Mate Granić (68), bivši potpredsjednik Vlade, ministar vanjskih poslova i predsjednim Demokratskog centra, per fin bivši liječnik,vraća se na javnu scenu. Kao politički slijednik Andrije Hebranga u poslovima s migrantima za potrebe hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Ničim izazvan ušao je u svoju drugu političku mladost. Da stvar bude zanimljivija, ta nova prilika njegova života temeljito ga je preobrazila. Nema tu više ni traga „Očenašeka“, bogobojaznog, prigušenog političara koji samozatajno radi i poput kakvog još neiskvarenog propovjednika dosljedno stranačke naputke promiče i provodi. Otkako se distancirao od politike taj se preporodio, osokolio, stekao neko novo samopouzdanje, kao da je bio izložen temeljitom mentalnom make-overu. Za neprepoznati!
Ali, njegove je novostečene vrline prepoznala Kolinda Grabar Kitarović i uključila ga u svoj savjetnički tim za migrantsku krizu. Za pravo reći, šefica države okupila je kompletnu Tuđmanovu ekipu za specijalne izbjegličke zadaće, od Hebranga preko Granića do Ivice Kostovića, Jure Radića, Slobodana Langa, Nevena Henigsberga i Davora Šterna. Samo što ih predsjednica sada angažira za migrante, a ne za izbjeglice, i to striktno pazi da joj se ne omakne terminološko razlikovanje hrvatskih i ovih bliskoističnih ( i afričkih) nesretnika. Ako su za predsjednicu tisuće onih što dnevno hodočaste na hrvatske granice tek migranti koji su krenuli put bogatijeg europskog sjevera trbuhom za kruhom, a ne ljudi koji spašavaju glavu pred ratnom katastrofom, zašto misli da je okupila ekspertni tim „za upravljanje migrantskom krizom“? Zar i sama ne pravi oštru razliku između izbjeglica i migranata? Osim toga, zbinjavanje vlastitih izbjeglica na tlu vlastite zemlje, koji se iz ratom ugroženih područja sklanjaju na područja mira i pune sigurnosti, koji žele ostati u svojoj zemlji i sanjaju povratak u svoje domove, svakako nije isto što i prihvaćanje i zbrinajvanje onih koji su u tranzitu kroz Hrvatsku i ne žele ni pod koju cijenu ostati u njoj.
Hebrangov sljednik za migrante
Početno, predsjednica je cijenila kako joj je Hebrang glavi adut s kojim će kompenzirati izoliranost u najvrućoj europskoj i svjetskoj temi- izbjegličkoj drami zbog koje ujedinjena Evropa puca po šavovima. No, Hebrang ko Hebrang, političar sa specifičnim načinom interpretacije „istine“, pojavio se među nesretnim izbjeglim ljudima s „isukanim mačem“ i stao nekontrolirano, ksenofobno, a istodobno predizborno, rigati vatru po „nesposobnoj Milanovićevoj vladi“ koja bi trebala kazneno odgovarati zbog ugrožavanja teritorijalnog integriteta zemlje jer je pripustila na tisuće neevidentiranih izbjeglica preko svoje granice, ignorirajući potencijalne opasnosti koje dolaze s valovima tih, uglavnom neidentificiranih ljudi. Samo što nije vikao „to je okupacija, Milanović je Hrvatsku pretvorio u podružnicu ISIL-a, treba mu suditi za veleizdaju“.
Precjenjivanje savjetničkih sposobnosti „povjerenika za migrante“, rečenog Habranga, Kolindi Grabar Kitarović brzo se obilo o glavu, jer se na terenu pokazao poput slona u staklarskoj radnji. Pa ga je vrlo brzo sklonila na sigurno ( u drugi plan) i „razvlastila“, a svoga starog prijatelja i političkog mentora Matu Granića nagradila pozicijom prvog „operativca“ u timu za „migrante“.
I tako se Mate Granić, u svome novom, energičnom izdanju, ponovo ukazao hrvatskom publicumu. Kao politički faktor, kao „specijalist“ za migracijsko-izbjeglička pitanja o kojima na dnevnoj bazi drži „ekspertna“, samodopadna predavanja u medijima. Je li to možebitna najava Granićevog povratka među „zajedničare“ s kojima je završio još 2000., nakon neuspjelog pokušaja kandidiranja za predsjednika države, kada ga je HDZ sabotirao bez pardona?
Liječnik od formata, političar drugog reda
Mate Granić je rođen 1947. u Baškoj Vodi, gimnaziju je završio u Splitu, a Medicinski fakultet u Zagrebu ( 1971.) te specijalizirao internu medicinu i dijabetologiju. Pred njim je bila sjajna liječnička karijera nakon što je 1985., s prof. dr. Zdenkom Škrabalom ,podijelio zasluge za izgradnju Instituta za dijabetes „Vuk Vrhovac“, jednog od najboljih zavoda u ovom dijelu Europe, te 1990. postao najmlađi dekan ( Medicinskog fakulteta ) u povijesti Zagrebačkog sveučilišta. Ali, medicina, pokazat će se, nije bila njegova najveća i najiskrenija ljubav. Tek struka. U kojoj je doduše mogao daleko dogurati i uživati poštovanje i ugled akademske zajednice. No, njega je poput magneta privlačila politika u kojoj je, zasad, ostvario tek dio svojih ambicija.
Nedugo nakon što je izabran ( 1990.) za dekana Medicinskog fakulteta, dobio je poziv od Tuđmana da im se pridruži i koncem siječnja 1991. postaje potpredsjednik u Vladi nacionalnog jedinstva kojoj je na čelu bio Franjo Gregurić. Bio je to početak rata, pa se Granić zdužno posvetio ustrojavanju Ureda za prognanike i izbjeglice. Bio je glavni vladin pregovarač s ex-JNA o deblokadi vojarni i potpisnik Sporazuma o njihovom povlačenju iz Hrvatske ( prosinac 1991.). Od lipnja 1993. do potkraj srpnja 2000. obnaša dužnost ministra vanjskih poslova, te kao zamjenik Franje Tuđmana 1995. potpisuje osporavani Daytonski sporazum koji je donio prekid rata u BiH. Nakon Tuđmanove smrti njegova je pozicija u HDZ-u ozbiljno destabilizirana, pa kad se odlučio 2000. kandidirati na predsjedničkim izborima podrška stranke potpuno je izostala. Izgubio je već u prvom krugu, što ga je demoraliziralo i učvrstilo u odluci da napusti HDZ. S Vesnom Škare Ožbolt osniva Demokratski centar, stranku čiji je i prvi predsjednik,ali već 2003. nakon neuspjeha na parlamentarnim izborima, podnosi ostavku. Godinu dana kasnije upušta se u poduzetničke, konzultantske vode. Osniva tvrtku MAGRA d.o.o. koja se bavi političkim i gospodarskim analizama, ali ubrzo postaje predmet policijske istrage u kojoj ga se sumnjiči za primanje mita. Županijski sud u Zagrebu oslobađa ga krivnje, USKOK se žali, no Vrhovni sud odbacuje žalbu i zaključuje da u aferi Granić – Bago ( Darinko) nije bilo valjanih indicija koje bi istragu činile opravdanom. Ostat će, međutim, upamćena njegova misteriozna noćna šetnja Mirogojem u društvu s inkriminiranim Bagom, koju nikada nije javno destigmatizirao.
Lobiranje s – “repovima”
Nastavio se baviti lobističkim poslom, ali sirenskom zovu politike nije uspijevao odliti. Toliko je priželjkivao politički come back da se 2005. stavio na raspolaganje, kao posebni savjetnik, čak i proskribiranom „pravašu“ Anti Đapiću. Od toga nijedan ni drugi nisu profitirali. Krajem iste, 2005. objavio je neku vrst svoje autobiografije, nazvane Vanjski poslovi- iza kulisa politike, u kojoj rezimira svoj životni i profesionalni put, od Baške vode do Banskih dvora, uključujući i dane provedene u istražnom zatvoru. Bio je to Granićev pokušaj skretanja pozornosti na vlastiti lik i pregnantno političko djelo, besumnje s vjerom da bi se tkogod relevantan u nacionalnoj politici mogao sjetiti kako takav potencijal i iskustvo treba iskoristiti. No, to se nije dogodilo. Na čelo HDZ-a je došao Ivo Sanader koji je umjerenom retorikom ponešto kultuvirao HDZ i učinio ga prihvatljivim i kod kuće i u međunarodnoj zajednici, pa je Granićev DC, kao umijena varijanta Tuđmanova ( i potencijalno Pašalićeva ) HDZ-a postao potpuno politički deplasiran. Na političara Matu Granića sliježe se prašina, postupno pada u zaborav. Okreće se konzultantskim poslovima iza kojih, nažalost, redovito ostaju dugi repovi. Osim afere s Bagom, našao se i u aferi Hypo zbog sumnje da je za određene lobističke usluge od te banke naplatio 300 tisuća eura „crnog novca“ i to uplatom preko fiktivnog računa bančine tvrtke kćeri. Istraga austrijske policije, pokazala je, međutim, da je Granićevoj tvrtki Hypo isplatio 200 tisuća eura na posve zakonit način.
Kako bilo, konzultant Granić nije se osobito proslavio, iako mu je upravo ta njegova „vještina“ bila ulaznica za Pantovčak. Doduše, Granićeva Magra 2010. je ostvarivala milijunske prihode ( 11,8 milijuna), ali je s krizom tonula sve dublje, da bi 2013. prihod pao na svega 675 tisuća kuna, a tvrdi se da danas ima ozbiljne probleme u naplati svojih usluga. U tom smislu, angažman za šeficu države, pa makar i volonterski, mogao bi mu se isplatiti , jer konzultant Granić je sada i predsjedničin savjetnik što ipak ima svoju težinu, a i blagi prizvuk prijetnje kad su neplatiše u pitanju…
Povratak “otpisanog”…
Mate Granić je svoje sposobnosti dokazivao u ratnim okolnostima i neposrednom poraću, a percipiran je svojedobno kao predstavnik umjerene struje HDZ-a. Pokušaj osnivanja vlastite stranke nije mu trebao. Radi se naprosto o tipu političara koji nije lider, nego je, kao što je to evidentno procijenila i Grabar Kitarović, dobar operativac skloniji izvršavati tuđe naloge negoli izdavati vlastite. Ukratko, Mate Granić nam je devedesetih godina pokazao što zna i kako u politici pliva. A to baš nije kapacitet maratonca. Nije slučajno otišao iz politike, pa ni njegov politički revival bogznašto ne obećava.
Mada mu je svojevremeno bivši SDP-ov ministar branitelja Ivica Pančić pripisao gotovo nadnaravne sposobnosti kada je za propast hrvatske ljevice optužio ovog ražalovanog HDZ-ova prvotimca. Jer da je, navodno, upravo on, Granić, nakon Tuđmanove smrti, zdvojnog Tuđmanova idolopoklonika Zorana Milanovića, koji je tada svoje znanje i vještine velikodušno stavio na dispoziciju režimu F.T. predanim radom u Ministarstvu vanjskih poslova, sugerirao da se upiše u SDP. Sve ostalo je povijest, koja bi se, drži Pančić, mogla ponoviti i HDZ-u, bude li se predsjednica oslanjala na Granićeve savjetodavne usluge i kombinirala ih sa svojim izvornim sposobnostima… No, ta je teza o terminatoru Graniću koji politički spletkari pod stolom doista nategnuta i više plod osobnog Pančićevog animoziteta prema bivšem šefu Partije ( Z M ), negoli što je utemeljena na bilo kakvim racionalnim tvrdnjama.
Da ima povratničkih političkih ambicija pokazao je i nakon pobjede Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima kada joj se otvoreno ponudio za savjetnika, laskajući joj tvrdnjom kako ima viziju, kako pokazuje državničke sposobnosti i kako vjeruje u njezinu političku autonomnost. Dakle, nema govora da bi predsjednica bila Karamarkova lutka na koncu, poručivao je udvornički, cijeneći njezinu „državničku retoriku“. Unatoč tome, Granić si je dopustio umjesto predsjednice javno definirati prioritete Pantovčaka, te na prvo mjesto stavio brigu za BiH Hrvate, a tek potom sastanak s premijerom i državnim čelnicima, aktivnu politiku prema susjednim državama te napose strateškim partnerima poput Njemačke i SAD-a. U čemu joj , kako je izjavio, može pomoći i osobnim iskustvom i poznanstvima. De facto već tada se Mate Granić kandidirao za Pantovčak. Moralo je proći dvije godine da ga Kolinda napokon i pozove. Doduše, zbog izbjegličke krize, ali to je vjerojatno tek početak jednog dugog, velikog prijateljstva.
Mora biti da je zbog toga i očekivao prijevremene izbore kao svoju prijevremenu priliku…
