Neovisni novinarski portal
29.3.2024.
INTERVJUI / KULTURA / LJUDI
Vilijam Lakić (Foto: Jozica Krnić)

Vilijam Lakić:
Nobelova nagrada Bobu Dylanu je ustupak širokim masama

Vilijam Lakić (Foto: Jozica Krnić)

Razgovor s ravnateljem Gradske knjižnice ‘Juraj Šižgorić’ u Šibeniku.

Vilijam Lakić (Foto: Jozica Krnić)

Vilijam Lakić (Foto: Jozica Krnić)

– Trinaest litografija Vladimira Kirina iz 1922. koje prikazuju Šibenik, za samo 50 tisuća kuna – pohvalio nam se Vilijam Lakić, ravnatelj Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku, novom investicijom na drugom katu. Nije mu lako; dan kasnije, odnosno danas, u HNK u Šibeniku počinje središnja državna proslava Mjeseca hrvatske knjige, čiji je on domaćin. Šibenik je odabran zbog 150. obljetnice utemeljenja Narodne slavjanske čitaonice, zatim zbog 400 godina od tiskanja knjige „Machinae Novae“ Fausta Vrančića, a i zbog, zar ste sumnjali, 950 godina prvog spomena grada Šibenika.
Puno nekih bitnih godina…
Da, sve su to velike obljetnice, a barem dvije su vezane isključivo uz knjigu.
Još se nadovezala i obljetnica 150 godina od otvaranja čitaonice u Murteru, gdje se članarina plaćala u maslinama…
Istina. A mi smo nabavili i originalni Pravilnik iz 1866. godine.
Pravilnik Slavjanske čitaonice?
Da, dvojezični je, na talijanskom i hrvatskom. Platili smo je 300 kuna, dojavili su nam iz jednog antikvarijata u Zagrebu da je imaju. Danas jedan obični ljubić platiš toliko, a ovo je naša baština. Vani ovakve stvari ljudi kupuju, ne pitajući ništa. Kad je Nacionalna knjižnica kupila Klovićev crtež, dali su 400 tisuća kuna. To je prije petnaestak godina izgledalo puno, ali pazi, Klović je minijaturist na svjetskoj razini. A da ne govorimo koliko vrijedi građa koji imaju tu u sv. Frane, to se ni sa čim ne da usporediti…
Ovaj Pravilnik je odlično očuvan.
Praktički nov.
Evo piše da je dozvoljeno duhaniti, kao i igrati karte i domino.
Eto vidiš, sad smo puno stroži nego onda.
knjiga-2

Stranica iz Pravilnika Narodne slavjanske čitaonice iz 1866. godine (Foto: Jozica Krnić)

Program proslave Mjeseca hrvatske knjige obuhvaća dosta toga, što biste istaknuli?
Ono što još nije gotovo, malo smo zapeli, ali nadam se da ćemo stići. Naime, objavit ćemo knjigu Šime Peričića „Prinosi za gospodarsku povijest Dalmacije“. Vrlo opširna knjiga, pregled ekonomske povijesti Šibenika i Dalmacije do Drugog svjetskog rata. Zahtjevan je to posao, mučimo se već mjesecima, a nadam se da će knjiga biti objavljena na Dan hrvatskih knjižnica, 11. studenog.
Još jedna knjiga koja će dokazati da ekonomski nikad jadniji nego danas nismo bili?
Tako je. Mi smo odavde nekad čak izvozili voće u New York. Ribarilo se, gradili su se škverovi, solane, sve to u Srednjem vijeku. Također, u Šibeniku je ukupno izlazilo 53 različite novine. Cijeli projekt smo oko toga napravili, Ministarstvo kulture i Grad nam redovito daju novac za digitalizaciju te građe. Zasad smo digidalizirali oko 25 tisuća stranica, sve stare šibenske novine i časopise do Drugog svjetskog rata.
Trenutno niti jednu šibensku novinu nemamo na kioscima.
To je sramota. Kada je 1922. godine utemeljena Gradska knjižnica u Šibeniku, izlazilo je šest novina u istom trenutku.
I kako vi to objašnjavate?
To je globalni proces. Sve se prebacuje na internetska izdanja, ali i portali jedva preživljavaju. Ne čudim se tome. Ne može se publika dobiti na silu. Naklade padaju i najžutijim listovima, ne pomažu više ni svi ti skandali i afere. Još se glazbenik Alice Cooper, koji je bio avangardna pojava i preteča punka, u sedamdesetima požalio da više ne može šokirati publiku. U sedamdesetima! Ne znam što bi to ljude više moglo iznenaditi, možda neka nježna poezija.
Pa možda, evo je i jedan rock pjesnik dobio Nobela.
Nobel Bobu Dylanu je sigurno ustupak.
Kome?
Širokim masama. Ali on je dobar pjesnik, mada mi nemamo kvalitetnih prijevoda. Nije ni Jim Morrison baš pisao površne stihove, pa tekstovi King Crimsona, Grateful Deada… Mnogi današnji pjesnici nemaju ni blizu tu razinu.
Nekad se vodilo računa. Miovci tvrde da su svaku pjesmu nosili profesorima književnosti na lekturu prije snimanja…
Zamisli to. I Drago Mlinarec je imao odlične stihove, grupa Time, „Put na istok“ Korni grupe, pa Indexi… Pazilo se na tekst.
Kad smo već kod rock and rolla, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige u Knjižnici će nastupiti i Magul, autorski rock bend iz Šibenika…
Imali smo već nekoliko takvih pokušaja. Zašto ne? Ako su prije 150 godina mogli u čitaonici igrati domino i karte, danas može rock koncert.
(Foto: Jozica Krnić)

(Foto: Jozica Krnić)

Vratimo se knjizi. Kakvi su Šibenčani čitatelji u odnosu na hrvatski prosjek?
Tu su negdje. Ali da bi ljudi ušli u knjižnicu, moraju se osmisliti sadržaji koji se više ne svode isključivo na čitanje. Knjižnica je, osim izvora informacija, postala i mjesto zabave. Prije dvadesetak godina takvo nešto se nije ni naslućivalo. No, stvarnost je takva. Osim toga, promijenili su se i mediji, pa mladi danas drugačije percipiraju knjigu kao takvu.
No, u nas se koncept e-knjige baš i nije primio.
Nije. U SAD-u trećina prodanih knjiga otpada na elektronska izdanja, europski prosjek je oko 15 posto, a u Hrvatskoj tri do četiri posto. Ali zato klasična knjiga i dalje prolazi dobro, zanimljivo je da djeca više čitaju. I umirovljenici. Najveći problem je sa srednjoškolcima, oni ne čitaju ni lektiru.
Što najviše ide? Jesu li Šibenčani ziheraši, Nesbo, Murakami i slični, ili kopaju dublje?
Većina slijedi srednju struju. Uvijek je deset, petnaest pisaca koji su u prvom planu.
Self-help, teorije urote?
To je posebna priča. Teorije urote imaju svoju stalnu publiku, a samopomoć je uvijek popularna. Knjige o zdravlju, recimo, izlaze svakodnevno, to je nevjerojatan ocean informacija, ja se u tome ne mogu snaći.
Šibenska je Gradska knjižnica poznata po izboru stripova, to zato jer je ravnatelj obožavatelj?
Pročitati strip, kakvog u nas recimo objavljuje Fibra, to je bolje od filma ili serije. Želimo ih ponuditi ljudima, jer jedan kvalitetan strip u tvrdim koricama i u boji, može koštati i preko 350 kuna. To je puno. Kazališni redatelj Zoran Mužić učlanio se u našu Knjižnicu samo zbog stripova. Mnogi gledaju na strip s predrasudama, kao da je to nekakva niža razina. Koliko se ja sjećam, to je deveta umjetnost.
Što se izdavaštva tiče, koliko Knjižnica godišnje objavi knjiga?
Četiri ili pet. Dosad je izašlo oko 140 naslova od studenog 1992. godine.
Koliko je od tih knjiga tematski vezano za Šibenik?
Oko 95 posto. Čak i više, skoro sve.
Zašto je to osnovni kriterij?
Cilj je od početka promicati lokalnu baštinu. I stare, pokojne autore, i one zanemarene, nedovoljno poznate. A dati priliku i mladima. To je pokrenuo Milivoj Zenić i to je bio veliki iskorak. Time je Knjižnica stekla ugled u zemlji kao jaki mali nakladnik.
vili-lakic-2

(Foto: Jozica Krnić)

Je li distribucija problem?
Pa i nije. Naše knjige se u Zagrebu mogu naći u knjižari Nova stvarnost, a u Šibeniku ih prodaju sve knjižare. Našu ponudu imamo i na internetskoj stranici, koga zanima taj će naći. Nikad nismo bili komercijalni, bila nam je bitna promidžba grada i baštine. Prva knjiga koju smo objavili je bila „Helka Stapp i njezine sanje“ Jele Godlar Brešan, a odmah nakon toga su išli „Novi strojevi“ Fausta Vrančića. Danas su teška vremena za izdavanje knjiga; nekad smo radili knjige u tvrdom uvezu, u koloru…
Koliki je proračun Knjižnice za izdavaštvo?
Oko 40 tisuća kuna, to je jako malo. Grad i Županija daju, svatko po pola. Knjige tiskamo u petsto komada, ako mislimo da je nešto stvarno vrijedno, onda i tisuću. A materijala ima, ljudi pišu. Često se trebamo odlučiti što objaviti, a što ne.
Na glasu ste kao grammar nazi. Na što nalikuju rukopisi šibenskih autora kad dođu u Knjižnicu na lekturu?
Ima svega. Ima nekih koji su strašni. Nisu to samo Šibenčani. Moram priznati da sam vidio radove ljudi koji imaju akademska zvanja i, strašno je to reći, ali tu je trebalo intervenirati u svaku rečenicu. Šteta je da je to tako, ali nije to samo u Šibeniku slučaj. Nekad uzmem neku knjigu i ostavim je nakon nekoliko stranica; niti su lekture dobro napravljene, niti su prijevodi dobri. Prije nekoliko dana sam baš zbog tih stvari odustao od jedne knjige, a prevoditeljica je dobila nagradu za taj prijevod. Strašno. Imamo tu knjigu koja se zove „Vidioc“ umjesto „Vidjelac“. Ili „Konstruktizam“ umjesto „Konstruktivizam“, nedostaju dva slova, a to je naslov knjige! Pa tko je taj urednik koji je to dopustio? A da ne govorim o djelima iz astronomije, što me jako zanima. Ti su prijevodi za plakati, neobrazovanost je velika.
Zato je, između ostalog, Gradska knjižnica valjda tu. Koliko upisanih članova imate?
Kad smo se preselili u ovu zgradu, bivši Dom JNA, broj članova se utrostručio, bilo ih je osam i pol tisuća. Trenutačno ih je oko šest tisuća, broj varira. Zadovoljni smo s tim, to je malo više od hrvatskog prosjeka. Rijetko kad je prazna, ljudi svrate, pročitaju novine, uzmu knjigu, DVD, CD, tu je i Dječji odjel… Svaki put kad pogledam iz ureda, ima nekog.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI