Ivan Kovačić (43) omiški gradonačelnik i „mostov“ saborski zastupnik, strašno se naljutio na HDZ. Izabrali su Ivana Škaričića za šefa omiških „zajedničara“, ne vodeći računa što o tome misli Kovačić !? A misli sve najgore. Pa jedva se Omiš riješio tog opskurnog lika nakon 20 godina devastiranja grada, upravljajući njime kao svojom kolonijom, a radi čega se Škaričićem, navodno, bavi i USKOK. Povratak bivšeg omiškog gradonačelnika među HDZ-ove reprezentativce, za Kovačića je bio znak za otkazivanje svake kolaboracije s Karamarkovom družbom. Nema tu više razgovora, a ako hoćete tako, ma ‘ko vas j.., junački je otkačio svoje „domoljubne“ partnere, kao da je stresao neugodan teret s leđa i napokon odahnuo.
Zar smo nešto propustili? Je li možda Kovačić, unatoč osobnom, iznimno lošem, iskustvu s tom klikom, stao uz HDZ zato što mu je Vaso pritisnuo „hladnu, metalnu cijev“ na čelo? Ili iz kalkulantskih, pragmatičnih razloga koji su ga gurnuli ravno u krilo dojučerašnjem zakletom neprijatelju? HDZ je isti onaj koji je bio i kad je lani rušio svim sredstvima Ivana Kovačića, usred mandata, želeći ponovo osvojiti Omiš. I Škaričić je isti. I vratio se. S namjerom da u što skorijoj perspektivi, po mogućnosti već za godinu dana na lokalnim izborima, detronizira Kovačića i ustoliči HDZ na vlast. To je standardna politika „karavasine“ sljedbe. Čime je to HDZ Kovačića iznenadio, čime ga je tako razljutio? Zar se naknadno, tek Škaričićevim revivalom, dozvao izgubljenoj pameti i odbio biti HDZ-ov klaun?
Kovačićevo kadroviranje “u gostima”
Kovačić ima zanimljivu percepciju vlastite uloge u hrvatskom političkom cirkusu. Tko bi ga znao zašto, ali evidentno je pomislio kako mu ključna pozicija Most-a u vladajućoj koaliciji daje za pravo kadrovirati ne samo „kod kuće“ nego i „u gostima“.
– Ako je budućnost HDZ-a- izjavio je u nastupu bijesa- u starim, istrošenim kadrovima, mogu samo reći: ‘Ko vas je..
Kovačićev gubitak kontrole, ma koliko se činilo da je ovaj omiški dentist zarobljen opijumskim čarima politike, osebujan tip nekonvencionalnog, ponešto preležernog javnog izričaja, izazvao je „velike manevre“ u Most-ovim tijesnim ulicama. Božo Petrov je pokušao relativizirati težinu i neprimjerenost Kovačićeva ispada, dajući do znanja svima kako mu pomalo zavidi na toj komfornoj mogućnosti da javno kaže, bez kalkuliranja, što misli. Tkogod bi pomislio da i potpredsjednik Vlade , rečeni Petrov, navlas isto misli, makar tako ne zbori ( zar?). Od svega, Boži Petrovu, šefu Most-a, najvažnije je da Kovačić i dalje podupire ovu, navodno, nezavisnu, nacionalnu platformu čiji je jedan od osnivača i utemeljitelja. Da se ne odmetne. Da dodatno ne destabilizira ovu hromu, nestabilnu Vladu. Da ne isprovocira daljnje rastakanje Most-a, a time i izvanredne izbore. Jer, oni Petrovu ništa dobro ne bi donijeli, a uspjehom bi se mogao smatrati i prelazak preko izbornog praga.
Zato se brzo povukla crta razgraničenja između lokalnog i nacionalnog, a razjarenog Kovačića stalo uvjeravati kako se zbog prizemnih lokalnih nesuglasja ne može dovoditi u pitanje nacionalna suradnja. A i nije u redu da Most-ov zastupnik kadrovira u HDZ-u…
– Ma, ne miješam se u vaš tor. Ustoličite vi sve svoje stare kompromitirane hohštaplere di hoćete. I lokalno i nacionalno. U redu- replicirao je Kovačić kritičarima i Most-ovim „stabilizatorima“- nemam se ja vama što petljati u posao. To je vaš izbor. Ali i vi meni ostavite moje pravo da vas otkačim i lokalno i nacionalno. Nemam namjeru- poručio je posve jasno- biti klaun kojega ćete voditi od lokalnog do nacionalnog cirkusa i nazad. To je moj izbor.
Šteta što se toga nije ranije sjetio…
Petrov “boljeg i iskrenijeg čovjeka” nije upoznao…
Kako bilo, kolegama u Most-u poželio je uspjeh u „popravljanju Hravtske“, vjerojatno iskreno, ma koliko zvučalo cinično, i podnio ostavku na dužnost predsjednika Kluba zastupnika Mosta, koju je preuzeo Miroslav Šimić. Razdužio se i u Vijeću za suradnju s Domoljubnom koalicijom i zasad ostaje tek član zastupničkog kluba.
– Kovačić čvrsto ostaje uz Most- odmah je stao javnost (partnere) uvjeravati Petrov, komplimentirajući Mostovom disidentu kako boljeg i iskrenijeg čovjeka nije upoznao.
Šimić je učinio i korak dalje, pa je izjavio kako će Kovačić nastaviti „podržavati sve prijedloge Mosta, a ono što dolazi kao prijedlog Vlade ujedno je i prijedlog Mosta“ , prejudicirao je. Što misli Kovačić, bogme to ni on sam ne zna. Sve dok iz njega samo ne proključa. Obično stimulirano nekim vanjskim podražajem koji ga osobno pogađa…
Ivan Kovačić je rođen u Splitu 1973., živi s obitelji u Lokvi Rogoznici, a do ulaska u politiku radio je na Studiju dentalne medicine splitskog Medicinskog fakulteta i bio pročelnik katedre za dentalnu protetiku. U svome životopisu navodi kako je autor i koautor 25 znanstvenih i stručnih radova, a pohvalio se i titulom najboljeg profesora na Fakultetu 2011./2012. Otac mu je bio također ugledni stomatolog, koji mu je usadio moralne okvire kojima se, kako zahvalno ističe, vodi u svom profesionalnom i privatnom životu.
Kao neovisni kandidat izabran je 2013. na lokalnim izborima za omiškog gradonačelnika i nakon dvadeset godina smijenio s vlasti HDZ-ovog Ivana Škaričića, kojega je pobijedio sa samo 72 glasa više. A radi čega je Škaričić tražio dodatno prebrojavanje glasova, ne mireći se s porazom. Omišani su mu na to odgovorili izlaskom na ulice i povicima “lopovi”.
Uspješan gradonačelnik, nekonzistentan zastupnik
Kovačić je naslijedio od svog prethodnika dug od 56 milijuna kuna, i za 18 mjeseci ga smanjio za 16 milijuna. Kada je prodao službeni automobil i taj novac investirao u izgradnju dječjeg vrtića, njegovi su oponenti taj potez nazvali populizmom, ali ga nisu time ni zbunili ni omeli u namjeri da transparentnijim i poštenijim upravljanjem doprinese bržem napretku svoga grada. Za razliku od Škaričića i njegova tima, koji je iza sebe ostavio i čuveni tunel iznad grada koji ne vodi nigdje, nefunkcionalnu zaobilaznicu u koju je ulupano 350 milijuna kuna, nedovršenu, preskupu sportsku dvoranu, koji su poput pijanih miljardera trošili na reprezentaciju i derneke, prijetili političkim oponentima Kevinom jamom, Kovačić je nastojao demonstrirati skromnost, pošten rad i samozatajnost. Pokrenuo je niz infrastrukturnih projekata, dovršio sportsku dvoranu , stimulirao i motivirao studente i postdiplomce da u svojim radovima tematiziraju razvojne vizije grada… Bio je to dobar, uspješan, radišan i skroman gradonačelnik, neinficiran strančarenjem i politikom. No, udruživanje s bitno ambicioznijim i narcisoidnijim metkovskim gradonačelnikom, psihijatrom Božom Petrovom, doveo je u pitanje i njegovu vjerodostojnost i njegov integritet. Kovačić se pokazao nedorastao za velike političke igre kakve je zaigrao Petrov pod motom „sve za reforme, reforme ni za što“ .
Kad se analizira Kovačićev uzlet u nacionalnu politiku na krilima biračkog povjerenja u Most kao svojevrstan „treći“ put kojim kroče mladi, nekompromitirani, pošteni i nezavisni političari, vidljivo je da je u tu priču katapultiran potpuno nespreman. Uostalom, kao i ostatak Mosta. Pokazat će se da Ivan Kovačić, nešto poput hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u predizbornoj kampanji, ni o čemu nema jasno artikuliran stav. Za Grabar Kitarović svako je pitanje bilo „teško pitanje“, a za Kovačića jedno pitanje ima sto različitih odgovora, od prilike do prilike. Malo pomalo, kopnilo je ushićenje građana tim mladolikim društvom „naivnih pjesnika“, a postizborna euforija „nezavisnih pobjednika“ počela se pretvarati u noćnu moru. Beskrajno dugo pregovaranje, utopijsko retoričko inzistiranje na velikoj koaliciji „lijevih“ i „desnih“, ultimativno zagovaranje reformi i stručnosti umjesto političke podobnosti, i na kraju veliko razotkrivanje. Naprasni prekid pregovora s SDP-om pod izgovorom da su radili pritisak pojedinačno na neke pripadnike Mosta, i brak s HDZ-om, odnosno Domoljubnom koalicijom. Ništa od ultimativne tripartitne suradnje. Svjetonazorski, Most je od prvog dana figurirao kao izvjesniji partner desne političke opcije, s obzirom na svoju kršćansko-konzervativnu profiliranost. Očigledno su bježali od takvog javnog deklariranja kako bi privukli što širi birački korpus, a u čemu su i uspjeli. Jer, najveću podršku na izborima dobili su od onih koji su bili razočarani HDZ-om, pa je njihov finalni komplot s tom strankom svojevrsna izdaja birača, koja im se već sada osvećuje padom rejtinga, a do lokalnih izbora, ne kapitaliziraju li bar nekim reformskim rezultatima suradnju s Domoljubnom koalicijom, teško da bi mogli politički preživjeti. U toj je “izdaji načela” ravnopravno participirao i Kovačić, vjerojatno jedan od onih koji je u Most došao s najnegativijijim iskustvom u odnosima s HDZ-om.
Komplot s najgorim protivnikom
Što , dakle, misliti o Ivanu Kovačiću? Kad je Most okrenuo jedra „udesno“, i sklopio pakt s HDZ-om, Stipe Petrina je, kao bivši „mostaš“, izjavio kako ga je od svih najviše razočarao Ivan Kovačić (likuje li sada?). Zašto? Zbog svega što je od te stranke doživio. Lani je od HDZ-a miniran neprihvaćanjem proračuna, pa je na pola mandata morao ponovo na izvanredne izbore. Doduše, pobijedio je sa 60 posto glasova, obećavši građanima Omiša znanje i poštenje. Možda je tako i moglo biti da se nije otisnuo dalje. U nacionalnu politiku. I to s HDZ-om. Sa strankom kojoj se sudi za korupciju nezabilježenu u povijesti neovisne Hrvatske. S onima istima koji su mu u dotu ostavili goleme dugove grada, koji su ga bezočno dezavuirali i kao čovjeka i kao političara, uporno sabotirali i na sve načine rušili. A on im je pružio ruku, stao s njima pod isti kišobran i pred licem javnosti branio takvu vrst kohabitacije kao konstruktivnu i principijelnu. Zaboravio je (tko zna zbog čega, čemu se nadao, što je očekivao), kako su još nedavno u Omišu, Karamarko i Milijan Brkić Vaso , pristigli kao potpora svojim kandidatima na izvanrednim izborima, unaprijed slavili pobjedu i povratak na vlast, a Kovačića i suradnike optuživali za nerad i parazitiranje na aferama.
Pa što se moglo promijeniti za samo godinu dana? Karamarko, Vaso, Škaričić? Ili se promijenio tek Ivan Kovačić? Probudio se potkraj prošle godine i zatekao gdje nije očekivao, porasli mu apetiti, izmijenila mu se krvna slika i mentalna struktura, pa stao vjerovati da je cijeli svijet pod njegovim nogama. Implicite i HDZ. Koji o njegovoj volji ovisi. S tih, neočekivanih visina sve se činilo drugačije. Pomislio je kako ni HDZ više nije isti. I bio je u pravu. Jer, ovo je besumnje najregresivnije i najnekompetentnije izdanje „zajedničara“ u kojem, dakako, mora biti mjesta i za Ivana Škaričića…
