Neovisni novinarski portal
16.2.2025.
KOMENTARI / POLITIKA
Karamarko, Petrov i Milanović - Fotografija koju je na FB-u objavio Ivan Lovrinović

Završila sezona unutarstranačkih izbora:
Dosadno i predvidljivo

Karamarko, Petrov i Milanović - Fotografija koju je na FB-u objavio Ivan Lovrinović
Karamarko, Petrov i Milanović - Fotografija koju je na FB-u objavio Ivan Lovrinović

Karamarko, Petrov i Milanović – Fotografija koju je na FB-u objavio Ivan Lovrinović

Sinkronizirano postizborno pospremanje nacionalne političke scene, a promjena zapravo i nema. Osim na simboličkoj razini. Ponešto se promijenio “drugi ešalon”. Dva ključna aktera hrvatske stranačko-političke bipolarne matrice, HDZ-ov Tomislav Karamarko i SDP-ov Zoran Milanović, potvrdili su svoje pozicije na unutarstranačkim izborima i najavili nekakav zaokret, koji zasad zvuči više kao verbalna figura, negoli kao obećavajuća akcija u smjeru prosperiteta zemlje i racionaliziranja politike, kod nas u pravilu shvaćene kao bitke za privilegije i unosne sinekure.  Cirkus Karamarko-Milanović ide dalje, bit će “fajta”, ali bogme, teško i ozbiljnijih promjena…

Karamarko u stranci nije imao protukandidata koji bi imao smjelosti suprotstaviti se svojim programom i osobnim integritetom šefu Partije. Bio je jedina ponuda masovnom stranačkom članstvu od preko 200 tisuća „zajedničara“, što ozbiljno dovodi u pitanje razinu demokratskih odnosa u HDZ-u, ali i kadrovski potencijal najveće političke stranke u Hrvatskoj.

Karamarko jedan jedini

Zašto je odustao HDZ-ov eurozastupnik Andrej Plenković od kandidature? Je li dobio kakvu preporuku iz Karamarkovog najužeg tima? Je li se uplašio odgovornosti, gubitka bruxelleskog komoditeta, izloženosti kritikama oponenata i javnosti? Koji god razlog za njegov uzmak bio, upućuje na zaključak da je riječ o političaru ne osobitog formata ali ni ambicija. Neki Plenkoviću zamjeraju i predugo oklijevanje oko odluke o eventualnom ulasku u „dvoboj“ s Karamarkom, radi čega je onemogućio, kažu, druge potencijalne kandidate da se u tu utakmicu upuste.
U SDP-u se, međutim, vodila žestoka borba za čelnu poziciju u stranci a s Milanovićem je u „ring“ ušao Zlatko Komadina, svjestan prednosti svoga suparnika, ali uvjeren da članstvo snažno želi promjene. Po retorici, „razmjeni vatre“ i žestini kampanje, na trenutke se činilo kao da je riječ o takmacima iz dviju suparničkih, a ne iz iste stranke i iste političke opcije. Bilo je tu udaraca ispod pojasa, vrijeđanja, šamaranja, uličarskog obračunavanja, koječega sasvim neprimjerenog stranci građanskog i socijaldemokratskog senzibiliteta. Milanović je uvjerljivo pobijedio, ali su potpredsjednička mjesta ravnomjerno podijeljena između dva konkurenta, pa su izabrani Ranko Ostojić i Milanka Opačić iz Milanovićeva tima, a Tonino Picula i Davor Bernardić iz Komadinine ekipe. Na korist SDP-a. Jer u takvoj konstelaciji snaga, Milanovićeva autokratska narav neće imati dovoljno prostora da se razmaše, a Komadina je dobio kakvu-takvu satisfakciju pozicioniranjem svoja dva ključna čovjeka uz sam bok šefu SDP-a.

Milanović kontra Milanovića

HDZ-ov prvak najavljuje odmak od ideoloških rasprava i žestoki boj za ekonomski razvoj. To treba zbilja vidjeti i doživjeti. Milanović, također najavljuje zaokret. Poslije svega, SDP bi, nakon “zakopavanja ratnih sjekira”, doista mogao zdravije i serioznije negoli je to činio zadnjih godina, prionuti preispitivanju svojih programskih ciljeva i reafirmiranju socijalne demokracije kao ideološke platforme na kojoj je stranka stasala.  Ali je putem liberalno ruho navukla preko onog socijaldemokratskog. Milanović je najavio povratak na vlast, a uz ovakvu Vladu kakvu su doslovce sklepali HDZ sa satelitima i Most, to zbilja ne bi trebao biti odviše zahtjevan zadatak. Naravno, ukoliko Milanović uspije , u interesu stranke, zatomiti svoju narcisoidnost, aroganciju i bahatost, te novu šansu na vrhu SDP-a iskoristi za integriranje ljevice, a ne za nastavak njezina fragmentiranja i dezintegracije. A pokazalo se više puta dosad, da Milanović uglavnom gubi bitke od Milanovića…
HNS je po svom specifičnom modelu „pripremljenog kandidata“, jednog jedinog, instalirao Ivana Vrdoljaka na prvu poziciju među „narodnjacima“, što svakako nije ni po političkom, ni svjetonazorskom a ni formativnom kapacitetu na razini njegove prethodnice, Vesne Pusić. Stoga, realno od ove stranke, koja se pozicionira na čisti centar, podjednako udaljena od HDZ-a i SDP-a, kako tvrdi Vrdoljak, ne treba puno očekivati. A s obzirom da se najavljuje samostalan izlazak na izbore, nakon dva ciklusa (2011. i 2015.) koalicijskog zaklanjanja iza SDP-a, moguće je da HNS , koji je trenutno na oko 1-1,5 posto, sasvim nestane s nacionalne političke scene,  vegetirajući tek u nekim svojim tradicionalnim lokalnim enklavama.

Vrdoljakovo centriranje centra

Jer, kad Vrdoljak najavljuje okupljanje stranaka na centru, misleći na HSLS, HSS, a primarno IDS, zaboravlja da je ta grupacija svojedobno već figurirala kao savez i da je svoj potencijal i resurse potrošila. Hrvatske liberale „iz mrtvih“ je gotovo nemoguće vratiti, IDS ima svoju regionalnu bazu s kojom uvijek računa i ima zajamčenu participaciju u Saboru i bez koalicijskih partnera, a HSS , čini se, ima nešto ambiciozniji plan i program povratka među bitne političke faktore.
Za razliku od HNS-a , HSS-ovo članstvo moglo je birati između čak tri kandidata za novog predsjednika, a odlučilo se za radikalniji izbor u odnosu na ono što je stranka zadnjih godina demonstrirala kao svoju politiku, de facto poltronsko-trgovačkog biznisa. Krešimir Beljak po svom diskursu i političkom profilu bitno je drugačiji od njegova prethodnika, pragmatičnog Branka Hrga, i mogao bi nakon puno vremena ovoj stranci duge i časne tradicije, vratiti izgubljeni dignitet, a možebitno i relevantnost.
Pokazalo se da je kod nas prostor politike uglavnom osvojen, prepariran lobističkim grupama i distribucijom sinekura za odane vojnike partije, kao nekom vrstom investicije u političku budućnost stranačkih reprezentacija. Zapravo, unutarstranački izbori u Hrvatskoj nisu donijeli nikakvo iznenađenje, i da nije bilo nešto žešće razmjene udaraca na ljevici, tek sporadično na centru (HSS), mogli bismo samo zijevnuti i zaključiti: dosadno i predvidljivo. A ako su unutarstranački izbori u državi potpuno devastirane ekonomije, političke kulture i medijskih sloboda dosadni, nažalost, ozbiljnije promjene (pogrešnog smjera) ovdašnjih politika ne trebamo očekivati. Još zadugo, reklo bi se, nećemo iz ove političke močvare…

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI