Tko god u subotu, 2. travnja, izašao iz SDP-ove unutarstranačke utakmice kao pobjednik, Zoran Milanović ili Zlatko Komadina, hrvatski socijaldemokrati neće moći izbjeći gubitak. Realno je očekivati da će se stranka ozbiljno podijeliti, baš kako se svojedobno dogodilo i u slučaju Slavka Linića, koji je s minimalnom većinom, od glasa ili dva, izgubio bitku sa svojim stranačkim drugovima i otišao iz SDP-a. Tko će ovoga puta napustiti društvo razbucanih, posvađanih socijaldemokrata, vidjet ćemo, no svakako neće otići tek jedan poraženi član. Jer ovo nije igra “jedan na jedan”. Milanović je ušao u kampanju igrajući doslovce na sve ili ništa. Ne dobije li “sve”, ostaje mu ništa, možebitno i odlazak iz SDP-a. A i predugo se s tom strankom poigravao…
No, za sobom će povući i dio odanih stranačkih suboraca koji su za njega od početka bili spremni i poginuti. Koje je vodio ( kao i parlamentarne izbore) pod egidom “ili mi ili oni”, ne ostavljajući nikakvog prostora za suživot u porazu. Kampanju je pretvorio u obračun “uličnih bandi”, koristio se takvom predizbornom retorikom kakve bi se posramio i najzadrtiji dio HDZ-a. Šamarao oko sebe, sve svoje neistomišljenike, diskvalificirao i vrijeđao, životinjskim carstvom ih proglasio, od veselih vjeverica, preko štakora do gnjida…S druge, pak, strane, Komadinin splitski propagandist, posegnuo je čak i za Goebelsom komentirajući metode suparnika.
Čeka li SDP disolucija kao nekoć HSLS ?
Što je Milanović htio, to je njegova vjerna sljedba konzekventno provodila. Kao i svih ovih proteklih devet godina. Čuvajući leđa lideru koji je u jednu uljuđenu, građansku stranku koja je krčila put hrvatske demokracije, uveo huliganizam i psovku kao legitimne oblike borbe. Ne samo s političkim protivnicima, nego i sa stranačkim kolegama. Svojom retorikom i autoritarnim gardom socijaldemokraciji nije bio na korist nego na štetu. Gubio je izbore za izborima, kumulirao frustracije i osobne i kolektivne, stranačke, i na kraju doveo do polarizacije na dva SDP-a, koji će se postizborno teško i bolno miriti. Može li se SDP-u dogoditi nešto slično kao svojedobno HSLS-u kad je Dražen Budiša, unatoč gubitku čelnog mjesta hrvatskih liberala, oteo stranku i ključeve Amruševe od legitimno izabranog predsjednika Vlade Gotovca?! Nije mu se isplatilo. I Zoran Milanović bi, prije subotnjeg ogleda s Komadinom, morao imati tu činjenicu na umu…
Aktualni lider socijaldemokrata odavno je prokockao cijelo nasljeđe Ivice Račana, restrukturirajući programski i kadrovski stranku po mjeri “novog vođe”, ne bi li tako cementirao svoju poziciju na vrhu SDP-a. Prelako se odricao ljudi koji mu nisu bili po guštu, gurnuo ih na margine, ili potpunim ignoriranjem nagnao na odlazak iz SDP-a. Na taj je način samo stvarao neprijatelje, a i prijatelji su , makar intimno, u mraku svoje sobe, počeli dvojiti je li vođa baš uvijek u pravu. Od nekolicine nezadovoljnika prije nekoliko godina, Milanovićeva je opozicija, okupljena danas pod stijegom Zlatka Komadine, postala sasvim respektabilna. Šef SDP-a mogao bi se uskoro pitati i što mu je ostalo…
Uteg i protuteža
Kada se pojavio pod svjetlima političke pozornice djelovao je magnetično. Imao je elokvenciju, građansku hrabrost i drskost koja je imponirala jer je bila civilizirana, obećavajuća, u nekoj mjeri revolucionarna. Bio je otvoren, jasan, čvrst oko temeljnih postavki socijaldemokracije koju je s vremenom posve liberalizirao, pa se počeo i javno deklarirati kao libertarijanac, a ne socijaldemokrat. No, lako za to. Problem je nastao kad je Zoran Milanović, iako početno gotovo generalno prihvaćen kao prvoklasan domaći politički proizvod, svoje retoričke vještine počeo zloupotrebljavati kako bi kompenzirao svoju praktičnu jalovost. Što su njegovi rezultati bili tanji to je njegova verbalna gimnastika bila ubojitija. S vremenom, vehementna komunikacija kakvu je održavao s političkim protivnicima, prešla mu je u naviku, pa ju je stao primjenjivati i na stranačke neistomišljenike. Uskoro je bio u permanentnom sukobu. I postao prijetnja i sebi i stranci. Njezin uteg. Nizali su se izborni porazi, multiplicirali se stranački oponenti.
I po prirodi stvari, Zlatko Komadina, jedini koji je imao petlje stati kontra drčnom, osvetoljubivom šefu stranke, nametnuo se kao protuteža. Uz njega su stali Tonino Picula, Rajko Ostojić, Davor Bernardić… Željka Antunović, Davorko Vidović… Komadina je manje-više sve što Milanović nije. Smiren, oprezan “na obaraču”, umjeren prema političkim protivnicima, a tolerantan prema Milanovićevim poklonicima. Njegova je parola okupljanje članstva, homogeniziranje SDP-a i povratak izvorišnim osnovama socijaldemokracije mišljene po Račanu. Nasuprot Milanovićeve platforme beskompromisnog odvajanja “žita od kukolja” i ( generacijskog) filtriranja stranke, obračuna bez ostatka s oponentima i uvjerljivijeg zagovaranja neoliberalizma negoli socijalne demokracije. Komadina bi u stranku vratio sve marginalizirane, isključene, odbačene. Milanović bi pomeo i ono malo što ih je u SDP-u ostalo, i sve ih zamijenio prepotentnim, bahatim i arogantnim yuppieima , poput Siniše Hajdaš Dončića ili Mihaela Zmajlovića. Ili Peđe Grbina koji se u stranci profilirao kao trbuhozborac Zorana Milanovića čiju bi svaku, ma koliko da je kriva i otrovna, pozlatio.
“Tranzicijski” Komadina
Zoran Milanović, koji je u politiku ušao bez hipoteka, moralnih, materijalnih, profesionalnih, ideoloških, imao je povijesnu priliku hrvatsku socijaldemokraciju izdignuti na razinu snažne građanske, uljuđene političke opcije koja će ubrzano afirmirati i Hrvatsku kao modernu demokratsku državu. Umjesto toga, od onoga koji je imponirao pretvorio se u onoga koji iritira, od konstruktivne snage u terminatora koji je socijaldemokraciju destruirao do neprepoznatljivosti i potpune neprivlačnosti. Sa SDP-om se danas mogu identificirati samo “vojnici Partije” koji joj služe jer od nje žive.
Može li Zlatko Komadina “izliječiti” SDP od opasne autoimune bolesti? Je li to čovjek preokreta, promjene, homogenizacije SDP-a i njegove revitalizacije? Možda. Ali, Komadina svakako ne može biti punokrvna SDP-ova dobitna karta. Možda tek tranzicijska. Njegov je kapacitet ograničen, njegove ambicije preskromne, izdržljivost upitna, sklonost kompromisu i oportunizmu velika, napose u prilici kad se od njega očekuje rekonstrukcija dekomponirane političke organizacije. Zlatko Komadina bi eventualno mogao osigurati mirniju postizbornu konsolidaciju stranke i spriječiti rasipanje kadrovskog potencijala SDP-a, njegovo ne osobito potentno preživljavanje. Ali, teško da bi nakon toga imao force revolucionirati SDP u duhu vremena i novih izazova, motivirati nove generacije na angažman i snažnije pokrenuti napukli stranački mehanizam oslabljen aritmijom. SDP-u treba Milanović kakvim je obećavao biti, dok ga nismo upoznali…
