Kakva drama! Političke stranke bi mogle ostati bez proračunskog novca. Jerbo Robert Podolnjak, Mostov predsjednik saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav ne namjerava sazvati sjednicu Odbora dok Sabor ne usvoji izmjene Zakona o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe i ne limitira budžetske dotacije za stranke i nezavisne zastupnike na najviše 48 milijuna kuna godišnje . A rok curi. Ukoliko se do kraja lipnja, dakle, u narednih dva-tri dana , ne sazove rečeni Odbor, naše političke elite ostat će „na suhom“. Kakva nesreća! Ili da ironiziramo njihovu zluhudu sudbu, kakva sreća da se, makar i zbog tehničkih razloga, novac poreznih obveznika, bar privremeno, ne razbacuje na one od kojih imamo samo štetu!
Problem je, navodno, što parlamentarna većina, koja danas zapravo više i ne postoji, a i parlament se održava fiktivno do 15. srpnja kada će i formalno biti raspušten, nije uspjela usuglasiti oko hitnosti spomenutog zakona, kako su to sugerirali Most i HSLS, nego su zagovarali čak dva čitanja. Kao da u vezi s tim nisu svi već „pročitani“…
Štede na kanelu, puštaju na tapun
Novi „štedljivi“ Zakon tako je restriktivan da zaboli glava. Umjesto dosadašnjih 50-55 milijuna kuna godišnje , državni proračun bi stranačke apetite „srezao“ na maksimalnih 48- 50 milijuna kuna. Jao njima, kako će samo preživjeti takav financijski udar. Prijedlog ide u proceduru, najavio je Podolnjak, i ako se Zakon ne donese do kraja lipnja, proračunska špina se za stranačke ( i nezavisne) aktivnosti zatvara. Pa ovu godinu tko preživi, preživi. Nešto bi im kapnulo tek nakon konstituiranja novog saziva Sabora, ali što su izgubile u međuvremenu, izgubile su. Kakva šteta!
Doduše, u proračunu je za stranačke kampanje osigurano 24 milijuna kuna, a tko se boji da će mu pod ovakvim okolnostima nedostajati budžetskog „ptičjeg mlijeka“, taj se uvijek može zadužiti. Konačno, tko priječi članove Odbora da sjednicu sazovu i bez Mostova Podolnjaka. Bit će to dobra prilika da se vidi komu je do novca, a komu do zakona i interesa građana …
A građanima je stranaka i kvazipolitičara nezavisnog timbra preko glave. Svake godine ih je sve više, a razmjerno njihovu uznapredovalom broju, rastu im i apetiti. Svi bi danas htjeli u politiku, jer, budimo realni, nema boljeg posla na svijetu. Em vam daje „kruha bez motike“, em je bolje plaćen od bilo kojeg drugog posla, a ne morate baš ništa raditi ( kao zastupnik u Saboru ili u predstavničkim tijelima lokalne/područne samouprave) i svejedno će vam plaća svakog mjeseca na račun leći. I to bez kašnjenja. Konačno, radili ne radili, ako vas tkogod populistički i demagoški i pozove na odgovornost, nikakve sankcije vas ne čekaju. Vama nitko ne može ništa jer vi ste izabranici naroda, vi ste volja birača, a oni vas eventualno mogu kazniti tako da vam uskrate povjerenje na izborima. Bogme, kod nas čak ni to ne rade, nisu birači zlopamtila…
Demokracija nije jeftina, još ako je samo paradna…
Naše političke elite skupo nas koštaju, ali tko mari za to, znali smo da demokracija nije jeftina. Naročito ako je samo paradna! Lani su, primjerice, političke stranke i nezavisni zastupnici na račun financiranja iz državnog proračuna inkasirale 55 milijuna kuna, ili 5 milijuna više nego 2014. Novac se distribuira razmjerno broju zastupničkih mandata koji je pojedina stranka, odnosno nezavisna lista imala u trenutku konstituiranja Sabora, dakle, prije negoli su krenula politička trgovanja. U pravilu, kao dvije najveće stranke, najzastupljenije u državnom parlamentu, HDZ i SDP najviše profitiraju. U prošloj godini, zadnjoj godini mandata Milanovićeve vlade, SDP je dobio 22, 24 milijuna kuna, HDZ 16,2 milijuna, HNS 4,7 , Glavašev HDSSB 2, 12 milijuna kuna itd.
Prema izvješću Državnog ureda za reviziju, političke stranke su u 2014. ukupno uprihodile 114,8 milijuna kuna, a potrošile 117,5 milijuna. Naime, što? Novac iz proračuna osiguran za njihov redovan rad, nije jedini na kojeg računaju. Tu su i sredstva lokalnih proračuna, naknade za izbornu promidžbu, donacije i drugi prihodi. Ako se koncentriramo isključivo na javni novac iz različitih proračunskih razina, 2014. političke stranke stajale su obveznike plaćanja poreza, dakle, hrvatske građane , oko 91 milijun kuna. Donacije nisu dostigle niti 4 milijuna kuna. Što znači, da se domaći političari u svojim ambicijama i akcijama gotovo u potpunosti oslanjaju na javni, proračunski novac. Tek ilustracije radi, u toj godini bili su izbori za Europski parlament i prvi krug predsjedničkih izbora, a za izbornu promidžbu političkih aktera involviranih u te utakmice potrošeno je 10,7 milijuna kuna.
Od 28 zemalja članica EU Hrvatska je, navodno, jedina koja svoj stranački, politički život financira u cijelosti novcem poreznih obveznika. Dakle, proračunskim. A dokad će tako, e to ni Nostradamus ne bi pogodio.
Ne dirajte nam novčanik!
Jer koja god nomenklatura bila na vlasti, lijeva ili desna , oko novčanika se uvijek lako i brzo usuglase. Bitno je da se u njega ne dira. Mada, prije nego dođu na vlast, iz opozicije redovito najavljuju pravednu i solidarnu raspodjelu javnog novca, empatiju s građanima koji sve teže žive, i birače grlato uvjeravaju kako će, dočim dođu na vlast, kresati primanja zastupnika, ministara i inih državnih dužnosnika. Ali, avaj! Do toga nikako doći…
I uoči zadnjih parlamentarnih izbora „pali“ hrvatski „domoljub“, bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko, dok je još vjerovao da bi mogao biti premijer, najavljivao je reduciranje plaća svim ministrima, uključujući i „prvog“, te svim zastupnicima, i njihovo svođenje na realnu mjeru. U prijevodu to je imalo biti zastupničkih tek 10.500 umjesto 15 tisuća kuna, a ministarskih svega 12, umjesto 17 tisuća mjesečno. Što bi državnom proračunu donijelo uštedu od čak 25 milijuna kuna. Ali, hvala bogu, stručnjaci su odmah skočili na noge i takvu mjeru proglasili populističkom, uštedu simboličnom, a štetu katastrofičnom. Naime, smanjivanje plaća bi navodno destimuliralo naše političke reprezentativce, dešperali bi se i izgubili volju za radom, što bi se vrlo loše odrazilo na cijelu državu, ergo, i na same građane. Jer, ako su dobro plaćeni, nota bene ako su za svoj (ne)rad preplaćeni, Hrvatska , kako smo vidjeli, cvate, buja, raste i nezaustavljivo se razvija.
A kao takva, sebi bez problema može dopustiti luksuz raznoraznog političkog eksperimentiranja koje ima za posljedicu trenutnu unikatnu situaciju u svijetu- da država istodobno plaća čak tri saziva svoga parlamenta što će nas mjesečno stajati 7 milijuna kuna. I ta će ludost biti na djelu do kraja godine! Ili, do neke nove prigode…
Tri saziva Sabora na državnom proračunu! Ima se, može se…
Jer, iako je Most svoju potporu „domoljubnoj“ vladi Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića uvjetovao, uz ostalo, i ukidanjem privilegija dužnosnicima koji nakon isteka mandata ostvaruju pravo šest mjeseci na punu plaću i još šest mjeseci na pola plaće, to se nije dogodilo. Pa sada, porezni obveznici ove nesretne, opljačkane zemlje, imaju obvezu plaćati apanažu zastupnicima iz bivše Milanovićeve vlade koji nisu izabrani u novi saziv Sabora, jednako su dužni i prema zastupnicima iz mandata Oreškovićeve vlade, a do kraja godine stižu i zastupnici novog parlamentarnog postava koje ćemo izabrati u rujnu. E, pa gdje toga ima?!
I još nas alarmiraju kako bi mogli ostati bez novca ako žurno ne izglasaju novi zakon. Koji, uzgred rečeno, predlaže da se novac za redovito godišnje financiranje političkih stranaka osigura u državnom proračunu u iznosu od 0,08 posto ostvarenih poreznih prihoda, ali najviše do 50 milijuna kuna ukupno. Jedinice lokalne / područne samouprave samostalno određuju visinu iznosa, ali ne manje od tisuću kuna godišnje po članu predstavničkog tijela. I na kraju, zakon je mislio i na troškove stranaka za EU izbore- po kandidacijskoj listi troškovi promidžbe dosad su bili ograničeni na 1,5 milijuna kuna, a novim prijedlogom se taj iznos povećava na 4 milijuna kuna. Kako vidimo, političarima novaca nikad dosta. Uzimaju od države milijune legalno, a koliko tek protupravno ? I sve to zaogrnuti tzv. općim interesom i javnim dobrom. A dobro je samo njima…
