Kolinda Grabar Kitarović lijepi pločice na podu crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta (Foto: Ured predsjednice RH)
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović za današnje „inspekcije“ radova i priprema za spektakularnu proslavu 20-te obljetnice Oluje u Kninu, gdje je udarnički pomogla postavljati keramičke pločice na pod kninske mega-crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, komentirala je i subotnji napad na srpskog premijera Aleksandra Vučića u Potočarima. U Srebrenici, gdje je jedva izvukao živu glavu pod kišom kamenja i boca kojim ga je agresivna skupina zasula. Predsjednica žali zbog toga…
– Žao mi je da se to dogodilo. Vidjeli ste da su i majke Srebrenice isto tako izrazile žaljenje zbog toga i nadam se da ćemo gledati kako u budućnost suživota u BiH, tako i u rješavanje bilo kakvih otvorenih pitanja među državama jugoistoka Europe“, kazala je novinarima Grabar Kitarović u svom uobičajenom stilu koji nema većih ambicija od demagoških parola. Hrvatska je predsjednica bila i svjedokom mučnog događaja, 11. srpnja u Potočarima gdje je komemoriran spomen na preko osam tisuća nevinih srebreničkih žrtava pogubljenih u genocidu prije dvadeset godina. Kao žrtve jedne mahnite, srpske politike, i jedne zločinačke vojske, koju je predvodio general Ratko Mladić.
Vučić s “petljom”
Današnji srpski premijer Aleksandar Vučić imao je uistinu hrabrosti suočiti se s Bošnjacima i Srebreničanima u Potočarima, uz tisuće bijelih nišana i 136 novih ljesova s posmrtnim ostacima pogubljenih žrtava. Došao je u dobroj vjeri, spreman sa susjedima Bošnjacima graditi povjerenje i pomirenje. No, u Potočarima ga je zaskočila njegova vlastita prošlost. Dočekao ga je transparent s kojega je izdajnički odjekivala jedna njegova ratnohuškačka, zloguka poruka iz srpnja 1995. Kada se kao mladi srpski radikal dokazivao strasnim „govorom mržnje“ kao nepatvoreni srpski „domoljub“. – „ Za jednog Srbina ubit ćemo stotinu Muslimana „, prijeteći je govorio u Skupštini Srbije egzaltirani Vučić, i to samo 11 dana nakon genocida nad Muslimanima u Srebrenici.
Samo nekoliko dana prije komemoracije u Potočarima, Srbija je uz pomoć velikih i moćnih ruskih prijatelja sabotirala rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o Srebrenici, odbijajući priznati da se tamo dogodio zločin genocida. Rusi su na rezoluciju stavili veto, Srbi su likovali, a svijet se pokazao nemoćnim i slabim pred interesima velikih i moćnih. I u takvim okolnostima srpski premijer Aleksandar Vučić dolazi u Srebrenicu, odaje počast žrtvama, polaže ružu na bijeli kamen srebreničkog stratišta, ponizan i vjerojatno u duši posramljen razmjerima zločina, ali bez ovlasti i blagoslova srpskog establishmenta da se Bošnjačkom narodu za genocid i kao čovjek i kao političar ispriča. Toliko velik ni u svojoj duši ni u svojoj gesti, očito nije…
Majke Srebrenice: Napad na dostojanstvo žrtve, a ne na Vučića
Majke Srebrenice koje su ga dočekale ružom i ohrabrenjem, pune praštanja i želje za istinom koja je pretpostavka suživota i povjerenja, uvjet pomirenja i suradnje na ovim prostorima, kako to reče predsjednica Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa, Munira Subašić, koja napad na Vučića drži napadom na dostojanstvo žrtve. I srebrenički načelnik općine Ćamil Duraković osudio je incident jer je to „napad na naše sveto mjesto, napad na 136 žrtava i na sve one koji ovdje leže, a ne napad na premijera Vučića koji je ovdje došao odati počast našim žrtvama…“ Duraković je sa žaljenjem konstatirao kako se radi o manipulaciji radikalnih ili huliganskih grupa „koje iskoriste našu tugu na ovom svetom mjestu da bi dobili neku svoju priču“. Ispričao se Vučiću osobno, neovisno o tome kakav je čovjek bio ili jest, kakve je izjave davao i kakve stavove zastupao. Žrtva je pokazala iskreno suosjećanje, premijer Vučić, pak, dosljedno ustrajavanje na pomirbi.
Po povratku u Beograd, pod kišom kamenica i bujicom pogrda, koje su mu nanijele čak i doslovne, fizičke povrede, sazvao je konferenciju za novinare i poručio da i nakon svega njegova ruka ostaje ispružena bošnjačkom narodu. Jer, „budala ima u svakom narodu, a nismo ni mu u deficitu s tim“. Pozvao je sve Srbe da „nikad nigdje ne pokažu mržnju prema susjedima i prijateljima Bošnjacima“. – Neka nitko ne digne ruku na njih jer s njima moramo živjeti u budućnosti- rekao je Vučić, poručujući da je dosta bilo mržnje i bijesa. Možemo li se tome uistinu nadati?
Predsjednica pati od “regionalne fobije”
Tako skoro, teško. Uostalom, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja sa žaljenjem govori o napadu na srpskog premijera i nada su budućnosti u suživotu i rješavanju svih otvorenih pitanja među državama na jugoistoku Europe, ne može zatomiti zlobu čak ni kod kuće, spram „svojih“. Bivšeg šefa države Ivu Josipovića prozvala je zbog njegove „napadne privrženosti Beogradu, kao metafori jugonostalgije“, kao neučinkovitog paradnog političara koji je u Beograd odlazio pjevati i plesati, a da pritom nijedno otvoreno pitanje nije riješeno između dviju država. Zanimljivo, Josipovićevim prethodnicima Kolinda Grabar Kitarović nimalo ne zamjera „neriješena pitanja“ i neučinkovitost. No, toliko je ambiciozna da naprosto ne može podnijeti stalnu koncentraciju na regiju,p a čak i tu riječ prezire. Valjda, koliko i jugoistočne susjede među koje se Hrvatska, kako veli, ne smije zaključati. E, pa sad, ti kaži. Kako graditi mostove povjerenja i suradnje među državama u regiji, kad suradnju nije moguće ostvariti ni u vlastitoj kući, a fobija se širi već i zbog terminoloških razloga…
Predsjednica na obilježavanju 20. obljetnice genocida u Srebrenici (Foto: Ured predsjednice RH)
