Tajnik Darko Juras i predsjednik Joso Bagić (Foto: Tris/H: Pavić)
Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se svake godine 15. listopada. U Hrvatskoj se s obilježavanjem počelo 1996. godine, čime smo se priključili mnogobrojnim zemljama gdje je taj datum prerastao u Međunarodni dan slijepih, dan kada se najšira javnost upoznaje s problematikom slijepih osoba. No, posjetom Udruzi slijepih županije Šibensko-kninske ustanovili smo da problemi ljudi oštećenog i trajno izgubljenog vida traju svih 365 dana u godini.
Udruga slijepih i slabovidnih županije Šibensko kninske registrirana je davne 1953. godine. Ima 190 članova s područja čitave županije i djeluje iz svojih prostorija u prizemlju zgrade na broju 4 u Zadarskoj ulici u Šibeniku, dvadesetak metara od Katoličkog doma fra Jerolima Milete i Caritasa Šibenske biskupije. Vode je predsjednik Joso Bagić i tajnik Darko Juras.
– Osvane tu i tamo poneki povod, pa nas vide, sjete se. Inače nas nema. Ljudi imaju drugih briga – kaže Joso Bagić, ljevač koji je bez vida ostao kao 23-godišnjak, davne 1975. godine, nakon nesreće na radu u TLM-u. Eksplozija lijevanog aluminija trajno je promijenila njegov život. No, ne žali se. Nekako je kroz sve ove godine uspio naučiti živjeti s hendikepom i prilagoditi svoj život tim okolnostima.
Sjedište Udruge slijepih županije Šibensko-kninske (Foto: Tris/H. Pavić)
– Može se sve, ali polako. Kad se pita što slijepa osoba može, ja kažem da može sve činiti, a najvažnije je ne predati se. Ljudi misle da ako si slijep ne možeš ništa raditi niti igdje ići. No, to nije točno, možeš ići svugdje i baviti se sa svime. Jedino će ponegdje biti teže i trebat ćeš katkad pomoć. Evo, pripremam se za branje maslina, iako ni naše u Plastovu nisu baš rodile – kaže Bagić.
– Proslavili smo preklani 60. obljetnicu. Sad čekamo 75., da uspijemo napraviti neki ručak – šali se tajnik udruge Darko Juras, pravnik koji je morao napustiti posao tajnika Centra za odgoj i obrazovanje na Šubićevcu kada je u 40. godini zbog urođene bolesti ostao gotovo potpuno bez vida.
Joso Bagić, predsjednik Udruge slijepih županije Šibensko-kninske, veseli se branju maslina (Foto: Tris/H. Pavić
Bagić i Juras rijetki su naši sugrađani koji ne misle da je baš njima najteže. Kažu, situacija je u državi teška, a svatko vodi svoju brigu. Prava slijepih osoba propisana su više-manje na zadovoljavajućoj razini, no duga je stvar s njihovom primjenom. Nje gotovo da i nema.
– Od rođenja sam slabovidna osoba. Funkcionirao sam normalno do svoje 40. godine starosti, međutim, a onda je ta moja slabovidnost je tada uznapredovala i jednostavno više nisam mogao funkcionirati na poslovima na kojima sam bio. A država je problem riješila tako da me je poslala u invalidsku mirovinu. Teško je u današnje doba. Koliko god teoretski postoje prava, među ostalim i slijepih osobama, teško je to u današnje doba na ovakvom tržištu rada ostvariti. Njima je bilo jednostavnije poslati me u mirovinu i na taj način me zbrinuti, nego ići na neku prilagodbu posla da bi ga ja i dalje mogao obavljati – kaže Juras.
Nekada su slijepe i slabovidne osobe zapošljavali na telefonskim centralama, ali se s digitalizacijom ta radna mjesta ukidaju. Međutim, modernizacija nije jedini problem s centralama. Čak i tamo gdje još postoje, osoba s poteškoćama teže upada. U šibenskoj općoj bolnici, kaže Juras, na centrali je još uvijek zaposleno pet osoba. Iako bi tu moglo raditi pet slijepaca, među zaposlenima je samo jedan. – Još jedna slijepa osoba radi na Fini, imamo jednog našeg člana fizioterapeuta i jedna je profesorica koja radi u Kninu. Svi ostali su nezaposleni – kaže Juras.
Tajnik Udruge slijepih Darko Juras radio je do 40. godine života kao tajnik škole na Šubićevcu, ali su ga zbog hendikepa umirovili (Foto: Tris/H. Pavić)
– Postoje razne pogodnosti za one koji zapošljavaju slijepe osobe, ali nitko ih ne koristi. Nudi se, ali teško je konkretizirati. Slijepa osoba danas može, recimo, raditi na kompjutoru. Ali tko će je uzeti i osposobiti? Tko će potrošiti novac na prilagođeno računalo? To sve košta i zahtjeva trud. Zato svi izbjegavaju uzeti slijepu osobu. Bolje im je poslati nas u mirovinu – dodaje Bagić.
– U društvu je općenito jedna teška situacija. Potreba sve više i više, a sredstava sve manje i manje. Međutim, svi drugi mogu nešto zaraditi, a mi ne možemo ništa. Nismo konkurentni – žali se Bagić.
Slijepima je, kaže, loše kao i ostatku društva, samo ipak malo teže. S dodatkom za tuđu njegu i pomoć od samo 500 kuna mjesečno, Hrvatska je na samom smo dnu, ne samo u Europi, nego i u tzv. regiji. – To je stvarno mizeran iznos, koji je i u Albaniji veći, s tim više što većina tih ljudi živi od nekakve socijalne pomoći ili nekih izrazito malih mirovina – kaže Juras.
Udruga slijepih, slažu predsjednik i tajnik, funkcionira jako dobro, s obzirom na okolnosti. Ima svoj vlastiti prostor i automobil, kandidira projekte i nudi ih za financiranje jedinicama lokalne samouprave i ministratstvima, javnim ustanovama i privatnim tvrtkama… Organizira putovanja za svoje članove, susrete, sportske aktivnosti, kuglaju, igraju šah i pikado, koji je u zadnje vrijeme najpopularniji i s kojim idu i na državno prvenstvo.
– Teško je, jer ima mnogo naših članova koji nisu pokretni. U tom slučaju ne preostaje ništa drugo nego otići k njima. Udruga ima svoj automobil, ali vozača moramo uvijek platiti ili moliti nekoga da nas vozi, a to nije uvijek jednostavno. Teško je sve to financijski pokriti. Pogotovo nam je teško posljednjih godina. Osim što je kriza i novca nema nigdje, više nitko ne financira rad udruge kao takve, već svake godine treba pisati novi projekt, što za nas svaki put pravi pothvat. Negdje naši projekti prođu, negdje ne. Prati nas Šibensko-kninska županija, prati nas Grad Šibenik, ali u nekim općinama i gradovima, bez obzira što i tamo radimo, nas jednostavno ne vide ili ne prepoznaju. Primjerice u Kninu. Tamo imamo najviše članova, ali na žalost, suradnje s Gradom Kninom nema, jer oni smatraju da ako smo županijska udruga da nas županija mora sama financirati. Neki gradovi bolje pomažu, neki gore, a neki nikako – kaže Juras.
U Šibeniku ističu pomoć i suradnju Nacionalnog parka ‘Krka’, koji uvijek nastoji izaći u susret Udruzi i realizirao je sam nekoliko projekata za slijepe, Gradskom knjižnicom ‘Juraj Šižgorić, koja u svom fundusu ima čak 500 knjiga za slijepce i potrebnu opremu, te samim Gradom Šibenikom. Šibenik je, kažu, stari grad sa uskim ulicama, mnogim stepeništima i zaprekama, gdje nije moguće ili bi bilo jako skupo promet prilagoditi slijepim osobama. A ona, čim izađe iz kuće, naiđe na problem. No, kod gradnje novih nogostupa i križanja, situacija je puno bolja. Pitanje zvučnih semafora riješeno je gotovo na svim križanjima.
Nacionalni park Krka vodi računa o slijepim posjetiteljima – Taktilna karta Skradinskog buka (Foto JUNPK)
– Grad nam tu izlazi u susret. Tako je bilo i kod uređenje križanja Bosanske i Stjepana Radića. Predstavnici naše udruge u više navrata su inzistirali kod gradske uprave Grada Šibenika na ozvučavanju semafora. Bilo je određenih problema u početku s intezitetom zvuka, a naknadnim dogovorima predstavnika udruge, gradske uprave, izvođača radova i predstavnika Mjesnog odbora, postignut je kompromis: semafori su ozvučeni u potpunosti, s intezitetom i vremenom rada koji zadovoljava potrebe slijepih, ali u isto vrijeme ne remeti uobičajeni način života stanara – kaže Juras.
U Udruzi su svjesni da su preinake postojećih križanja, nogostupa i semafora iznimno skupe, pa zato nastoje stupiti u kontakt s Gradom još u vrijeme kada je projekt u fazi projektiranja. Tako je bilo i kod aktualne gradske investicije uređenja Trga Dražena Petrovića, koji će biti trg u potpunosti prilagođen slijepim osobama. – U Gradu su nas lijepo primili i uzeli su u obzir sve naše želje. Uređene su taktilne mape, taktilne crte vođenja i taktilne crte upozorenja, tako da će se slijepi moći bez poteškoća kretati u ovom prostoru i uživati zajedno s ostalim građanima – kaže Juras, ističući dobru volju i susretljivost od strane šibenske gradske uprave.
Taktilna staza na Trgu Dražena Petrovića (Foto: Tris/H. Pavić)
Crte vođenja (linijske) usmjeravaju kretanje slabovidnih osoba, dok crte upozorenja (točkaste) upozoravaju na promjenu smjera kretanja ili neki sadržaj. Također ukazuju i na blizinu prometnice te promjene u visini i razini kretanja. Iz Gradske uprave kažu da prilagođavanje Trga potrebama slijepih bio neznatan trošak.
– U slučaju Trga Dražena Petrovića korištene su predgotovljene betonske taktilne ploče koje se tipski uklapaju sa opločnicima. Cijena taktilnih ploča je malo veća od cijene osnovnog opločenja, te ne predstavlja značajan udio u investiciji, a uvelike olakšava snalaženje u prostoru slabovidnim osobama. Istim tipom ploča su premreženi pješački koridori prilikom rekonstrukcije i uređenja raskrižja Ulice Stjepana Radića i Bosanske ulice. Drago nam je čuti da su iz Udruge slijepih Šibensko-kninske županije zadovoljni našim nastojanjima da njihovim članovima i svim drugim ljudima s takvim poteškoćama olakšamo kretanje gradom, a takvu će praksu ova Gradska uprava nastaviti i ubuduće – kažu u Uredu gradonačelnika dr. Željka Burića.
Taktilne staze – Trg Dražena Petrovića (Foto H. Pavić)
‘Briga o zdravlju vida je iznimno bitna i kada uočimo bilo kakve smetnje sa vidom ne bi smjeli imati izgovore za posjet doktoru. Testirajte svoj vid dok ne bude prekasno…’ Ovakvih je poziva i upozorenja puno, više nego trgovina s naočalama i oftamoloških ambulanti. No, problem ljudi oštećenog i trajno izgubljenog vida, zaključujemo iz ovog posjeta Udruzi slijepih županije Šibensko-kninske, osim što ne vide, je i to što njih i njihove probleme često ne vide oni koji bi trebali, a imaju zdrave oči. Kako pokazuje primjer Trga Dražena Petrovića, NP Krka ili Knjižnice ‘Juraj Šižgorić’, život im se može učiniti lakšim i ljepšim i uz neznatan napor i sredstva. Bilo bi lijepo da ih se sjetimo i u drugim sredinama i u drugim prigodama, a ne samo 15. listopada, na Međunarodni dan bijelog štapa.
