Zoran Bohaček, direktor Hrvatske udruge banaka (HUB-a), u pozi apostolskog nuncija Alessandra D’Errica (koji je svojedobno izjavio da se nada kako će Sabor odgoditi glasanje o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji, jer će u protivnom problemi postati još veći i delikatniji), nezadovoljan postupkom hrvatske Vlade koja je odlučila srezati lihvarske kamate ne bi li makar minimalno olakšala život socijalno ugroženih građana, priprijetio je Milanovićevoj ekipi tužbom Europskoj komisiji. Ministar financija Boris Lalovac s osmjehom je na prijetnju uzvratio: Svakoj tužbi banke, osobno se veselim! Mnoge je u Hrvatskoj tim riječima razveselio…
Ministar poduzetništva Gordan Maras bio je još eksplicitniji: Ako bankari žele rat, neka uđu u rat, a Vlada ima instrumente za njih. Neće nama bankari iz Italije određivati kolike će nam biti kamate! Je li na djelu „rat“s neosjetljivim, gramzljivim bankama koje su lani ostvarile 2,5 milijarde kuna dobiti, ali se ne žele odreći ni lipe kako bi i same pridonijele rasterećenju građana u iznimno teškoj gospodarskoj situaciji? Jesu li hrvatske banke (pa i kad su vlasnički talijanske, poput onih najvećih, Zagrebačke ili Privredne), dio sustava ove države? Ili su eksteritorijalne, neka vrst „novčarskog Vatikana“?!
Zorana Bohačeka, direktora HUB-a, ne zanima ni financijsko stanje u hrvatskoj državi ni sudbina blokiranih i „švicarcom“ uništenih građana. Njegov su imperativ bankarske dobiti koje ne smiju padati čak ni u uvjetima kada u državi baš svi ekonomski i financijski pokazatelji klize nizbrdo. Takav egoizam i toliku razinu socijalne neosjetljivosti i neodgovornosti, doista je moguće vidjeti samo u nezasitnom novčarskom sektoru. Pritom, Bohaček je samo lojalni, funkciji posvećeni „bankarski nuncij“, ali tko je i što je guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, izabran od Hrvatskog Sabora, a koji docira s visoka, samodopadno popuje Vladi i grčevito stišće ključeve državnog trezora pribojavajući se da bi mu rastrošna država mogla oteti njegovo privatno blago! Uz takav bankarski dubl, kakav je Bohaček- Vujčić, država doista ne treba računati na kooperativnost i pomoć novčarskih institucija u ovoj iznimno teškoj financijskoj situaciji u zemlji. Njih se, naime, to apsolutno ne tiče, njima je , za razliku od većine hrvatskih građana, predobro, a cilj im je da tako i ostane, i premijeru su to jasno stavili do znanja.
“Rat” zbog kamata, najvećih u EU !
Bankarski sustav u Hrvatskoj ponaša se kao da je eksteritorijalan, kao da je iznad i izvan zakona zemlje u kojoj funkcionira. Velike banke, redom u vlasništvu stranaca, državi jasno stavljaju do znanja da njihova moć izvire iz novca kojega se ni miminalno, ni za čiji račun i boljitak, nisu spremne odreći.
A što je do “rata” Vlade i bankara dovelo? Jedna, de facto zakašnjela, vladina intervencija kojom bi od 1. srpnja trebale biti srezane drakonske zatezne (kaznene) kamate, dosad uvjerljivo najveće u Europskoj uniji, a koje su u nekim razdobljima znale dosezati i nevjerojatnih 14-15 posto. Trenutno iznose 12 posto, a Vlada ih je naumila svesti na podnošljivu mjeru od 8,14 posto, što je još uvijek iznad prosjeka u eurozoni koji iznosi 8,05 posto. To bi značilo da će građanima ubuduće kaznene kamate (za kašnjenje plaćanja) biti čak 30 posto manje! Primjera radi, sada će zakašnjenje u plaćanju rate za stambeni kredit mnogim prezaduženim građanima, po izračunu Ministarstva finanicja, biti manje i do 400 kuna, što svakako nije beznačajno.
No, Milanović nije propustio rasteretiti i tvrtke, pa su za njih kamate s 15 pale na 10,14 posto, a najviše dopuštene kamate korigirane su na 10,14 posto (s dosadašnjih 11 posto).
S ovim intervencijama dug blokiranih građana trebao bi se smanjiti za milijardu i 200 milijuna kuna, a zaduženim građanima donijeti uštede i do nekoliko desetaka milijuna kuna godišnje, kako je to procijenilo Ministarstvo financija. Ali, što je dobro za ugroženi puk, nije dobro za bankare. Pa su trenutno skočili na „sve četiri“. Pravdaju se tehnički i proceduralno neprihvatljivim „vladinim intervencionizmom“, jer da se četiri problema rješavaju i guraju u jedan zakon.
Bohaček: Ako želite pomoći građanima, srežite cijenu mlijeka!
Bohaček ne spori da Hrvatska ima najviše stope zateznih kamata, ali je to posljedica nespretnih rješenja iz prošlosti, kaže, izgubljneosti „u prijevodu“… S druge strane, iz HUB-a poručuju kako u EU zatezne kamate za potrošače nisu propisane, pa zemlje članice imaju slobodu njihova (ne)propisivanja, ovisno o njihovoj slobodnoj volji i procjeni. Bankarsku udrugu posebno ljuti što nijedan njihov prijedlog nije prihvaćen, a kako stvari stoje i kakve komentare iz HUB-a slušamo ovih dana, čovjek se mora zapitati, a što je uopće bilo za prihvatiti iz redova samožive bankarske kaste?!
Bohaček tvrdi kako je vladina odluka zapravo ćorak, jer se „građanima neće pomoći, nego će se proizvesti niz negativnih efekata“. Kojih, e to ne kaže, za razliku od Vlade koja je precizno izračunala pragmatske učinke svojih mjera na građane.
– Banke su trgovačka društva i kao i ostali trgovci prodaje svoj proizvod. Administrativno određivanje cijena naših proizvoda je kršenje temeljnih pravila igre na tržištu. Tuđim novcem ne smije se kupovati popularnost… Ako je htjela pomoći građanima, Vlada je mogla odrediti cijenu mlijeka – predložio je pokazujući zavidan stupanj „solidarnosti“ s mljekarima, nota bene, proizvođačima, čiji bi proizvod Bohaček bez krzmanja reducirao na najnižu cijenu. Za razliku od tuđeg novca kojim banke tek disponiraju, i na lihvarskim kamatama ga multipliciraju, a za račun takve domišljatosti bi mu trebalo i dodatno podići cijenu!? Novac je skup, a filozofija bankarske sebičnosti i gomilanja novca na račun upropaštavanja dobrog dijela građana koji bez skupih kredita ne mogu riješiti nijedno egzistencijalno pitanje, čini ga još skupljim i „krvavijim“.
Zanimljivo je kako ovaj samozatajni, hladni propovjednik bankarskih institucija kao nedodirljivih novčarskih utvrda, Vladu cinično podučava da se tuđim novcem ne smije kupovati popularnost. A bankarski biznis i njegovi glavni akteri tuđim novcem su kupili i svoj status, i svoje bogatstvo i svoju moć…
Počasni konzul Monaka
Ergo, u Milanovićevoj empatiji spram najugroženijih radi kojih Vlada reže drakonske kamatne stope, Bohaček ne vidi ništa više od predizbornog podilaženja biračima. Njega ne zanima koliko će, ma i da jest predizborno, taj potez realno pomoći svakom financijski uništenom, poniženom i kreditima zgaženom čovjeku. Ta humanitarno-socijalna pitanja nisu njegov resor, to ne spada u opis njegova posla, a bogme ni karaktera. Bohaček ne gubi vrijeme na te „emotivne slabosti“, njegova je sveta dužnost smišljati kako od jedne kune u svakoj minuti proizvesti pet, deset, petnaest. Ma koliko žrtava taj bankarski, ultimativno egoistični kredo u svakoj minuti uzeo…
Zoran Bohaček je diplomirao informatičke znanosti na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Imao je mogućnost i sreću magistrirati na Harvardu, da bi potom doktorirao u Zagrebu na temu „operacijskih istraživanja“. Jednom bankar, uvijek bankar, radio je u bankama u Montrealu a zatim i Monaku, gdje je servisirao jednu američku korporaciju, a nakon toga se dao u samostalne konzultante. Mandat bankarskog stručnjaka u Monaku, dug 11 godina, donio mu je značajne promjene u privatnom i društvenom životu. Naš je direktor HUB-a, koji tu funkciju ne pušta iz ruku od 1999., i počasni konzul Monaka gdje su mu rođeni i sinovi koji imaju i pravo na monegaško državljanstvo. Adresu HUB-a Bohaček koristi i kao adresu počasnog konzulata, a iako je titula protokolarna i ne donosi diplomatski status, imunitet i diplomatske tablice, reklo bi se da direktor HUB-a u toj počasti strasno uživa. Ovaj ljubitelj bridža, kako pišu neki mediji, toliko ozbiljno doživljava svoju titulu da je svojedobno, priredio pravi „banket“ na redovitom predbožićnom brifingu za novinare u prostorijama HUB-a, kada je uz vodu i sok, raskošno ponudio i bajadere (sic!), ali ne zbog nadolazećeg blagdana, nego u čast i slavu tek rođenih blizanaca kojima je pojačana dinastija Grimaldi, dakle, dvojki princeze Charlene i kneza Alberta II(!?)
Profil hladnog zatvorskog upravitelja
Kažu da je ovaj zakopčani bankar, kojemu su monegaški knezovi bliži od domaće čeljadi, a Monako od Hrvatske, posve zadovoljan svojom pozicijom, pa i kada svojim gazdama služi tek kao stabilni gromobran koji kanalizira ukupan nagomilani bijes zaduženih. Njemu ne smeta kada oštećeni građani, uništeni bankarskom sebičnošću i neosjetljivošću odapinju gnjevne strelice u njega, kada ga stigmatiziraju kao jednog od glavnih krivaca svojih nevolja i ljudskog potonuća, kada mu blokirani i pred prijetnjom deložacijama zbog „švicarca“, koji im je oderao kožu, uništeni ljudi, isporučuju goleme količine vlastita bijesa pred vrata, njemu ne smeta baš ništa, osim kada banka gubi novac. Makar i neznatan. Makar i da bi solidarno i odgovorno, kao dio sustava iste države, pomogla građanima. Njega se to, te trice i kučine jadnih, osiromašenih, raskućenih i nesretnih ljudi, „ne dotikava“…
Zoran Bohaček bi bio idealan profil autoritativnog zatvorskog upravitelja, beskompromisnog, bešćutnog i hladnog ko’ špricer, koji znade što mu je posao i obavit će ga ma koliko to druge koštalo. Bitno je da on i njegova kuća dobijaju… Uostalom, sjetimo se i njegova svojedobnog obračuna s kardinalom Josipom Bozanićem i njegovom, začudo, oštrom poslanicom u kojoj je banke etiketirao kao „lihvare koji su podjarmili narod“. Nije Bohaček ni „časa časio“, odmah je Bozaniću u lice skočio:
I Bozanićeva poslanica na meti “bankarskog nuncija”
– Trebao bi paziti kojim se riječima koristi. Takvi izrazi se upotrebljavaju za ilegalne aktivnosti, a banke su najreguliranija industrija, imaju svog regulatora i niz zakona koji reguliraju njihovo poslovanje. Nadzor mora postojati, jer banke posuđuju tuđe novce. To su paušalne izjave koje dobro zvuče samo u jednom trenutku – podučio je Bohaček nadbiskupa, baš kao što i sada „mrtvo hladno“ replicira premijeru tvrdnjom da za vladin „kamatni intervencionizam“ nema nijednog drugog razloga, osim predizbornog.
I još uza sve kao dokaz solidarnosti, razumijevanja za stanje u kojem se država nalazi, navode svoju kooperativnost s Vladom radi olakšanja položaja dužnika kredita s valutnom klauzulom u „švicarcima“. Hvale se kako je Hrvatska prva država koja je i zakonski, ali u dogovoru s bankama, pomogla dužnicima još početkom 2014. smanjenjem kamatne stope na takve kredite. A fiksiranjem tečaja CHF krajem siječnja ove godine banke su sav trošak podnijele na svojim leđima, što ih je, žale se Bohaček, stajalo dodatnih 400 milijuna kuna. Banke, tvrdi direktor HUB-a, žele trajno riješiti kredite u „švicarcima“ i pomoći najugroženijima koji objektivno nisu sposobni vraćati preuzete kredite. Spremne su pomoći i ostalima konverzijom kredita u euro, ali troškovi moraju biti podijeljeni…
Zbog svega toga, svoje postojane suzdržanosti, nepodlijeganja emocijama, hladne bankarske promišljenosti i isključive koncentriranosti na dobit vlasnika, Bohaček se ne mora pribojavati za svoj stolac u Udruzi banaka. A Vlada, koja god bila, ne treba očekivati ni empatiju ni kooperativnost s HUB-om ako ona podrazumijeva gubitak novca za banke. Jer, banke su , reklo bi se, iznad sustava države u kojoj stječu dobit, nešto kao „novčarske nuncijature“…
