Piše: Diego Han
Grafit sa zida jednog europskog grada
Nakon više od dva mjeseca, Hrvatska ima konačno sve ono što joj treba za normalno funkcioniranje: ima mandatara i konstituiran sabor. Očekivanja su velika, nade također, a vremena kao i uvijek dovoljno za one koji ga znaju iskoristiti. Ali, da stvari ne bi bile dosadne, kao što rijetko i jesu, pobrinuli su se novi vođe hrvatske politike, predsjednik sabora Željko Reiner i budući premijer Tihomir Orešković. Ono što već sada čini ove dvije osobe posebnima jest rekordno vrijeme u kojem su uspjeli već u samom startu diskreditirati sami sebe, ako ne s čisto političkog aspekta, sasvim sigurno s povijesno-retoričkog. Ne bi bilo korektno politički kritizirati ljude koji nisu zapravo niti započeli svoj rad kako spada – treba im dopustiti da se naviknu na nove pozicije i na pokvarenost političke igre – ali da su startali na pravi način, nisu.
Hrvatska bi država trebala biti sekularnog ustroja. To bi također trebalo značiti da su svjetovni poslovi izvan dosega za bilo koju vjersku instituciju, koje kao što je znano, djeluju na temelju dogmi i religijskih postulata. Takav je pristup politici rezultat višestoljetnih društvenih mutacija, ali istini za volju rijetko gdje se on u praksi zaista i ostvario. Upravo je ovo možda jedina točka u kojoj Hrvatska ne zaostaje za nekim drugim svjetskim silama poput SAD-a ili Rusije, ali ostaje upitno imamo li pravo zbog toga biti ponosni na sebe. Također, poznata je činjenica da vjerski fundamentalizam ide ruku pod ruku s političkim strankama u kojima je naglasak postavljen na veličanju nacionalnih država, ako ništa drugo zato što se takva zajednica može uzdignuti iznad običnog društvenog produkta i fiktivne konstrukcije povijesnih zbivanja samo uz pomoć nekog transcendentnog opravdanja – iz takve prakse proizlazi npr. formula „Božji narod“. Rijetke su države gdje takvo što ne definira i održava dominirajuću nacionalnu retoriku, a kao što je već rečeno, Hrvatska se od toga ne razlikuje. Međutim, iako svaka osoba ima pravo da vjeruje u što god htjela, problem nastaje kada ta vjera interferira s poslom kojime se bavimo.
Tihomir Orešković, novi hrvatski premijer, sebe predstavlja kao domoljuba, osobu koja se nakon uspješne poslovne karijere u inozemstvu vraća u svoju matičnu zemlju kako bi potonju spasila iz duboke ekonomske krize. Da je poduzetnički sposoban, to mu nitko ne može osporiti. Ali, Hrvatska nije samo obična tvrtka. Voditi jednu državu od preko četiri milijuna stanovnika ne može biti isto kao i voditi Plivu. Ipak, ono što je već u prvom obraćanju javnosti ubolo u oči stanovnike RH-e jest gotovo smiješna kontradikcija pozicije „domoljuba“ novog premjera i njegovo ne poznavanje hrvatskog jezika. Ako se dan po jutro poznaje, jezične sposobnosti Oreškovića bi zapravo trebale šokirati sve hrvatske građevine (sic!), jer ispada da se našim jezikom skoro pa bolje snalaze susjedi preko rijeke Kupe i Dunava, nego li on sam. Možda nije fer biti toliko kritični – uostalom ne smijemo čovjeka zbog toga suditi – no cilj je ukazati na nedosljednost pojma „domoljublja“ u hrvatskoj javnosti. Ono što je sigurno, i puno gore za hrvatske građane, jest to što Orešković dolazi iz korporacijskog miljea, čiji se interesi i radna etika u potpunosti razlikuju od očekivanja dobrog dijela domaćih štovatelja nacije. Kada spojimo jezične (ne)sposobnosti i tržišni moral – a želimo li biti zaista neugodni, možemo i dodati kako ’91 nije bio tamo gdje je to prema nekima bilo važno – koji karakteriziraju novog premijera, koncept „domoljublja“ poprima svojstva sarkazma, s blagom (naivnom) nadom da stvari ipak neće teći onako kako se očekuje.
Nakon Oreškovića, nova bitna figura u hrvatskoj politici postala je Željko Reiner. Internist po struci, široj javnosti poznat malo više od Oreškovića (ponajprije jer gotovo nitko nije Oreškovića niti poznavao), Reiner je solidnom većinom izabran za predsjednika sabora. I sve bi bilo prošlo kako treba da se u prvom govoru držao stare i dobro ustaljene procedure u kojoj je trebalo samo zahvaliti svima, obećati poštenje i svjetlu budućnost hrvatskim građanima. Ali, Reiner se odlučio za jednu drugu varijantu putem koje je vjerojatno htio pokazati svoje „Ja“… i retorički se osramotio. Da smo pacijent, i da nas čeka ozbiljna operacija, vjerojatno bismo htjeli da nas kirurg uvjeri u svoje sposobnosti, da nas smiri i da nam kaže kako će sve biti u redu i da je to zahvat kojeg je on već odradio toliko puta da sve može napraviti i zavezanih očiju. Tada bismo malo odahnuli i opuštenije prihvatili operaciju. Međutim, kada bi nam doktor rekao da je sve u „Božjim rukama“, možda bi tada ipak malo posumnjali u njegovu stručnost. Eto, kada novi predsjednik Hrvatskog sabora takvom izjavom zaključuje svoj prvi govor na novoj poziciji, podosta nevješto ukazuje da njegovo znanje ipak nije toliko veliko da bi nas mogao uvjeriti u bolju budućnost. Štoviše, uzmemo li u obzir da je u teoriji Bog svemogući, ispada da je Reiner zapravo vrlo neutralna figura koja gotovo pa da i ne može utjecati na naše živote bez nekog vrhovnog vjerskog božanstva. Čemu onda biranje predsjednika sabora, kada je očito kako bi i banana postavljena na njegovom mjestu uz „Božju volju“ postigla iste rezultate? Ali, Reiner kao iskusni internist nije na tome stao.
Prema njegovoj „osobnoj inicijativi“, ime Hrvatskog sabora nije očigledno dovoljno dobro za sve nas, pa se mudro sjetio da bi se i to moglo promijeniti. Na njegovu žalost, povijest nije nudila mnogo alternativa sadašnjem nazivu, pa je Reiner morao stati na „Hrvatski državni sabor“, odnosno predstavničko tijelo (samo) Hrvata iz 1942. za vrijeme NDH. Reći će neki da je možda Reiner mislio na Hrvatski državni sabor iz 1918. Možda zaista jest, ali ne bi li možda u takvoj dvojbi bilo bolje izabrati neki drugi naziv, već kada izgleda da ovaj sadašnji nije dovoljno dobar? Ono što cijelu ovaj problem čini tragikomičnim jest činjenica da je Reiner, poput predsjednice Grabar-Kitarović, baš nekoliko rečenica prije takve briljantne ideje, govorio o zajedništvu, napretku i napuštanju življenja u prošlosti. Tko god da je napisao govor u kojemu se može pristupiti povijesti na takav oksimoronski način, vrijedan je divljenja. Krenuti naprijed, a istovremeno mijenjati nazive najvažnijih hrvatskih institucijama sumnjivim – da ne kažemo fašističkim – nazivima, jest slično pokušaju da se u košarci zabije trica s linije slobodnog bacanja. Reiner očito nije povjesničar, ali izgleda kako mu ni sociologija nije jača strana, jer društvene prilike protiv kojih se on zalaže su nastale i preživljavaju upravo zahvaljujući takvim tupavim pristupima. Bez obzira koliko naziv sabora mogao biti trivijalnog značenja, ono će zaokupljati hrvatsku javnost još dugo vremena, oduzimajući snagu i volju građana da se bave bitnim temama. Jedino što Reinerov potez može pretvoriti u uspješni šah-mat jest mogućnost da je to pitanje zapravo samo kruh bačen svinjama kako bi ih se držalo zaokupljenima glupostima dok se mesar sprema za posao. Poznajući političku praksu i hrvatsko društvo, izgleda da ćemo se opet dobro najesti.
I dok se cijeli taj kaotični cirkus zbivao, 28.12. još je jednom održana misa zadušnica za Antu Pavelića. Kao i svake godine do sada, bilo je ljudi u crnom, predstavnika klera, antifašističkih udruga i policije. Također, kao i svake godine do sada broj svih prisutnih bio je daleko od nečega što se može smatrati opasnim i masovnim, ali je još jednom ukazalo na stanje u našem društvu. Kada je prije skoro šest godina nizozemski filozof Rob Riemen napisao knjigu „Vječiti povratak fašizma“, glavna je teza bila ta da „masovno društvo“, „masovni čovjek“, populizam i kultura kiča lišeni razumijevanja i karakterizirani subjektivnošću te duhovnom škrtošću omogućuju povratak fašizma. Riemen je svoju tezu iznio na jedan filozofski način, no ono na što nas je htio upozoriti jest to da se društvo ponovo zatvara u sebe, ne prihvaća diskusiju, poznaje samo jednu istinu i jednu stranu priče, boji se različitog i ne preispituje svoje stavove. Takvo društvo ne vidi dalje od svoga nosa i postaje plodnim tlom za razvoj opasnih ideologija.
U hrvatskom je društvo fašizam prisutan, dobro ustaljen na gotovo svim razinama, od najsiromašnijih skupina do političkih i crkvenih predstavnika. U takvom kontekstu Reinerove izjave (namjerno?) dodatno potpaljuju konfuziju i unutarnji sukob, ali za razliku od onoga što Riemen kaže, fašizam nije nikada ni nestao. On je uvijek bio tu sakriven ispod tepiha te je samo čekao pravi trenutak da se ponovno pojavi. Način proslave Oluje u Kninu, mise za Pavelića, peticija o pozdravu ZDS u vojsci i sumnjivi nazivi koje neke političke opcije guraju u javnost su za sada samo simptomi koji prethode pravoj bolesti. Međutim, uz kontekst financijske nesigurnosti, izbjegličke krize i društvenih podjela, predispozicije za javljanje patološkog slučaja postaju sve ozbiljnije.
* Autor teksta je Diego Han, 25-godišnji magistar povijesti iz Rovinja.
Oglas
