Dosadašnja praksa pokazuje da Grčka napravila evidentne propuste kao članica EU, propuštajući izbjeglice bez ikakve evidencije. Budući da nije uspjela nadzirati izbjegličku krizu, sada se suočava sa vrlo zanimljivim ultimatumom.
Piše: Milena Georgievska
Taj ad hoc ultimatum, vremenski je limitiran i precizan, odnosno, Grčkoj daje konkretnih šest tjedana da pronađe kako zna i umije način kako će problem rješiti. Većina zemalja EU optužuje Grčku da je nesposobna i da nema kapacitet kontrolirati migrantski val, te da sa time dramatično dovodi u opasnost i ugrožava vanjsku granicu EU. U tom smislu, ubrzano se razmatra mogućnost da makedonska granica postane ne samo “tampon zona”, već i svojevrsna vanjska granica Europske unije. Na toj margini, koja bi postala obrambena linija EU, bi se rasporedile snage takozvanog Frontexa, i pored normativnih i zakonskih ograničenja, budući da Makedonija još nije članica EU.
U međuvremenu, Austrija, Švedska, Danska i Slovenija svakodnevno sami poduzimaju korake i mjere bez posebne koordinacije, pa tako mnogi indikatori sve više signaliziraju i najavljuju mogućnost djelimičnog ukidanja Schengenskog ugovora.
Politički promatrači uglavnom su suglasni da problem migranata još uvjek permanentno eskalira. Međutim riječ je o prilično uopćenoj i nekonzistentnoj konstataciji, budući da se svakodnevno otvara veliki broj novih dilema i pitanja, te se problem disperzira i izmiče kontroli.
De facto dominiraju dihotomna mišljenja i teze, kako u medijskim krugovima, tako i u političkim. Jedni tvrde da je kulminacija migrantske krize već prošla zenit, te da se za par mjeseci može očekivati lagani i postupni povratak izbjeglica u Siriju i druge polazne (startne) destinacije. To se, naravno, odnosi na veliki dio migranata budući da će samo “najsretniji” dobiti “udomljenje” i politički azil u nekoj zapadnoj državi. Komentari iz djela stručnih krugova ukazuju da rat u Siriji polako jenjava, da se ISIL lagano ali sigurno dislocira, ili seli u Libiju.
S druge strane, činjenice i argumenti su, rekli bismo, neumoljivi. Iz struktura EU prilično nestrpljivo i panično ukazuju da više od milijun i 200 tisuća migranata čeka “na vratima Europe” i dramatično ugrožava famoznu balkansku izbjegličku rutu koja je ujedno i prepoznata kao centralni koridor i epicentar migrantske plime.
Pitanja i dileme
To bi u najkraćim crtama bile opcije koje se u različitim varijantama svakodnevno plasiraju u javnosti. U tom kontesktu, kao na pokretnoj trasi svakog trenutka otvaraju se nova pitanja i dileme. Je li Europa uopće nešto naučila tjekom krize u 2015 godini? Ima li Europa barem jednu realnu vizuju mogućeg epiloga? Postoji li relevantna izlazna starategija iz sadasnjeg diskursa?
Često se spominju razni koordinatori političkog procesa riješavanja izbjegličke krize? Tko su točno ti koordinatori, jeli riječ samo o formalnim strukturama EU ili je riječ o ličnostima ili institucijama koji (ne)vješto manipuliraju ili nemanipuliraju sudbinom izbjegličke krize? Jesu li aktualne statistike i cifre točne? Sve države balkanske rute (od Grčke, i Turske, preko Makedonije, Srbije i Hrvatske, pa do Slovenije, Austrije i Njemačke) barataju i prijavljuju različite podatke i cifre o broju migranata koji su prošli ili prolaze kroz njuhov teritorij, ili su se eventualno zadržali u prihvatnim centrima sa mogućim tendencijama stvaranja t.z. “hot spot” entiteta, odnosno teritorijalnim džepovima, kojih se naznačene države balkanske rute boje “kao crnog vraga”. Što se zapravo dješava sa Turskom i Grčkom? Da li je retrogradni ventil koji usložnjava i reproducira krizu upravo lociran u tim državama? Surađuju li te države u dovoljnoj mjeri sa europskim koordinatorima, ukoliko oni uopće postoje u pravom smislu riječi?
Posljednjih dana puno se govori i piše da će se mnogo toga prelomiti (ili slomiti) na Makedoniji, koja bi trebala postati ključni dio obrane vanjske granice EU od migranata, a između redova se implicira da bi ipso facto, postala i prerasla u takozvani “mega prihvatni centar” za izbjeglice što bi po tu malu i relativno nestabilnu državu moglo imati nepredvidljive posljedice. U makedonskim medijima se insinuira da bi nametnuta uloga Makedoniji u obrani Europe mogla biti i dio neprincipijelnog rješenja dugotrajne makedonske političke krize ili jedna od političkih opcija tog rješenja.
Dio političkih promatrača i komentatora smatra da su ova dva mjeseca ključna u rješavanju izbjegličke krize, budući da se na proljeće očekuje još veći novi migrantski val. Nakon toga će biti teško boriti se sa nastalim problemom. Analize govore da, ukoliko se razvije scenarij kojim bi se zatvorila grčko-makedonska granica, onda bi se za novi izbjeglički val simultano i “spontano”otvarali novi i novi kaotični koridori. Jedan bi najverojatnije išao preko Albanije i Italije, a drugi preko Bugarske prema Rumunjskoj. Čak je u opticaju verzija moguceg koridora prema Rusiji, Poljskoj i Norveškoj. Slovenija i Hrvatska otvoreno traže zatvaranje makedonske granice, dok Belgija insistira na ubrzanom otvaranje velikog izbjegličkog kampa u Grčkoj, kod Atene, za 3-4 stotine tisuca migranata.
U ovom trenutku, kroz tzv. “balkansku rutu” izbjeglice mogu doći u Austriju ili u Njemačku samo pod uvjetom da se registriraju i zvanično izjasne da su im navedene zemlje finalne destinacije u kojima žele dobiti azil.
U tom kontekstu, politika njemačke kancelarke Angele Merkel u odnosu na migrante je žestoko kritizirana ne samo u Bruxelessu, već i u samoj Njemačkoj. Mediji ovih dana impliciraju i nove radikalnije momente vezane za dva ključna datuma – 18. veljače za kada je zakazan samit EU i naravno, 13. ožujka – kada će se održati pokrajinski izbori u Njemačkoj, gdje se očekuje da prije izbora reagira osobno i kancelarka Merkel, kako bi dala suglasnost za prijedlozene mjere.
“Balkanska ruta” ili “bankarska ruta”
Valja spomenuti razmišljanje jednog europskog diplomata koji je zamolio za diskreciju. Naime, komentirajući pozicije i uloge pojedinih zemalja direktno lociranih na balkanskoj migrantskoj ruti, osobito država sa bivšeg jugoslavenskog prostora, on se osvrnuo i na Hrvatsku.
– Moj je dojam da je Hrvatska samu sebe djelimično uklonila (eliminirala) iz fokusa i optike rješavanja problema i tranzita migranata u kontekstu multilateralnih, a svakako i bilateralnih napora u aktualnom kriznom ambijentu. Prije svega, riječ je o premisama geopolitičke pozicije Hrvatske koja se na migrantskoj trasi nalazi između Srbije i Slovenije, te mora izravno surađivati i s njima, što zahtijeva sofisticirano i oprezno pokazivanje diplomatske inicijative na dvije političke razine. No, primarno je imati u vidu komplicirani postizborni diskurs i ambijent koji je dobio neočekivano dug vremenski format, tako da se država opravdano ili ne, evidentno udaljila i distancirala od intenzivne suradnje u bilateralnom i mulilateralnom kontekstu u okvirima EU i njenih operativnih struktura – kaže naš sugovornik.
On dodaje da su svi ugodno iznenađeni sa fleksibilnošću i suradnjom koju pokazuje Srbija koja je tek nedavno počela pregovore sa EU i od koje se to moglo najmanje očekivati.
– Makedonija pokazuje želju za konstruktivnošću, ali je i suviše opterećena teškom unutarnjom političkom krizom i rebusom oko imena države nametnutim od strane Grčke, što je notorno udaljuje od EU. U tom smislu nekakav migrantski tampon na makedonsko-grčkoj granici može se promatrati kao iznimna politička enigma sa neizvesnim ishodom u konstelaciji rješenja izbjegličke krize. O Sloveniji me, molim vas, nemojte pitati, o tome bih mogao pričati dva dana – dodaje europski diplomat.
I konačno, još jedno pitanje, budući da se procjene broja migranata drastično razlikuju, ostaje otvoreno pitanje: koje su to još “mini rute” kojima u konačnici u tzv. Staru Europu simultano pristiže znatno veći broj migranata od onih koji su navodno zvanično registrirani i evidentirani.
A što riječi o visprenoj primjedbi jednog čitatelja “Jutarnjeg lista”. Naime, dotični gospodin veli – ne bih rekao da je u pitanju “balkanska ruta”, prije će biti da je rijeć o “bankarskoj ruti”.
Oglas
