A. Plenković (foto TRIS/Jozica Krnić)
Sva sreća da izborna kampanja zbog izvanrednosti izbora može trajati izvanredno kratko. Jer, da je kojim slučajem duža, od hrvatskog višestranačja ne bi ostalo ništa. Ili bi se sve veće i relevantnije stranke raskolile i destruirale iznutra, ili bi se pragmatično, a sve pod egidom općeg, javnog interesa, stopile ponovo u onu jednu od koje je sve počelo…
Ionako je glavna teza ovih izbora, možda zbog njihove izvanrednosti, da bi bilo najbolje, s obzirom da je moguća repriza lanjskih parlamentranih izbornih rezultata u kojoj je Most odlučivao o vlasti, da se dvije najveće hrvatske političke stranke, HDZ i SDP dogovore i preuzmu odgovornost za upravljanje državom. Ali, gdje nas to vodi, i nije li , u našim prilikama, zapravo riječ o povratku jednoumlju? Zar nam je parlamentrana demokracija već dosadila?
Karamarkove ( i HDZ-ove) “ruske veze”- Plenkovićev uteg
HDZ u izbore ulazi pod golemim teretom novootkrivenih afera, sumnjivih pozajmica i inozemnih donacija, “ruskih veza”, ali i rušenja svoje vlade i to nakon samo pola godine odrađenog mandata, što je slučaj bez presedana. Nije pala samo Vlada, pao je i njezin glavni kreator, Tomislav Karamarko nakon što se kompromitirao sukobom interesa ( aferom „konzultantica” ) ali i stigmom potencijalne veleizdaje( zbog zagovaranja prekida arbitražnog postupka između RH i MOL-a ). Doduše, teško da bi Karamarko bio prisiljen na ostavku “samo” zbog suspektnih poslovnih odnosa njegove supruge s tvrtkom Petrius , MOL-ova lobiste Joze Petrovića, i “optužbe” da je radio u interesu Mađara i osobnom, a ne u interesu hrvatske naftne kompanije, odnosno vlastite države. Da je uspio bezbolno srušiti vladu, ma kako da se radi o iracionalnom političkom potezu, i brzo presložiti političke karte te sačuvati vlast, što se njegovih stranačkih korifeja tiče, ne bi ga ni krivo pogledali a kamoli zahtijevali ostavku. No, gubitak vlasti vlastitom greškom i glupošću, neoprostiv je grijeh! Stoga HDZ koji se dojučer kleo u Tomislava Karamarka, a danas se jednako odano tiska uz Andreja Plenkovića, ima veliki problem i s vjerodostojnošću. U svakom pogledu.
Sve je isto ‘ko i ranije, samo je Andrej umjesto Tomice
Doduše, iz stranačkih kuloara se pronosio glas kako će Plenković okupiti nove snage za promjene, počistiti HDZ-ovu močvaru, riješiti se svih onih koji su zajedno s Karamarkom ( Predsjendištvo ) krojili politiku propasti i diskreditacije stranke, a onda i HDZ-ovih koalicijskih prirepaka ( HSP AS, Hrast, BUZ, HČSP, HSLS itd. ) koji mu donose puno više štete nego koristi. A zbog čega su i neki županijski šefovi HDZ-a prerano zakukurijekali i stali javno zagovarati HDZ-ov samostalni izlazak na izbore. Koji se ovoj stranci dosad redovito najviše isplatio. No, što su izbori bliže to Plenkovića hrabrost sve više napušta, pa mu se očito, ususret rujnu čini da je najbolje zasad “ne talasati”. A to svakako nije ono zbog čega bi dolazak europejca i deklariranog demokrate Plenkovića, na čelo posve diskreditirane stranke mogao biti terapeutski.Teško će ovaj eurozastupnik, koji je i u samoj stranci prihvaćen s rezervom, tek kao izlaz u nuždi, uspjeti revitalizirati i pošteno oprati HDZ od svih, godinama multipliciranih grijeha i skandala. Ma da im i sam papa Franjo dade iskupljenje ne bi puno pomoglo, nekmoli će Plenković koji je s vlastitom strankom “drugovao” taman koliko mu je trebalo za kartu do Bruxellesa…
Narodni front (pre) široko shvaćene ljevice
A dok HDZ dvoji “sam biti ili koaliciju opet okupiti”, SDP jača svoje savezničke kapacitete stvarajući široki, “narodni front” koji se proteže sve do desnog centra. Čini se, bez posebnih kriterija, bez filtera, nekritički i vlastohlepno. Cilj je pobjeda, a do nje će se, ako treba i makijavelističkim metodama.
Pa i s proskribiranim Jambom, kojemu za vratom pušu brojne optužnice. Zašto ne i s Mesićem ako zatreba. Može i Josipović, kako neki PR stručnjaci sugeriraju Milanovićevoj “koaliciji narodnog sporazuma” ne bi li povećali svoje izborne šanse. Ni Stipe Mesić ni SDP, reklo bi se, ne poštuju instituciju “bivšeg predsjednika”. U protivnom bi upozorili inicijatora ovog predizbornog “transfera”, šefa HSU-a Silvana Hrelju, da stane na loptu i ostavi se 80-godišnjeg Mesića koji građane više iritira svojom ambicijom da i u ovim “zrelim” godinama bude u političkoj žiži i izravno utječe na nacionalnu politiku, “infišan” u svoje vrlo produktivne međunarodne veze. Velika je vrlina znati kad je vrijeme otići. A Mesić je dokazao da to ne zna. Pa je spreman, ne bi li se vratio u aktivnu politiku, držati čak i 10-tu poziciju na listi Hrvatske stranke umirovljenika, što je za bivšeg šefa države ispod svake razine, i ufati se u preferencijalne glasove koje će mu donijeti njegova, navodno, neupitna popularnost. Tako je svojedobno i Ivo Josipović ( mora biti da je to virus koji napada bivše predsjednike države kod nas ) ušao u avanturu s osnivanjem nove stranke Naprijed Hrvatska-Progresivni savez, računajući na “svojih” 1,2 milijuna “predsjedničkih” glasova, po kojima bi osvajao apsolutnu većinu u parlamentu. Problem je bio u samo jednoj “sitnici” koju je previdio- da to nisu izvorno njegovi glasovi, nego onih koji su stali iza njegove kandidature ( SDP i partneri ). Pa je doživio fijasko. Kojega, ako iz iskustva imalo uči, ne bi smio više nikada ponoviti. Što ne znači da se nikad više ne treba kandidirati, ali baš da drži dno neke liste, niti je dostojanstveno niti za bivšeg predsjednika primjereno…
Mesić, ili Josipović, “Narodnu koaliciju” ne spašava…
Narodnoj koaliciji koja je, izgleda, odlučila predizborno svaštariti i skupljati sve što stigne, manji je problem Mesić, čija kandidatura, iako su je prihvatile glavne snage lijeve koalicije, nije još ni sigurna. Veći problem bi mogli biti narušeni odnosi sa starim, tradicionalnim partnerima SDP-a. Prije svih s HNS-om. Koji je, kažu, ogorčen tretmanom nakon ulaska HSS-a u “narodni savez”. Što je dovelo do izvanrednog SDP-HNS sijela i otvorene rasprave o budućim odnosima starih partnera. HNS, navodno, inzistira na istom broju mjesta kao na zadnjim izborima. Nije spreman odreći se dijela potencijalnih zastupnićkih pozicija u korist HSS-a. Ne prihvaćaju ni rangiranje nekih od njihovih vodećih ljudi, prije svega vrlo popularne bivše ministrice Anke Mrak Taritaš, koja bi, čini se, i na ovim izborima mogla biti “osuđena” na skupljanje preferencijalnih glasova kao jedinu opciju svoga eventualnog ulaska u Sabor. HNS je zaprijetio i mogućim samostalnim izlaskom na izbore. Što je , ipak, pucanj iz prazne puške. Jer ta samostalnost ovoj bi stranci donijela tek marginalnost i status neparlamentarne stranke..
S druge strane, lider HSS-a Krešo Beljak, uspio je osvojiti nadmoćnu većinu u Glavnom odboru stranke za paktiranje sa SDP-om, ali ne i mir među “seljacima”, a pogotovo ne lojalnost u provedbi te odluke. Dijelovi, pa i cijeli ogranci ( dubrovački, ) napuštaju stranku, nezadovoljni savezom s “crvenima”, a osipanje i nervoza unutar HSS-a, a posljedično i HNS-a, uoči izbora, nikako ne mogu biti doprinos jačanju koalicijskog potencijala “narodnih”. Teško je shvatiti one ( Hrg, Petir itd. ) koji oponiranje HSS-ovom ulasku u partnerstvo sa SDP-om objašnjavaju nekompatibilnošću sustava vrijednosti dviju stranaka, i svjetonazorskim razlikama. Što im nije smetalo kod suradnje s kompromitiranim, koruptivnim HDZ-om, pa bi se moglo zaključiti da su s njima suglasni i oko toga…
Most gnjeva
U ovo predizborno vrijeme Most je posebna priča. Stranka koja se još nije pomirila s gubitkom vlasti, iako je radi nje izgubila i kredibilnost i vjerodostojnost zagarantiranu ovjerenim potpisom kod javnog bilježnika, pokušava se nametnuti kao moralna vertikala pokvarene i nevjerodostojne hrvatske politike. Njihova je glavna mantra da su HDZ i SDP isto, što dokazuje i suglasje tih dviju opcija oko rušenja Vlade, ili izbora ustavnih sudaca. No, ako je izbor sudaca Ustavnog suda doista križ kojega će ubuduće nositi SDP, zbog nemoralnog kompromisa na koji su napravili, rušenje Vlade sa SDP-om nema baš nikakve veze. Riječ je o Vladi za koju ova stranka nije ni glasala, a s obzirom na rezultate i djelotvornost, per fin i njezinu održivost, uistinu nisu imali nijednog razloga takvu izvršnu vlast i dalje podupirati. A čak i da su joj dali prolaznu ocjenu, HDZ bi je opstruirao, povukao svoje ministre i time rušio. Zar Petrov i njegov grlati Crnoja, koji opasno kipi od nekontroliranog bijesa, misle da je SDP trebao, nakon svega, ponuditi Mostu svoje ministarske zamjene kako bi se Vlada s premiejrom Tihomirom Oreškovićem, HDZ-ovom uzdanicom, održala, pa makar i “na aparatima”?!
Ljudi iz Mosta deklariraju se kao demokršćani, okreuti tradicionalnim obiteljskim vrijednostima, poštenju i dosljednosti. Dokazano su nedosljedni, a i njihovo demokršćanstvo je dvojbeno s obzirom na količine gnjeva i zloćudnosti koju izlijevaju svakim danom sve više u hrvatski javni prostor. Na tome ne mogu dobiti izbore, jer ta se predizborna strategija, zlobe, cinizma, dociranja, dosad nikome nije isplatila. Ma i da pokupe dio razočaranog biračkog tijela HDZ-a, nezadovoljnog Plenkovićevim umivanjem stranke i otklonom od Hasnbegovićevog sindroma, neće im biti dostatno za Božu Petrova kao premijera. Koji nas je još dojučer uvjeravao kako Most nije stranka uljeba i foteljaša, kako oni ne ovise o politici jer imaju svoje profesije na kojima su se dokazali, kako ih ne zanima ni vlast ni pozicije, sad bi ni manje ni više nego mjesto predsjednika Vlade. I to ne za Tima Oreškovića. Kojega su prigrlili kao da su ga sami iz Kanade doveli, a onda se uz njega i čvrsto vezali, pa mu nastavak suradnje ponudili i poželjeli s njim u nove pobjede. A dok se Tim premišlja, Božo je odlučio: Kad vidim kakvi su Karamarko i Milanović, sasvim je sigurno da mogu biti bolji premijer od njih!
Baš “mostovski”…