Među atributima kojima Šibenik može privući turiste željne zanimljivih autentičnih priča svakako je ona o staroj šibenskoj curi Anki koja je živjela na vrhu najstrmije goričke ulice nazvane- Strme stube. Smatra to dr. sc. Ivica Poljičak, v. predavač na Veleučilištu u Šibeniku. Priča o staroj curi nema element vidljivosti i opipljivost ali ona je autentična i nesumljivo doprinosi doživljajnosti grada.
Strme stube
Anka Bulat, o njoj je riječ, bila je šemprešola-stara cura, kako su je nazivali šibenčani. Kako je u knjizi „Stari Šibenik- kalama, skalama i butama“ o njoj napisao Milivoj Zenić, ona je desetljećima strpljivo čekala svog kapitana koji je za blic posjeta Šibeniku osvojio njezino srce i ostavio ga zaključanim do njezine smrti. “Kapitan joj se nikada nije vratio, a ona nikada nije prestala sanjati njegov povratak. Svakog je dana, u pet sati poslin podne, stajala iza škura i u porat gledala oće li sa nekin brodon doći njezina ljubav“.
“Vratit će se on”!
„Znali su šibenčani za njezinu tugu i, kako to već biva u malin sredinama, počeli su je ismijavati, zadirkivati je, vrijeđati, rugati se njezinoj ljubavnoj nesreći koja ju je obilježila za sva vremena. Ali, nije se ona dala. Dobacivali su joj: „Anka, udaj se“! „Vrime ti je“! „Neće se on vratit!“, a ona bi im odgavarala: –„Vratit će se on“! Prkosila je svima, i vremenu koje nije „igralo“ za nju, susjedima opakog jezika…
Zahvaljujući sjećanjima Šibenčana pretočenim u pisanu riječ znamo da je naša nesretna junakinja stalno na glavi nosila šešir širokog oboda, a na glavi vrpcu. Usud stare cure kao da i sada lebdi na Strmim stubama kojima danas prolaze brojni turisti koji se umorno penju do svog odredišta, a tek rijetki, zahvaljujući vodičima, znaju kakva je nesretna sudbina zapisana upravo u ovoj uskoj i nadasve strmoj, najstrmijoj šibenskoj ulici koja odiše patinom vremena. Stare škure koje se desetljećima nisu otvorile, zabrtvljena starinjska rastočena drvena vrata, metalne rešetke na minijaturnim prizemnim prozorima, kameni zidovi iz kojih rastu grmići trave- nijemi su svjedoci jedne nesretne ljubavne priče koja će još dugo ostati u sjećanjima. Ako ne u sjećanjima običnog puka, štorija onesretnoj ljubavi ostat će trajno nadahnuće pjesnicima. Istina, bilo je u Šibeniku, kao uostalom i u svim drugim gradovima i starih cura i nesretnih ljubavi, ali, eto ova je nesretna priča dugo trajala i boljela. Ova se, za razliku od mnogih, nije krila. Ona se javno proživljavala.
Oglas
Strme stube vode, već od kuta samostana svete Luce vode prema kaštelu sveti Mihovil, a na pola puta sijeku Samostanski vrt svetog Lovre koji je danas ugodna zelena i mirišljava oaza usred kamena. Turisti koji su čuli za priču o nesretnoj ljubavi naše Anke suosjećajno podižu pogled tražeći prozor iza kojeg je tužna srca čamila za voljenim muškarcem kojem je ona bila tek „recka“ na ljubavnom kalendaru. U miru ove samostanske oaze koju uokružuje istoimeni samostan sa impresivnim kamenim zvonikom, posjetitelj se može posvetiti svojim mislima i uzdahnuti nad sudbinom jedne šemprešole koja je, možda i sa ovog mjesta „bacala“ čeznutljivi pogled prema obližnjoj luci i kanalu svetog Ante. Stanara u ulici Strme stube, u ovom carstvu kamena je malo i gotovo su nevidljivi. Ništa ne odaje da se ovdje živi. Sve miriše na napuštenost, zaborav. Da nije samostanskog vrta i obližnje tvrđave svetog Mihovila koja od prošle godine ima i Ljetnu pozornicu punu atraktivnih ljetnih događanja, Strme stube bi utonule u zaborav. Turisti je, na sreću, čine živom, ali-samo ljeti. Zimi utone u san snivajući o jednoj neuzvraćenoj ljubavi naše sugrađanke.
Samostanski vrt svetog Lovre
Staru curu Anku opjevao je Arsen Dedić
Anku je, podsjeća Poljičak, poznavao i Arsen Dedić koji ju je opjevao u antologijskoj pjesmi naslovljenoj Stara cura i izveo je na Splitskom festivalu daleke 1965.g. Pjesma je dirnula u srce mnoge koji su počeli suosjećati sa nesretnom ženom koja se nije htjela izvući iz ralja zanesenosti nastaloj u kratkoj romanci. Bila je osuđena na drakonsku kaznu čekanja, a u čekanju je prošao i njezin život. Umrla je sanjareći dolazak svoje neprežaljene ljubavi.
Spomenuo ju je i književnik Nikola Pulić
U svojoj knjizi „Krkom uzvodno“ Anku je spomenuo i književnik Nikola Pulić. „Ona je uvjerena da će se vratiti kako joj je rekao na odlasku. I ona ga je čekala do smrti. Osuđena je na strašnu kaznu čekanja. Upisala je u svoju naboranu dušu još jedan brod kojeg nema. Kad se oglasi brodska sirena, ona će hitro koračati prema rivi, jer je uvjerena da će se on jednog dana vratiti“.
Aresen Dedić: Stara cura – tekst pjesme
Poslin podne u pet ura
I sad stoji iza škura
I u porat dugo gleda
Ona ista stara cura
Još ka dite pamtin kuću
Žuti prozor kroz koltrine
Na nju malo svitla daje
Ona sidi, rekamaje
Više se vaporu ni nadala nije
Ni da će jon more vratit kapitana
Al je svejedno ona gledala kroz grilje
Iz užance uvik u pet svakog dana
Nikad nije izlazila
A i da je pošla s nama
Za ruglo bi bila svima
Zato jer je bila sama
