Portret tjedna/Zdravko Mamić, izvršni direktor “Dinama”:
Samoproglašeni “atentator”

Veselo društvo iz počasne lože na EURU2016 (foto: HINA: Damir Senčar)

U tjednu u kojem su se političke elite ponovo međusobno denuncirale, dokumentirajući fakturama o bahatluku u jelu i piću, na trošak građana, njima mrsku tezu kako su svi isti, dogodio nam se i Zdravko Mamić. Kao paradigma svega što je i kako je ova država u minulih 26 ljeta uspjela ustrojiti nazivajući to „nešto“ demokratskim pravnim poretkom. Da je hrvatska država demokratska, nota bene pravna, niti bi našim političkim perjanicama palo na pamet ljetovati na naš račun i besramno glumiti pijane milijardere, „po pedigreu“ svikle na kavijar i šampanjac, a niti bismo svjedočili „pravedničkom egzibicionizmu“ par excellence notornog „sportskog djelatnika“ kojeg sa sportom povezuje tek novac što se u njemu vrti. Ovako, imamo žestoku konkurenciju u bezmalo ozakonjenom primitivizmu i grabežu koji kod našeg puka još uvijek visoko kotira. Imamo sustav koji sustavno radi protiv sustava…

Zdravko Mamić (57), izvršni predsjednik GNK „Dinama“ pod „pravosudnom suspenzijom“, s „Nacionalom“ pod miškom, ulijeće jedno jutro u zgradu DORH-a i eksplicitno išće susret s glavnim državnim odvjetnikom Dinkom Cvitanom. Nije ga našao, pa se ispovijedio USKOK-u. A potom teatralno stao pred kamere i javno se isplakao nad vlastitom sudbinom bezočno progonjene žrtve kojoj rade o glavi titulari bivše „komunističke, nenarodne vlasti“, Zoran Milanović i njegov „Berija“, Ranko Ostojić. Od njih se, kako izgleda po zlehudoj Mamićevoj sudbi, nije moguće zaštititi čak i kad nisu na vlasti…

“Moćni Hrvat” i atentat

Došao je u DORH „iz prve ruke“ obavijestiti Cvitana da mu on nije prijetnja, da se zbog njegove navodne odmazde ne mora skrivati iza blindiranih, zatamnjenih stakala službenog vozila. Ergo, da je prljava laž kako je on naručitelj njegove likvidacije, a radi čega je i glavni državni odvjetnik i cijela njegova obitelj odnedavno pod 24-satnom zaštitom. Zašto je Mamić to učinio? Zar je osumnjičen, optužen za naručeno ubojstvo državnog tužitelja? Možda javno prozvan , stigmatiziran kao možebitni nalogodavac egzekucije? Ne, ništa od toga. Tjednik „Nacional“ objavio je tek priču o „moćnom Hrvatu“ koji je iz beskrupulozne osvete odlučio organizirati atentat na Cvitana. Nigdje ni imena ni slike, ali Mamić se trenutno prepoznao. Pitam se zašto? Zbog onog „moćni Hrvat“, a besumnje se takvim osjeća, jer ima i novac i moć i utjecajne političke prijatelje/ice? Ili da bi prevenirao “štetu“… ?
U rečenom tjedniku naručitelj ima lice osvetnika koji se „nalazi u ozbiljnim problemima, suočen s iznimno dokumentiranim optužnicama“, a financijski je tako potkožen da mu čak ni uslugu egzekucije nije teško platiti. Zašto bi se baš Zdravko Mamić u tome prepoznao kad u Hrvatskoj imamo cijelu kolekciju takvih likova u DORH-ovoj galeriji? Što to Mamić znade, a mi ne znamo? Zar se cijela priča svodi na klasičnu narodnu mudrost da se češe koga svrbi, kako je to zaključio i „Nacionalov“ urednik Berislav Jelinić? Komu dokazuje nedužnost ako ga nitko nije ni optužio?
Da bi se bilo što dokazivalo, morala bi postojati i optužnica. Javnost o njoj ne zna ništa, ali Zdravko Mamić očito znade. Od ljudi iz sustava, koji su ga uredno, kao i toliko puta dosad, pravovremeno informirali i upozorili kako se protiv njega provodi istraga kao možebitnog naručitelja Cvitanova ubojstva. Srećom da ima takvih “dobrih ljudi“ u sustavu, i da su svojedobno, dok je bio pod nadzorom ( prisluškivan) „ulovili“ i njegov razgovor sa sutkinjom Ustavnog suda Slavicom Banić čime se razotkrio pakleni plan provociranja ustavne krize, u čemu je on, kao i sada , bio samo sredstvo ( sic!?).
Nedužni šef „Dinama“ stoga je junački došao pravo na vrata glavnog državnog odvjetnika kako bi skinuo sa sebe svaku sumnju. Ta on je žrtva, a ne egzekutor iz kriminalnog podzemlja! Prema Cvitanu iskazuje samo snažnu empatiju, jer i njegova je obitelj progonjena i zlostavljana kao i Cvitanova. Zapravo, oni su drugovi „po nevolji“.

Fešta za predsjednicu,  za “našu dušu”

– Ja sam bio u zatvoru dva puta, moj brat je bio u zatvoru, sin, nećakinja, još samo čekam da mi mamu i unučad odvedu u zatvor. To je najodvratnija vrsta progona- cvilio je pred novinarima, koje je još jučer nazivao đubretom i j…. im sve po spisku.
– Je li vam normalno da djetetu koje je iz razloga emotivne slomljenosti prijetilo nekome preko SMS-a ili e-maila, što ja ne opravdavam, ali umjesto da joj se izrekne mjera približavanja, gle čuda, izriče se mjera istražnog zatvora i milijun kuna jamčevine. Pa zar se to sudi Bill Gatesu? Jel’ se tu sudi obitelji Mamić ili djevojčici koja je studentica? Otkud ona da plati milijun kuna- tulio je tronuto nad nesrećom svoje nećakinje radi čega je i njegov brat Zoran morao u Saudijsku Arabiju. A šta mu je preostalo- turobno će Zdravko Mamić, pravednik pribijen na križ poput Isusa Krista. Ili , kako sam u nastupu „kreativnog bijesa“ reče: Koja je razlika između mene i pape Franje? Ja nikada u životu nisam osuđen. Bio sam na sudu radi dugog jezika, ali nikada nisam osuđen. Protiv mene se nikad nije vodila istraga, ja sam uvijek moralno i čestito živio. Nikada nisam bio dužan ni lipe poreza, niti ja ni moja obitelj- tekla je bujica Mamićeve rijeke pravednosti, ispovijed čovjeka „nedužna poput djeteta“, koji nije ni za što kriv, koji nije oštetio Dinama ni za kunu, nekmoli za 400 milijuna kuna, jer sve je to bila farsa i izmišljotina. Svašta je trabunjao Zdravko Mamić braneći se zapravo od nikad objavljene ( možda nikad ni napisane) optužnice.
„Umočio“ je u svoju „obranu bez zaštite“ i predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koju je, kako je ispričao, upoznao dok je još bila u NATO-u. Sreli su se u Bruxellesu u jednom restoranu kad je bila utakmica Hrvatske i Belgije, gdje je bio s Ivanom Zvonimirom Čičkom, i gdje su joj rekli da će biti njihova predsjednica, a u prilog tomu, tijekom kampanje Mamić joj je donirao 20 tisuća kuna, iz čiste simpatije! Ne’š ti novaca, pa „ja to dnevno podijelim siromasima diljem Hrvatske“, hvastao se veliki dobrotvor , milosrdni Dinamov izvršni direktor s privremenom zabranom rada. I da, istina je, organizirao je proslavu za predsjednicu, „za našu dušu“, kako je kazao, demonstrirajući i u ovoj prigodi svu raskoš svoje obavještajno- političko- pravosudne mreže koja ga godinama, unatoč svim posrnućima i kršenjima zakona, drži s glavom iznad vode.

Mamićevi prijatelji suci

– Ja sam prijatelj sa svakim predsjednikom suda u Hrvatskoj! Hoćete li mi sad suditi na Marsu? – razmetao se, pozivajući se na neovisnost sudova, pa makar i njihovi čelnici s njim jeli i pili i informacije o istragama dijelili. Uostalom, nije li svojedobno, vjerojatno danas jedan od najmoćnijih hrvatskih sudaca, sveprisutni Ivan Turudić, šef zagrebačkog ( najvećeg) županijskog suda, otvoreno obznanio da Mamiću nikad ne bi sudio, i da bi , ako treba, otišao i sto kilometara daleko samo da to ne mora raditi. Ništa čudno, bit će dvojbeno i ako to njegov sud preuzme, jer na račun usluga u HNS-ovom Arbitražnom sudu Turudićeva ekipa na ŽS u Zagrebu godišnje zaradi oko 150 tisuća kuna. Zar to nije sukob interesa?
Zahvaljujući Mamićevoj prejudiciranoj obrani koju je jednako iznio pred USKOK-om i pred hrvatskom javnošću, gotovo se mogla rekonstruirati navodna „organizacija mafijaške egzekucije“ prvog čovjeka DORH-a. Pričalo se, rekao je Mamić, kako ja na slobodi s nekim ljudima iz Remetinca pletem mrežu i spremam atentat na Cvitana i njegovu obitelj. Napisi o tome toliko su morbidni, bolesni, opasni.. to nije normalno što se događa- zgražao se. A šta je zapravo bilo, što je istina?
– Kad sam bio u pritvoru, bio sam s jednim čovjekom kojeg smo zvali Deda i bili smo si sve tamo. Sprijateljili smo se i pomagali jedan drugome. Kad je izašao iz pritvora, brzo smo potražili jedan drugog, ali o tome više neću pričati- izrecitirao je, ali se ipak nije zaustavio. – Bio sam drugi put u pritvoru s međunarodnim društvom, bili smo Srbin, Albanac, Kamerunac i ja, pa sam i jednom „crnom“ Kameruncu pomogao i dao mu šlape i Dinamovu trenirku jer nije imao ništa… Obećao sam i da ću svima slati 2000 kuna u kantinu. Kako je otišao Kamerunac, slao sam tih 2000 kuna Albancu i Srbinu koji su ostali u sobi. Sad je tamo ostao samo Srbin kojem i dalje šaljem novce za kantinu. I dijete tog Srbina bilo je kod mene u posjetu i sad je stvorena priča kako ja na slobodi s nekim ljudima iz Remetinca stvaram mrežu i spremam atentat na Cvitana…- sve je do zadnjeg detalja ispripovijedao humanitarac “Maminjo”.

Samoosumnjičenik Mamić stoga je  naložio USKOK-u da ga sasluša, ispita i provede kriminalističku obradu, per fin, da ga podvrgnu detektoru laži. Sve s ciljem skidanja i najmanje sumnje u njegovu nedužnost! Sve je on njima rekao što im je činiti jer neće njega, Zdravka Mamića, nitko na pravdi boga sumnjičiti. A najmanje komunističko-staljinistički dvojac Milanović- Ostojić, koji je plasirao ovu morbidnu priču o atentatu na Cvitana da bi skrenuo pozornost javnosti s Milanovićeva reketarenja tvrtke Medison, zgodno će posložiti kockice u svom mozaiku Dinamovac.- Vidjeli ste što se dogodilo s gospodinom Mladenom Hrgarekom ( tvrtka Medison op.a.) i ništa se nije poduzelo jer se radi o bivšem premijeru. A što se radi prema meni’

Nećete razbojnici!

Nije problem u tome što šef SDP-a Zoran Milanović na to ne reagira, i ne treba, ali je žalosno da ga od optužbi za „reket“ u korist prijatelja Igora Kneževića kojemu je, navodno, namještao mjesečnu apanažu od 15 tisuća kuna, e da bi poslovao s Medisonom, brane njegove stranačke kolege. Zar je Milanoviću ispod dostojanstva komunicirati s građanima i odgovoriti na njihove dvojbe, pa makar je krivična prijava s tim u vezi odbačena. Ne bi bila ni prva ni zadnja koja je odbačena neosnovano…
U državi u kojoj svaka „uskočka“ istraga, svaka optužnica DORH-a protiv „kapitalaca“ pada, u kojoj ni svjedoci ni dokazi ne pomažu osuditi nekoga tko je bio bivši predsjednik Vlade poput Ive Sanadera, gdje se neprikosnovenom šefu HGK, strastvenom lovcu i kolekcionaru umjetnina Nadanu Vidoševiću nije još ni počelo suditi, a kad će i ne zna se, gdje se poslije sedam godina pravosudne trakavice oslobađaju bivši dužnosnici u aferi Spice, gdje se nekažnjeno prodaju diplome i ispiti, a političari navodno „novog kova“, Mostove moralne vertikale, DORH-u sugeriraju “lovostaj“ kaznenog progona političara tijekom izborne kampanje, kao što to smjerno čini Robert Podolnjak ,itd.,itd, zar je razumno očekivati pravedno, nepristrano suđenje Zdravku Mamiću? Čovjeku koji je godinama nesmetano multiplicirao i bogatstvo i krimene, ali nikad nije osuđen, čak ni ljudski, od svojih prijatelja iz prve političke postave ove države. Jer, država je stvarana po njihovoj mjeri. Sustav je ustrojen da bi služio zaštiti njihovih interesa i probitaka. I taj sustav kojega danas prokazuje Zdravko Mamić kao staljinistički, neokomunistički, njemu vrlo dobro služi. Redovito mu je na dispoziciji. Kako bi uvijek bio korak ispred DORH-a. I zato, ako ni u čemu, Mamić ima pravo u jednome: ovo je farsa! Farsa od države, a iznad svega prvorazredna farsa od neovisnog pravosuđa. Ovdje se sudi samo običnom malom čovjeku, sitnom džeparu, mladcu s jednim džointom, umirovljeniku s neplaćenim računom za struju i poreznom dužniku koji nema od čega podmiriti svoje obveze prema državi jer mu je svojom nesposobnošću oduzela radno mjesto i pravo na egzistenciju. Možda bi mi, obični, mali ljudi, onima koji od te države godinama prave farsu morali konačno odgovoriti „mamićevski“: Nećete razbojnici!