Tjedni komentar:
Bijeg

U Hrvatskoj treba legalizirati marihuanu, neka ljudi budu sretni, pa onda možda neće napuštati svoju zemlju, nego će u nju čak cjelogodišnje privlačiti turiste sklone promatranju svijeta kroz „ljekovitu“ dimnu zavjesu, terapeutski je u Saboru predložio zastupnik Ivan Pernar, sugerirajući nam kolektivno liječenje depresije “travom“. Jer, ako već živimo u „pušioni“, bar pušimo kvalitetno i kolektivno, s efektom sreće kojega sve teže postižemo. E sad, pitanje je, je li Pernar bio ciničan ili dramatičan. Doduše, u oba slučaja predlaže nam bijeg. Možda ne u Irsku, ali svakako bijeg od stvarnosti. Tako mlad, a već komforni oportunist…

Prije Pernarove recepture za sreću netragom je pobjegao i bivši šef Partije, ex-premijer Zoran Milanović. Tko bi ga znao, možda je i sam otkrio kakvu formulu sreće i nestao s domaće, sve opskurnije, političke pozornice na kojoj se uglavnom igraju slabo posjećene burleske.

Gdje je nestao čovjek (Z.M.)…

Taj hrvatski „odlikaš“, čiji je životni kredo „sve ili ništa“, evidentno nije mogao podnijeti ni pomisao da kao poraženi naredne četiri godine sjedi na klupi za rezerve, jer je takva pozicija ispod njegova ranga i njegova superiornog, elitističkog habitusa. O.k. Može i tako. Ali, bilo bi pošteno da Zoka „glumi gljivu“ o svom trošku, za svoj račun, a ne račun države, odnosno nas, poreznih obveznika. Ako se već kandidirao na listi lijeve koalicije na parlamentarnim izborima, fer je da svoj mandat zastupnika konzumira, da časno odradi preuzete obveze i respektira birače koji su za njega glasali. Ili da svoj stolac prepusti kakvom nezbrinutom zamjeniku s liste koji na tu priliku čeka k’o zapeta puška. Dok Zoki „krsti jariće“ i obilazi potencijalne poslodavce kojima će solidno naplatiti svoje konzultantske usluge. Ionako je zbrinut, i kao bivši premijer ima pravo na onih ingeniozno smišljenih “šest plus šest” plaća bez rada. I ne pada mu na pamet ni priviriti u sabornicu, nedajbože sjesti u klupu „običnog“ zastupnika i čekati da mu netko drugi kaže kad može govoriti, a kad mora šutjeti. Nije to za bivšeg lidera Kukuriku koalicije, za vođu pretencioznog saveza Hrvatska raste koji sebe primarno percipira kao glavnog glumca, a ne tek statistu u parlamentarnoj klupi. Jednom premijer, uvijek premijer, njegova je životna filozofija koja mu priječi biti što trenutno uistinu jest – saborski zastupnik SDP-a, nota bene i šef stranačkog zastupničkog kluba koji, evo, tri mjeseca uporno ignorira izborne rezultate, birače i vlastitu stranačku družbu koja mu se dojučer poslušno klanjala. Dakako, dok je bio na vrhu.

U porazu sljedba se razbježi poput rakove djece. Stoga je Milanovićev uzmak s čelne pozicije SDP-a bio imperativ, a ne pitanje dobre volje i osjećaja odgovornosti za izborni neuspjeh. Jer, u njegovih devet-deset godina za kormilom socijaldemokratske partije, nanizao je seriju poraza, a ipak je ostajao i tražio novu priliku. Ovog puta, nakon dva uzastopna poraza u samo godinu dana, na to više nije mogao računati. I otišao je.

(D.B.) nevoljeno dijete šefa Partije

SDP je krenuo dalje. Bez njega. S Davorom Bernardićem kao kapetanom. Dosadašnjim partijskim „teoretičarom“ koji je skupljao politički staž u zagrebačkoj Skupštini i zagrebačkom SDP-u, kao Bandićev đak i nevoljeno dijete vođe Partije. Kojemu je uglavnom išao na živce. Kojega je prilično uspješno disciplinirao i ušutkivao dok je uživao moć i podršku svoje snishodljive sljedbe. Sve se promijenilo u samo jednom trenu. Milanovićevom ostavkom. Nitko ga nije nagovarao da ostane, nitko za njim nije „zaplakao“. A Bernardić je odjednom postao izbor premoćne većine. E, to Milanović nije mogao gledati. U redu još i poraz, nije mu prvi, ali to žurno, udvorničko pretrčavanje pod šator pobjednika (novog šefa SDP-a), to je za njegov ego bilo previše. Čestitao je svome nasljedniku i pobjegao. Što će biti s SDP-om, kako će se stranka revitalizirati i rehabilitirati pred svojim biračima i simpatizerima, predvođena relativno beskrvnim i nesumnjivo kompromiserstvu sklonim liderom, to više nije Milanovićeva briga. Ma baš mu se fućka za SDP!

Još kako-tako kad pobjegne bivši šef jedne velike opozicije stranke, kad od svojih načela s kojima su osvojili dešperatne građane bježe Mostovi prvaci osiljeni afrodizijačkom snagom vlasti pa krcaju uhljebe u državne službe, ministarske kabinete, javne tvrtke. Ali, kad već na početku mandata konstantno od problema bježi prvi čovjek Vlade, e to je već ozbiljan problem. A Andrej Plenković uporno bježi od jasnog očitovanja o krucijalnim političkim i ideološkim pitanjima i posrnućima koja determiniraju hrvatsko društvo i državu ne kao konzervativno, demokršćansko, nego kao regresivno, ultradesničarsko i ustašofilsko. Je li uzrok premijerovom izmicanju od jasnog stava, sam stav kao takav, ili kalkulantsko podilaženje desnim radikalima u HDZ-u koji nisu nimalo irelevantna stranačka grupacija?

Premijerska (A.P.) figura bez sadržaja

Nije stvar u Plenkovićevom odnosu prema bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću čija je snaga predimenzionirana i gotovo mitologizirana. Vidjelo se to i u raspravi o amandmanima na proračun za 2017., kad je neslavno propao pokušaj dvojca Hasabegović-Esih da iznude neku vrst demonstrativne potpore u Saboru, čime su namjeravali prema Plenkoviću transponirati poruku „neka vidi da nas ima“. Neka zna da smo tu, da mu prijeti latentna pobuna i možebitno unutarstranačko preslagivanje. Ali, pokazalo se da ih nema, tek šest ukupno stalo ih je iza „upozoravajućeg amandmana“ koji je ciljao na Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva, od koje bi Hasanbegović novac uzeo za račun jačanja vojnog, braniteljskog segmenta i kamuflažnog humanitarnog sektora u njegovom institucionalnom dijelu (Crveni križ i Hrvatski zavod za javno zdravstvo u kojima i sa sadašnjim budžetima ima problema i netransparentnog trošenja novca …).

Problem je u premijerovom političkom larpurlartizmu, u bezsadržajnosti njegovih izjava, odsustvu jasnog stava, izbjegavaju konkretnih odgovora na vrlo konkretna pitanja. Plenković bježi od artikuliranog stava kad je u pitanju ministar obrazovanja i znanosti,  plagijator Pavo Barišić, koji je svoj krimen pokušao amortizirati isprikom autoru čije je rečenice prepisao i zaboravio navesti kao citat, koji je osvjedočeni štovatelj lika i djela ustaškog ideologa i ministra NDH Julija Makanca. Do danas nije našao smjelosti za eksplicitan odgovor na bizarnu provokaciju spomen-pločom poginulim pripadnicima HOS-a s grbom i porukom „Za dom spremni“, podignutom usred Jasenovca i to na zgradi dječjeg vrtića. Još ni riječi nismo od njega čuli o spomeniku u krugu sisačke bolnice, u spomen pripadnicima ustaške vojske poginulim 1945. Generalno, prvi čovjek hrvatske Vlade, dojučerašnji europarlamentarac i kako se obično apostrofiralo, Europejac po vokaciji, ne zna što bi s ustaškim pokličem „Za dom spremni“ koji nesporno jest službeni pozdrav propale NDH, odgovorne za genocid nad Srbima, Romima i Židovima u Jasenovcu i brojne zločine na temelju rasnih zakona.

“U” i crvena petokraka jugogenerala (F.T.)

U Hrvatskoj se danas papagajski ponavlja kako treba zabraniti javnu upotrebu simbola svih totalitarnih režima, kako naci-fašističkih, ergo i ustaškog, tako i komunističkih. U istu ravan se stavlja ušato „U“ s petokrakom pod kojom je antifašistička koalicija slavila pobjedu u Drugom svjetskom ratu, koju je, nota bene, godinama ponosno nosio i prvi hrvatski predsjednik i prvi šef HDZ-a, ikona kojoj se i danas klanjaju sljedbenici te stranke, jugogeneral Franjo Tuđman.

 Plenković namjerno ignorira činjenicu da je ustaški režim u svojoj ideji bio zločinački, diskriminatorni i rasistički, za razliku od kumunističkog režima, čija ideologija nije bila zločinačka, ali su zločini, nažalost, počinjeni i pod komunističkim stijegom. I gdje god je počinitelj poznat, za zločin bi morao biti kažnjen. Implicite i u Domovinskom ratu koji, baš kao i svi ratovi ovog svijeta, nije ostao imun na zločine sa svih strana, pa i hrvatske, čak i nad 12-godišnjom djevojčicom Aleksandrom Zec čiji se ubojica znade, ali je i danas slobodan čovjek. Neshvatljivo je da se komunističkim režimom danas pokušava diskreditirati i partizanski pokret, iako je samo 3 posto partizana bilo u tadašnjoj Komunističkoj partiji, pa čak i sam Drugi svjetski rat kojega bi neki danas proglasili zločinačkim, a ne oslobodilačkim. O svemu tomu naš premijer šuti, a ako ga „stavite pred zid“ tek će procijediti frazu o zabrani simbola svih totalitarizama.

“Znanstveno” opažanje državnog tajnika (M.G.) za znanost

Per fin, uglađeni Europejac Andrej Plenković, nema teksta ni a propos imbecilne, rasističke i duboko diskriminatorne izjave državnog tajnika u Ministarstvu obrazovanja i znanosti Matka Glunčića po kojoj su rezultati PISA testova u hrvatskim školama lošiji jer su obuhvatili i pripadnike manjina te djecu s posebnim potrebama! Nakon takve sramotne eskapade,  u kulturnom, civiliziranom svijetu državni tajnik ne bi mogao „preživjeti“. Kod nas je ta skandalozna epizoda gotovo već zaboravljena, jer je naš premijer pobjegao predaleko. Ne čuje dobro! On je sretan i bez „trave“, kao i svi oni što su davno izmakli ovoj našoj stvarnosti koju sa sigurne udaljenosti za nas i, navodno, radi nas, (porezno) reformiraju da bi bogati imali više, a siromašni još manje. Novac treba dati onima koji su na njega navikli i znaju što će s njim, a ne sirotinji koja tu vrst stresa ne bi podnijela. Dovoljno im je malo (legalne) “trave” kako bi i oni mogli, makar privremeno pobjeći…