Ivan Penava (41) vukovarski gradonačelnik selektivnog građanskog zastupstva. Njegovo je partijsko poslanje strogo jednonacionalno, štoviše jednostranačko i jednoumno. Zapravo, bezumno. Jer, vjerujući da diskriminiranjem jednog „nepoćudnog“ pisma, ćirilice, brani interese većinskog hrvatskog naroda u Vukovaru, objektivno mu proizvodi novu štetu. Hrvatsko pismo, latinica, nije ugroženo ćirilicom niti njezinom manjinskom upotrebom, ali hrvatski narod jest proskribiran segregacijskom politikom lokalne gradske vlasti koja još uvijek uporno jaše ratnog vranca ciljajući u mahnitom kasu po krhkom vukovarskom suživotu. Krucijano u ovoj primitivnoj vukovarskoj priči o „jeziku i pismu“ jest: Kakva je korist Hrvatskoj i etničkim Hrvatima od progona ćiriličnog pisma u Vukovaru, dva desetljeća nakon rata?
Profitiramo li time politički, gospodarski, kulturološki, civilizacijski? Naravno da ne. Ali štete multipliciramo, u to nema nikakve sumnje, jer upornim iscrtavanjem demarkacijske linije između „hrvatskog“ i „srpskog“ Vukovara, pri čemu je ovaj potonji osuđen biti geto za građane „drugog reda“ čija prava i slobode ovise o raspoloženju i benevolentnosti građana „prvog reda“, gradu se oduzima pravo i na razvoj i na život. Podijeljeni grad, rastočen užasima rata, bezumnih ratnih stradanja i postratnom mržnjom, gotovo da nema šanse uspraviti se i prodisati. Jer ga neki uporno drže zatočenog ratom. Unatoč svim financijskim infuzijama i aparatima na koje je priključen. Problem je u tome što se te štete reflektiraju na nas, obične male ljude koji pošteno rade ( ako imaju sreću da su dobili posao) i od svog posla žive, a one koji su ih ( štete) proizveli, ne pogađaju ni moralno ni materijalno. Morala nemaju, a materijalno su se odavno dobro fudrali…
Kineziolog doveslao do politike
Ivan Penava rođen je u Vukovaru na Staru godinu 1974. Njegovi su roditelji hercegovačkog porijekla (iz Posušja), a u Vukovar su došli u potrazi za sigurnijom egzistencijom i boljim životnim uvjetima. Ivan je djetinjstvo proveo u vukovarskoj četvrti Borovo naselje, a pohađao je osnovnu školu koja danas nosi ime vukovarskog heroja Siniše Glavaševića. Srednju školu, zbog rata, završava u Zagrebu (15.zagrebačku gimnaziju MIOC), aktivan je sportaš, iznimno uspješan u veslanju, pa u njegovom životopisu stoji i da je bio veslački reprezentativac Hrvatske na Vojnim svjetskim igrama, osvajao državna prvenstva, nastupao na međunarodnim natjecanjima. Završio je Kineziološki fakultet u Zagrebu, diplomirao 1999., vratio se u Vukovar i zaposlio kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture u tamošnjoj Ekonomskoj školi, u kojoj je nakon osmogodišnjeg profesorskog staža izabran i za ravnatelja. Ambiciozni Penava upisao je 2010. i doktorski studij na Ekonomskom fakultetu („Usklađenost strukovnog obrazovanja s tržištem rada“). Upisao se u HDZ i otkrio sirenski zov politike kojemu se sa zadovoljstvom prepustio.
Danas je gradonačelnik Vukovara, a na funkciju je dospio u izvanrednim izborima nakon HDZ-ova rušenja Željka Sabe, prokazanog za podmićivanje vijećnika. Doimao se poput svemirca među Zemljanima, nespretan, politički neartikuliran, neuvjerljiv i glasom i stasom. Tvrdilo se da je politička marioneta nekih moćnih slavonskih HDZ-ovaca (vinkovačkih) čije naputke predano provodi. Bio je blizak Stožeru za obranu Vukovara, i po svim svojim referencijama, činio se nedorastao tako zahtjevnoj dužnosti na koju je „gurnut“. Danas pliva nizvodno, nošen HDZ-ovom rijekom koja će ga kad-tad izbaciti kao naplavinu na obalu i prepustiti sudbini, kao i tolike druge potrošene u jednokratnim operacijama…
Kad je izabran (u drugom krugu) za vukovarskog gradonačelnika posegnuo je za jednom demagoškom frazom: „Nastojat ću da Vukovar bude grad za sve građane i da ga Vukovarci ne moraju nikada više napuštati“. U prvim danima njegova mandata podupirali su ga i Srbi i Hrvati, nekako vjerujući da HDZ-ov gradonačelnik može lakše od ma kojeg drugog riješiti prijepore u Vukovaru, a pogotovo pitanje ćirilice. Danas svjedoči da je gradonačelnik samo vukovarskih Hrvata, dok onima drugima obećava milost (i pravo na vlastito pismo) „ako budu dobri“.
HDZ daje, HDZ uzima…
Ivan Penava, paradigma je jedne regresivne nomenklature koja osvetoljubivo pabirči sitne dnevnopolitičke punte na jeftinom, demagoškom reduciranju manjinskih prava, hineći patriotsko junaštvo i predanost hrvatskim interesima, i prekrajajući Statut Grada Vukovara kojega su sami 2009. „širokogrudno skrojili“. I obećali dvojezične table i službenu upotrebu jezika i pisma, ravnomjernu zastupljenost manjina u tijelima javne vlasti , trgovačkim društvima kojima je osnivač Grad i njihovim nadzornim odborima. SDP-ova gradska uprava, u svojoj klasičnoj kompromiserskoj maniri, vječitog griješnika kojega su uvjerili da mu je doživotno „prati savijest“ ustupcima „domoljubnoj desnici“, čak je korigirala dijelom gradski Statut na štetu manjina, kako bi dokazala svoju tankoćutnost spram vukovarske ratne žrtve. I onda na vlast, izvanrednim izborima, dolazi ponovo HDZ. Diskreditiranog Željka Sabu zamjenjuje anonimni prosvjetni radnik, ravnatelj Ekonomske škole i diplominirani kineziolog Ivan Penava. U Vukovaru se kotač vraća unatrag. Na ćirilicu. Na pismo. Kao ključ svih problema nesretnog razorenog grada. Službene dvojezične ploče na gradskim institucijama, ustanovama, tvrtkama, ne moraju se više silom, čekićem i kamenom, razbijati. Izgubile su i formalno „pravo građanstva“ , statutarno su isključene, pa Stožer za obranu hrvatskog ( znamo li i za kakav drugi?) Vukovara može na „zasluženi odmor“, tko zna, možda i u mirovinu.
Sve zasluge za ingeniozno redizajniranje gradskog Statuta pripadaju vukovarskom HDZ-u koji je u koaliciji s akvizicijama Ruže Tomašić i njezina HKS-a, te s potporom HDSSB-a, predizborno transponirao biračima jasnu poruku: Srpska manjima imat će onoliko prava koliko im mi, hrvatska većina, dopustimo. Nisu važni ni zakoni, ni Ustav, ni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, ni Zakon o upotrebi jezika i pisma, ni međunarodne povelje o ljudskim pravima, ni europske direktive, ni demokratska i civilizacijska dostignuća. Važno je što mi hoćemo, a to svakako nije ćirilica! Kao da je pismo važnije od nekažnjenih zločinaca koji slobodno šeću vukovarskim ulicama i svoje ( preživjele) žrtve gledaju s podsmjehom? Kao je je važnije sankcionirati pismo nego zločin, bio srpski ili hrvatski?!
Vječni neprijatelji
No, ćirilica je tek simbol odnosa spram manjinske srpske zajednice spram koje HDZ ( i njegovi sateliti) ima krajnje dvoličan, licemjeran stav. Kao koalicijski potencijal koji im može osigurati vlast, na nacionalnoj ili lokalnoj razini, pragmatično Srbi su HDZ-u dobrodošao partner koji može računati s poprilično njihovih „danajskih darova“. No, politički, ideološki, retorički, za HDZ srpska manjina vječni je neprijatelj, trajni remetilački faktor čistokrvnog hrvatstva i pravovjerne „zajedničarske“ sljedbe. Pa će ih farizejski tetošiti i darivati kad im trebaju, a rasistički diskriminirati i ponižavati kad im ne trebaju. Tretirajući slovo zakona kao svoju dobru volju. A alibirajući vlastitu aroganciju prošlogodišnjom odlukom Ustavnog suda koji je lokalnoj vlasti dao u obvezu da u roku jedne godine pitanje dvojezičnosti u Vukovaru riješi, vodeći računa o potrebama nacionalnih manjina, ali i većinskog hrvatskog naroda. Pridonoseći pritom kvaliteti suživota, tolerancije, ravnopravnosti i međunacionalne snošljivosti.
Ništa od tih vrijednosti u novom Statutu nije osigurano. Štoviše, Gradsko vijeće daje sebi za pravo da jednom godišnje mjeri razinu dostignute političke snošljivosti, i ako je njome zadovoljno, manjinski Srbi mogu računati da će osvojiti još poneki djelić prostora slobode i jednakopravnosti s većinom. A ocijene li gradski deputati ( s HDZ-ovom „domoljubnom“ većinom) da nema napretka u međunacionalnim odnosima, mogli bi biti i kažnjeni dodatnom redukcijom prava. Gdje toga ima? Zar se o ljudskim pravima bilo kojega slobodnog građanina, pripadnika manjine ili većine, može odlučivati u krugu dvadesetak osoba, politički instruiranih i izmanipuliranih? Je li dvojezičnost, ravnomjerna zastupljenost manjina u tijelima javne vlasti, gradskim tvrtkama, NO itd. definirana zakonom i Ustavom, nota bene posebnim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina? Zar je provođenje zakona i Ustava stvar slobodne volje i procjene skupine ( nekompetentnih) političara?
Irinejevo “metriranje” zla
Nije ovdje problem Ivan Penava, on je samo instrument. Problem je u državnim institucijama koje se godinama ne umiju kvalificirano i autoritativno nositi s manjinskim, kao i brojnim drugim relevantnim državnim pitanjima. Problem je u tome što predsjednik Vlade Zoran Milanović o sabotiranju Ustavnog zakona u Vukovaru šuti, što predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović ne zna što o tome misli dok joj ne kažu, što pretenciozni šef oporbenog HDZ-a, Tomislav Karamarko, samouvjereno računajući kako ga nakon izbora čeka mjesto premijera, o tako važnom pitanju ne drži nimalo potrebnim javno se očitovati. Problem je što dvadeset godina poslije krvavog rata u Hrvatskoj poglavar Srpske pravoslavne crkve , patrijarh Irinej za svoga povijesnog posjeta Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i srpskoj manjinskoj zajednici u Dalmaciji, pozivajući na toleranciju, pomirenje i suživot, ne propušta reći da su u ovim našim vremenima činjena velika zla, ali sa srpske strane u mnogo manjoj mjeri negoli s hrvatske. Takvo metriranje „našeg i vašeg“ zla ne može biti doprinos pomirenju niti iskrenom zagovoru suživota između Hrvata i Srba, a napose je žalosno kad se u ulozi političkog „zlometra“ nađe sam poglavar Srpske pravoslavne crkve. Baš kako su činili i katolički crkveni velikodostojnici, raspirujući, umjesto smirujući, tenzije među narodima…
Ovo je godina izbora, u kojoj se kalkulantski nastoje osigurati što bolje predizborne pozicije kod birača, pa nije uputno talasati. Ni ćirilicom, ni Vukovarom.
Svaki je glas dobrodošao, i valja ga sačuvati pod svaku cijenu. Pa i gubitkom obraza. To političare najmanje košta…
