Iški partizani na vodičkom terenu u srpnju 1942.
U Hrvatskoj je antifašizam živio i prije propasti ratnog savezništva nacističke Njemačke i sovjetske Rusije 22. lipnja 1941. i okupljanja partizana u Brezovici, o čemu još uvijek ima živih svjedoka. Tris.com.hr u domu za stare i nemoćne Cvjetni dom u Šibeniku razgovarao je s 97-godišnjom Milom Kovač, rođ. Mezić, iz Maloga Iža, koja je sudjelovala u organizaciji antifašističkog otpora godinama prije nego je fašizam stigao u Hrvatsku
U selima Maloga Iža, Mućelu, Makovcu i Porovcu mještani su organizirali pomoć republikancima u borbi protiv Frankovih fašista u španjolskom građanskom ratu. Prikupljali su hranu, odjeću i novac i brodom slali do otoka Vira, gdje se pomoć prekrcavala na veći brod i slala se u Španjolsku. S otoka Iža u internacionalne brigade u Španjolsku je, kaže Mila, otišlo 15 boraca, a živa su se vratila samo dvojica. Nositelj organizacije ove pomoći i slanja boraca bila je Komunistička partija, čija je ćelija u Malom Ižu osnovana 1938. godine.
– Iz Španjolske se preko Amerike u Iž vratio Pope Lukin, ali nije puno govorio o tom ratu. Jednom nam je pričao o njihovoj Dolores Ibaruri Gómez, La Pasionari, kojoj su ubili muža i dva sina. Kad su fašisti pobijedili u tom ratu ona nije plakala za svojim sinovima i mužem, nego je rekla, ‘narode moj, nismo pobijedili, ali će doći vrijeme da se pobijedi, pobijedit ćemo nekada’ – prisjeća se Mila.
Njen brat Bruno Mezić Frankopan je bio jedan od prvih članova partije. On je donosio letke i knjige, a Mila ih je čitala, iako tada još nije ni znala što je partija.
– Zadužili su me da organiziram žensku omladinu, koja je prikupljala novac, odjeću i hranu. Naši ljudi išli su u rat u Španjolsku. Pitala sam, kakav je tamo rat. Partizanski, kaže brat. Tu je Franko na vlasti, a to je fašista… Ništa nisam znala, ali sam učila. Dao mi je knjigu ‘Umovanje zdravog razuma’ profesora Vase Pelagića. Čim sam je pročitala, sve mi je bilo jasno. Tako sam 23. prosinca 1940. primljena u pariju – priča Mila, koja je tada imala 22 godine.
Mila Kovač u svojoj sobici u Cvjetnom domu u Šibeniku (Foto: Tris/H. Pavić)
Nakon Travanjskog rata, propasti Jugoslavije i proglašenja takozvane Nezavisne države Hrvatske otok Iž je zajedno s većim dijelom Dalmacije pripao Italiji. Talijanska vojska smjestila se u Velom Ižu, a u Mali Iž su stalno dolazile patrole. Radili su racije i tražili komuniste koji su i nakon propasti republikanaca u španjolskom građanskom ratu nastavili širiti antifašističku propagandu.
– Došli su Talijani tada i šta ćemo mi. Oni su stalno hapsili. Moj brat Bruno je za Veliku Gospu 1941. donio letke. Po noći smo ih čitali i dijelili pouzdanim ljudima. Međutim, bio je policijski sat, kako su tada govorili ‘coprifuoco’. Moralo se do osam sati ići spavati, zatvoriti vrata i zamračiti prozore, a mi smo za tu Veliku Gospu izašli i u ponoć čitali te letke o borbi u Španjolskoj. Kad eto talijanska patrola iz Velikog Iža pred naša vrata. Te letke sam imala u prsima i u džepu. Ove iz prsiju sam sakrila u jedan suhozid ispod smokve, ali ostali su mi oni u džepu. Odveli su nas i zatvorili u jednu malo prostoriju, nas šestero, ja, sestra, dva brata, otac i kum. Devet sati su nas držali, od ponoći do devet ujutro. Teže mi je bilo to nego tri i po godine rata. Brat je uzeo letke i podijelio ih na šest dijelova i dao svakome da pojede svoje. Svi smo pojeli, osim mog najmlađeg brata Šime. ‘Čako ja ne mogu’, plakao je Šime, a onda je otac rekao ‘daj meni’ i pojeo ih. Nisu nas tukli, ali bili smo uvjereni da će nas ubiti. Zašto smo stali do 12, zašto nismo išli spavati, šta smo radili… Srećom, bio je tu jedan njihov vojnik iz Pule, Hrvat, ali pod Talijanima. Srećom da je bio on. Inače bi nas ubili – kaže Mila.
Partija je nastavila širiti propagandu i prikupljati pomoć, a Talijani su nastavili s terorom. Ižani su stalno rušili telefonske i telegrafske vodove, tako da talijanska vojska na otoku nije imala nikakve veze sa Zadrom u kojem im je bilo zapovjedništvo.
Pobuna uhićenih Ižana na jedrenjaku Sofija
Već početkom okupacije 1941. godine 14 Ižana je otišlo u partizane. Talijani su stalno tražili komuniste, a mladi su bježali u partizane. – Ležim ja jedan dan, kad lupa nešto u prozor. Došao je jedan Talijan koji se poznavao s mojim bratom i nešto je natuca hrvatski. Ja pitam tko je, a on kaže Giovani. Kaže, reci Frankopanu da će doći sutra racija i odvesti ih sve, njih 24 i postrijeljati. Reci im da se maknu. I lipo oni iz Mućela, Makovca i Porovca uzeli jednu gajetu i pobjegli u Kornate – priča Mila koja je tada već bila osnovala žensku antifašističku grupu na Ižu i kao terenska radnica i kurir prenosila informacije, poštu i propagandni materijal.
Prava pobuna i ustanak na Ižu započeli su u srpnju 1942. godine, kada je po naredbi guvernatora Dalmacije započela rekvizicija maslinovog ulja. Ižani su provalili u skladište, porazbijali kamenice s uljem, a bačve odnijeli. Karabinjerska postaja iz Velog Iža poslala je patrolu u Mali Iž, gdje je istovremeno doplovio i motorni jedrenjak Sofija s grupom naoružanih Talijana.
– Samo jednu bačvu od 300 litara pustili smo morem da plovi, pa di stane i koga dopade. Iz Velog Iža došli Talijani, iz svake kuće Mućelu, Makovcu i Porovcu su uzeli po jednoga, a uzeli su i mog najmlađeg brata Šimu, koji je imao tek 18 godina. Vodili su iz u Zadar. Šta su htjeli s njima, ubiti ih ili zatvoriti, svejedno. Njih je na brodu bilo 70-80, a Talijana samo nekoliko. Dogovorili su se napasti ih. Bilo je tko će koga. Kad je Sofija došla do otoka Knežaka, Šime Lukin je viknuo ‘udri’. Svi su skočili i ubili njih petero-šestero. Samo je jedan pobjegao plivajući. Nisu išli za njim. A kapetan broda je iz puške ubio jednog Šimu Lovrina. Ubijen je još i Ive Lovrin, a nekoliko ih je ranjeno – priča Mila.
Motorni jedrenjak Sofija na kojem je počeo Iški ustanak (Foto: Sušačka revija)
Nakon napada karabinjere i otmice jedrenjaka, Ižani su morali pobjeći s otoka. Prebacivali su se sa Sofijom i drugim brodovima na Kornate i Dugi otok. Na Iž su došli Talijani zajedno s ustašama, kaže Mila, njih 1500 i krenuli su u racije. Tko nije pobjegao, glava mu je bila u torbi.
– Doveli su na groblje cijelo selo. Tu su strijeljali petoricu, a svi ostali su to morali gledati. Mi smo bili na Dugom otoku, a bilo je s nama djece i staraca. Oni koji su ostali kući, njih su Talijani postrijeljali, samo tako, ili su ih odveli – priča Mila.
Oko 250 Ižana je pobjeglo, a 350 ih je internirano u logor na Molatu.
– Mati je umrla kad sam bila mala, otac je strijeljan, a moja tri brata, sestra Anka i ja išli smo u partizane. Prevezli smo se na Dugi otok u Saruščicu, nas oko 80. Kad su došli Talijani u raciju Dugog otoka, djecu i starije muškarce smo ostavili na jednom mjestu, a mi smo išli Išli smo na jedno brdo. A tražio nas je i avion i podmornica. Imali smo tri puške i četiri pištolja, ali nismo imali broda, pa smo smišljali kako se prebaciti. Ribari iz Kalija su kanaštrelama ribarili ispod Ižula. Šime Lukin, terenski radnik partije, rekao im je, ili ćete nam dati brodove ili ćete nas odvesti na vodički teren. Bunili se da neće, ali pomirili su se sa sudbinom i tijekom noći su nas odveli i iskrcali kod Vodica. Tamo su nas čekali vodički terenski radnici Šime Ivas i Milo Vlahov, koji su nas pratili do Zatona. Jedna Antica iz Zatona i još neke žene su nam nosili jesti – prisjeća se Mila svog puta u partizane.
Prva fotografija Mile Kovač u partizanima u Vodičkom zaleđu – pištolj joj je za fotografiranje posudio Vodičanin Šime Ivas
Za to vrijeme Talijani i ustaše na Dugom otoku su pronašli žene, djecu i starce koje su Mila i njena grupa ostavili.
– Odvojili su moga oca, moga tetka, njegovog brata, jednog gostioničara Njolu i jednog malog od 14 godina. Njih su strijeljali, a žene i djeca su morali gledati kako su ih ubijali. Tu je bila žena moga brata s dvoje male djece. Stariji koji je imao tri ili četiri godine držao se djedu za nogu. ‘To je moj dida, nemojte moga dida’, plakao je, ali maloga su makli i strijeljali mi oca – kaže Mila.
Od Zatona su su se uputili za Srb. Po noći su hodali, po danu spavali.
– Do Srba smo šetali tri ili četiri dana. Došli smo tamo i tu nas je rasporedilo po kućama. Vodičani Šime Ivas i Mile Vlahov su se vratili na teren da i druge vode u partizane. Bili smo pet šest dana u Srbu i tu su nas stvarno dobro hranili. Dobivali smo kiselo mlijeko, puru, a nekad i fetu kruha. Mesa ne, jer toga onda nije bilo. Nisu ni oni imali. Sve su im bili već odnijeli četnici i Talijani. Ličani, barem oni koje smo upoznali, su bili pravi ljudi, svaka im čast – prisjeća se Mila.
Iz Srba su išli u Glamoč, gdje je osnovan Prvi iški (primorski) bataljon, a u Uništima je osnovana Druga dalmatinska brigada njoj je pripao Milin bataljon.
Štab Druge dalmatinske brigade u Uništima
– Nas je odvojilo 12 žena za bolnicu, da idemo na kurs. Kaže komesar Zdravko Bego ‘Mila ti ćeš biti rukovodilac, javi se komesaru bolnice’. A bio je tu je doktor Beljakov, Rus, to je bio san od čovjeka. I mi smo išli na kurs. Ja sam radila u bolnici, a moj brat Bruno Mezić Frankopan bio je zapovjednik jedne čete. Došao je jedan dan neki Metod Roko i kaže znaš da ti je brat poginuo. Uhvatili ih četnici u Peuljama, ispod Grahova. Jedna mala Milinka Ravkin je bila s njima, njih pet i Milinka šesta. I njoj govori jedan četnik ‘klekni i pomoli se Bogu’, a ona mu je mala na to pljunula u lice. Kundakom je udarili u leđa i pala je. Nisu je ubili, nego su je zadržali da im kuha – sjeća se Mila ratnih dana.
‘Dva puta sam vidjela Tita’
Iz Glamoča je njen bataljun išao u Prekraju, jer je počela četvrta ofenziva. Tada se Mila dva puta susrela s vrhovnim zapovjednikom Josipom Brozom Titom. – Prvi put sam ga vidjela kad smo ja i jedna iz Solina vodili ranjenike u planinu poviše Mliništa. Tamo je bila naša bolnica. Kažu svi, evo dolazi komandant Tito s pratnjom, a tu je bio Đilas, Petar Dravšin, bilo ih je deset. To je bilo krajem 1942. godine, bio je snijeg. Tito se uhvatio u kolo, igrali mi i pjevali Tito, Tito, Tito… kad eto ti aviona. I bombe počele udarati u bolnicu. Otišla je u prah i pepeo. Samo je jedna mala curica ostala živa, bila je na jednoj širokoj dasci i plakala. Svi su osim nje poginuli, ako nisu uspjeli pobjeći iz bolnice. Tko je mogao bježati bježao je, a tko nije, taj je poginuo. To su bili teži bolesnici koji nisu mogli hodati – još se sjeća Mila.
Zatim je otišla na Prvu konferenciju Antifašističkog fronta žena koja održana je u Bosanskom Petrovcu 6. i 7. prosinca 1942. godine.
– Kad je došao Tito svi smo stali, napravili koridor, a on je prolazio i svakoga je za ruku uzeo, a s njim je bio bio Moša Pijade. To je bio divan čovjek, milina – još je uzbuđena Mila.
Partizanke Mila Kovač i njena sestra Milka krajem Drugog svjetskog rata
Tada je radila u dječjem domu i brinula se o 23 djece. – Bilo je tu i partizanske i četničke i ustaške djece. To su bila djeca koju smo našli na putu. Iz ovoga kraja je tu bio jedan Ante, Antiša su ga zvali, Konjevoda. Pozvali su me u komandu jer da je došao čovjek sa ženom i četvero djece iz Dalmacije. To je bio Ante Konjevoda iz Konjevrata, koji je pobjegao jer su njega i Franu Šupu tražili zbog miniranja hidrocentrale na Krki. Žena mu se zvala Ika, a mali je bio Milan, još je živ i u Beogradu je, a sestre su bile Vesela, Marica i Milena. Ika je umrla u Bolnici u Popovićima. Kad ih je došao vidjeti upravo je bila umrla je i mala Milena. Imala je upalu, veliku temperaturu, a tko će lijeka za to dati. Bila je malena, mršava i slaba. Upravo su je oblačile za pogreb, jedna Ličanka Frana i Kninjanka Milica. Rekla sam mu, Ante budi hrabar, nisi došao da piruješ nego da se boriš, kao i ja – prisjeća se Mila.
Prelazak Neretve: ‘Emil se uhvatio konju za rep, a ja za Emila’
Nije sudjelovala u bitci na Neretvi, jer je bila teško bolesna, ali je bila usred bitke. Sva vojska je, naime, bila u pokretu, a s njom su išli i ranjenici.
– Došli smo do mosta, kad je Tito naredio da ga treba srušiti. Mi smo se pobunili. Bili smo opkoljeni. Kuda ćemo proći, pitali smo. Groznica me tresla, i što sada. Gledali smo kako ruše most i plakali. Preko noći morali smo prijeći Neretvu. Bili smo opkoljeni. Ispred mene je išao jedan partizan, bolničar Emil iz Hercegovine. Kaže uhvati se meni oko struka, a on se uhvatio konju za rep. Iza mene je jedan pao u Neretvu. Vikala sam ‘čekaj Emile, dat ćemo mu ruku’. ‘Bježi’, kaže on, ‘ako mu damo ruku svi ćemo se udaviti’ – opisuje strašne trenutke Mila.
Ipak, uspjeli su spasiti ranjenika kojeg je nosila hladna Neretva.
– Emil se uhvatio jednog drveta i dao utopljeniku da se uhvati za njegovu nogu. Jedva smo ga izvukli. I onda smo došli na obalu. Ranjenici su išli naprijed, jer je Tito naredio da oni idu prvi, a onda ostali. Nas 12 smo ušli u jednu štalu. Jedan je imao tifus, drugi je bio prostrijeljen, treći bez noge…, bilo nas je svakakvih. Kad se probudim ujutro, ovaj koji je glavu naslonio na mene, mrtav. A žene pod Grmeča nosile nam vodu, po ovoliko kruha svakomu, nosile nam kiseloga mlijeka, a ja nisam tada znala za kiselo mlijeko. Jer kod nas se na Ižu to nije radilo. Bila jedna mlada lijepa žena. Kažem ja njoj donesi ti meni sira, a ona kaže ja ti sir ne radim, nego surtuku. I donijela ona meni pun lonac surutke. Popila sam u hipu, temperatura mi je odmah pala i već sutra sam ozdravila – kaže Mila, koja nakon više od 70 godina nakon strašnih događaja zaključuje da ih je bolest kosila zato jer danima nisu ništa jeli.
Srušeni most na Neretvi
Nakratko su je rasporedili u 8. krajišku brigadu, a tamo je našla Branka Mudronju iz Murtera s kojim se uputila u potragu za dalmatinskim brigadama, da budu sa svojim ljudima. – Bili smo uporni. Komandanta smo molili samo jedan mali potpis da nas je pustio. Išli smo tražeći brigadu, noću hodali, danju spavali, u stogu sijena. Bojali smo se. Nije se znalo koji su ustaše, koji četnici, a koji partizani. Došli mi do Peulja, znali smo da su tu bili četnici i banda. Ali bili smo jako, jako gladni. Ušli smo u jednu kuću i i pita Mudronja ženu ima li što za jesti. Ima mlačenice, kaže domaćica. Daj i kruha komadić. Nije htjela dati, a imala je, nego je rekla ‘samo vi pojedite, a ja idem zvati prijatelje da vas prevedu preko partizanima’. Jeli smo s puškama u rukama i brzo pobjegli. Znali smo da je išla po četnike – kaže Mila prisjećajući se opet kako su joj tu u Peuljama brata ubili.
Kako smo strijeljali fratrovog unuka
Pregazili su rijeku i došli u Sajković, odakle su ih partizani poslali da se javi u komandu na Troglavu. Rasporedili su ih za Leteću četu u Vrdovu.
– A znaš kako je bilo, umoriš se, gladan, žedan, gol i bos. Našli mi tamo četu. Komandant je bio Petar Čaruga iz Bitelića. Ja sam postala politički komesar čete. Bilo nas 30 i svaki je imao pušku, s pet, šest, deset metaka. Bili mi tako kod Glavica kod Sinja, a bio tu i jedan fratar koji je imao unuka od nekih 18 godina, koji je bio špijun. Nosio je vijesti od njega nama, a od nas njemu. On je svašta pitao, a mi mu nikad nismo rekli istinu. Čaruga kaže, nije on naš, moramo ga strijeljati. Ja kažem nemoj, mlad je, može se još popraviti. Ali Petar Čaruga je rekao, ‘ne, taj se ne popravlja, to je od toga fratra unuk, oni su svi takvi’. Tu sam prvi puta vidjela strijeljanje. Mene je odmah uhvatila groznica, kad sam vidjela da su to dijete ubili. Nikad nije rekao ime, uvijek smo ga zvali Mali. Iako je taj fratar sigurno bio ustaša, meni je bilo žao djeteta. Nismo ga trebali ubiti – kaće Mila.
Njihova četa potom je napala Glavice kod Sinja, ali ustaško-domobranska posada se pred naletom partizana povukla bez borbe, s njom i svi mještani. – Nikoga nije bilo u selu. Svi su pobjegli. Uzeli smo hranu i vratili se u Vrdovo, u staju. Stalno smo mijenjali mjesta na kojima smo spavali, jer bila je to Dinara, kojom su harali četnici popa Đujića, a svuda su bili špijuni… – prisjeća se Mila.
Okrutni zapovjednik Petar Čaruga je poginio u Crljenicama u Hercegovini, u borbi s četnicima. Oni su razbili Leteću četu, dok su ustaše s brda samo gledali i čekali. Ostatak čete pridružio se prvoj četi prvog bataljona Treće dalmatinske brigade. U patroli po Snježnici Mila je ugledala jedan od najstrašnijih prizor u ratu: četiri partizana napola gola ležala su prerezanog grla i iskidanih genitalija.
Partizanka Mila Kovač
Mila je kao medicinska sestra, a kasnije politički komesar tako do kraja rata krstarila Dalmacijom, Likom, Hercegovinom i Bosnom. Krajem 1944. godine sudjelovala je i u završnim operacijama oslobađanja Knina. Tu je upoznala i svog budućeg supruga Mira Kovača, mladog partizana iz Šibenika. Kraj rata dočekala je u Šidu, u Vojvodini. U vojnoj službi je bila do 1946., nakon čega se udala za Mira i u Šibeniku s njim podigla troje djece.
S partizanskim junaštvima i pričama o jurišima se ne razmeće. U ratu je dužila karabin, ‘talijanku’, i poluautomatski pištolj 7,35 mm Bereta. – Šta da ti kažem? Puška mi je samo smetala dok sam zavijala ranjene borce. Nju sam dala mladom partizanu iz okolice Trilja Ivi Šušnjari, a meni je ostao pištolj. Nikad nisam ni trebala pucati niti me je metak pogodio. Nikad nisam bila ranjena, iako su me dva puta pogodili geleri od granate. A to se u partizanima nije računalo za ranu. Samo me je jedan put malo u prsa, a drugi put u ruku – kaže Mila.
Metak ju je umalo pogodio 1991. godine, za vrijeme napada Mladićeve JNA i četnika na Šibenik. Iz opkoljene vojarne je doletio kroz prozor i zabio se u zid dnevne sobe. Po njenom sudu, Domovinskog rata nije ni trebalo biti, ‘da se bolje pazilo’.
Na Iž se nikad nije vraćala živjeti. Bila je tamo prije 15-ak godina na sprovodu bratu.
– Bila sam u Porovcu, tako gdje je partizanski spomenik. I moram vam reći da nije baš u najboljem stanju. Eto, sve sam vam sada ispričala, a vi lipo napišite da se zna kako je to bilo i neka se više uredi taj spomenik – završava svoju priču Mila.
Mila Kovač i njena Partizanska spomenica 1941.
