade ocjenjuje da će najavom ponovnog preuzimanja INA-e od države, riješiti ta dva vruća taktička problema, pri čemu se računalo i s nešto nacionalnog naboja.

– Mnogi smatraju da rješavanje slučaja INA u paketu s HEP-om donosi dvostruku štetu, jer i HEP treba dokapitalizaciju i investicije.

Dokapitalizaciju ne, investicije da. Ali predložena transakcija otvara tri pitanja: što će biti s Inom, što će biti s HEP-om, ali i pitanje same transakcije. Iz dobro obaviještenih izvora znam da je 2013. napravljena Studija za Inu, radila ju je jedna ugledna međunarodna tvrtka ( specijalizirana za energetiku) iz Pariza, u kojoj su analizirali sve scenarije: da se zatvore obje rafinerije, u Sisku i Rijeci, da ostane samo Rijeka, a ugasi se Sisak, da Mađari preuzmu kompletnu Inu itd. Iz te Studije su proizašle dvije stvari: da će sve male rafinerije teško opstati nakon prelaska na kvalitetnije gorivo,  tipa N5. Drugo, bilo kakva prerada ispod 20 milijuna tona upitne je ( financijske ) isplativosti,  a naši ukupni prerađivački kapaciteti nisu 20 milijuna tona. Uostalom, vidimo da se gase i druge rafinerije diljem Europe, pa u našoj regiji možda opstane rafinerija u Beču ili Budimpešti, a sve druge su osuđene na propast. INA kao naftna kompanija ima jako upitnu budućnost pogotovo zbog sve očitijih klimatskih promjena i radikalnog napuštanja fosilnih goriva, ali i situacije u lokalnim zajednicama. Eventualno ima šanse opstati Urinj i to u sinergiji s JANAF-om. Realno je da se INA pretvori u niz egzotičnih benzinskih pumpi s upitnim rokom trajanja jer već danas, primjerice u Japanu, ima više elektropunionica  nego benzinskih crpki. Nizozemska, Njemačka itd., svi već razmišljaju o prestanku proizvodnje  i prodaje motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Prema tome, svaka naftna kompanija, a pogotovo INA, u narednih 5- 15 godina doživjet će kolaps zbog svih tih svjetskih trendova, pa je pitanje je li obrana naftne industrije danas jednako razumna kao obrana industrije drvenih jedrenjaka polovinom 19. stoljeća kad su već morima započeli dominaciju čelični parobrodi.

– Vi, dakle, vjerujete da je Ini odzvonilo, pa da Vlada zapravo kupuje mačka u vreći, ili kako vi to znate reći „hrpu starog željeza“?

Najnovije studije predviđaju da će u Evropi 2050. g. 70 posto ukupne potrošnje energije biti električna energija i to dobivena najviše iz obnovljivih izvora. Ukoliko se na vrijeme transformira, HEP je sa svojih 25 hidroelektrana vrlo perspektivan. Ulagati novac dobiven rasprodajom kompanije koja se bavi primarno proizvodnjom električne energije, u kompaniju koja se bavi preradom naftnih derivata, čini se posebno besmislenim. U 21. stoljeću takva se transakcija čini potpuno nerazumna, a pogotovo kad se prodaja dionica HEP-a veže za otkup dionica INA-MOL-a. Bar milijardu eura koštala bi nas rekonstrukcija rafinerija, jer je to u protivnom hrpa starog željeza, a investiranje u obnovljive izvore bit će time radikalno ugroženo. Narod i država u kojoj živimo u proteklih 25 godina su dokazali da nisu sposobni odgovorno voditi Hrvatsku (koja se sve više pretvara u samo geografski pojam) u budućnost.

– Što je, po vašem mišljenju, rješenje?

Sve razumne zemlje su osmislile i počele provoditi sustavnu tranziciju u postfosilno društvo, pri čemu je ključno da se snažno razvije vlastito gospodarstvo i u segmentu proizvodnje i u segmentu usluga. Kraljevina Švedska je odlučila do 2020. biti 50 posto na obnovljivim izvorima, Danska do 2035. sto posto. Sve razumne zemlje imaju planove energetske tranzicije, pri čemu je optimalno da se pritom razvija i nacionalno gospodarstvo. U Njemačkoj radnici direktno prelaze iz sektora moćne automobilske industrije u sektor obnovljivih izvora energije. Hrvatska koja treba ove, ili iduće godine, dobiti energetsku strategiju može i mora napraviti tranziciju u postfosilno društvo  s dominantnim obnovljivim izvorima, ali u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba u RH.

– Kolike su naše potrebe iskazane u obnovljivim izvorima?

Prvi podaci iz studija u izradi pokazuju da bi 2 GW vjetra i 2 GW solara bilo optimalno za Hrvatsku, a većina tih fotonaponskih elektrana bi bila na našim krovovima. Do 2025. bi mogli imati tisuću MW vjetroelektrana i 500 MW fotonaponskih, uz koje bi se naša industrija istodobno mogla oporaviti i razviti. U tom slučaju bi Hrvatska mogla do 2035. biti 80 posto energetski obnovljiva, a danas je 28 posto, jer ima jaku hidroenergiju. Te male fotonaponske elektrane na našim krovovima bi bile u vlasništvu građana, manjim dijelom i jedinica lokalne samouprave, a vjetroelektrane bi bar djelomično bile u vlasništvu građana, gospodarskih subjekata i jedinica lokalne samouprave. Takav model se pokazao uspješan u jednoj Njemačkoj, ili Danskoj, i to je put u energetsku budućnost Hrvatske, ali i njezin ubrzani gospodarski oporavak. Dajmo građanima mogućnost da se od potrošača pretvore u proizvođače energije.

– Od početka ove godine građanima je najavljeno i pojeftinjenje struje. Koliko je to održivo?

Da, od Nove godine je najavljeno pojeftinjenje struje, oko 30 kuna po domaćinstvu, ali to je, bojim se, samo privremeno. Jer i u obnovljive izvore energije je ušla čista korupcija i kriminal. Između Božića i Nove godine 2014. dva vladina ministarstva udarnički su se trudila da jedna tvrtka dobije ugovor za obnovljive izvore i time je Hrvatskoj prouzročena šteta od nekoliko milijardi kuna (procjene su 6,2 milijarde ukupno). Kad su 1. siječnja  predani zahtjevi svih zainteresiranih za fotonaponske ćelije, nisu imali nikakve šanse jer je već cijela kvota bila poklonjena (falsificiranjem datuma na pošti) odabranim tvrtkama. U obnovljive izvore je ušla mafija, kao što se to dogodilo i u Češkoj. Cijeli model dosadašnjih odnosa u obnovljivom sektoru bio je pogrešan, povezan s krupnim kapitalom, i to je razlog da se sada cijeli taj proces kanalizira kroz energetske zadruge i regionalne energetske agencije kao što je REA Kvarner jer netko treba osmisliti i koordinirati cijeli taj tranzicijski proces. Mi na Krku imamo Strategiju da postanemo prvi energetski nezavisni i CO2 neutralan otok na Mediteranu.

– Što mislite, hoće li Vlada uopće razmatrati argumente protiv otkupa dionica INA-e, ili je to već gotova stvar?

Vjerojatno će svoj naum provesti jer su ga obznanili i sve drugo bi sada izgledalo kao poraz. Povlačenje modela značilo bi da priznaju poraz, a imaju u krilu i ta dva vruća kestena, pogotovo Sisak koji bi morao domaću naftu dobivati maltene besplatno da bi mogao raditi. No, moramo imati na umu još nešto: ako se ne napravi rekonstrukcija rafinerija, slijedi nam niz neizbježnih eko-incidenata. Nemojmo to zaboraviti!