Portret tjedna/Vladimir Šeks, posebni savjetnik predsjednice RH :
Šeksizacija Pantovčaka

Vladimir Šeks (72), HDZ-ov veteran koji i kad odlazi – ostaje. Podnio je ostavku na dužnost saborskog zastupnika. Napokon! Poslije 25 godina političke sveprisutnosti i osam saziva Hrvatskog sabora koji nisu mogli proći bez njega. Aktivirao je mirovinu. Razumije se, saborsku. Povlaštenu. Navodno će primati 12 500 kuna kao „penzić“. Ali, to njegovom egu nije dovoljno ljekovit melem na ranu. Otvorenu ustoličenjem Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a. Tražio je izlaznu strategiju za vrijeme koje neumitno dolazi nakon parlamentarnih izbora. Vrijeme koje više neće biti njegovo. Jer stranka s njegovim uslugama više ne računa. Karamarko ga na listama više ne vidi, ne treba. Zato Šeks u maniri stare, lukave političke lisice čini korak unaprijed. Dogovara posao na Pantovčaku. Gdje ga već čeka Ured. Posebnog savjetnika predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović za ustavno-pravna pitanja.

Dobro su se, kaže Šeks, razumjeli u predsjedničkoj kampanji kada su testirane njegove savjetničke sposobnosti. Ali i nakon inauguracije predsjednice. Kada je Šeks instruirao oko njezinih ustavnih ovlasti. U čemu je bio prilično neuspješan. Kolinda Grabar Kitarović o tome nije puno naučila. Čini se da i ne želi. Ona ima svoju viziju uloge šefa države. Tu joj Šeks ne treba. Pitanje je u čemu joj uopće treba. Ali, ako su se dobro razumjeli, valjda to i jest bio cilj njegovih savjetničkih poduka. Ili je zapravo ona samo njegov spasonosni bajpas za umirovljeničku detraumatizaciju…

Farizeji i šeksoglorije…

Doajen hrvatske politike i parlamenta, u trenutku obznanjivanja ostavke na zastupničku funkciju, probudio je sve dežurne hrvatske političke farizeje. I njegovi istomišljenici i njegovi žestoki ideološki oponenti , odjednom su mu stali pjevati glorije, slaveći njegovu političku veličinu i štujući njegovo „povijesno djelo“. Poput komemoracije živućemu, na kojoj nije dozvoljeno prozboriti nijedne kritičke riječi , na kojoj nema ni spomena Šeksovih grijeha, suspektne uloge u ratnom Osijeku i tamošnjem Kriznom štabu, ni slova o njegovim danima provedenim na mjestu državnog tužitelja na početku 90-ih, kada je bio jedna od najmračnijih političkih figura mlade hrvatske države.

A ma koliko se licemjerna politička kasta upinje dobrohotno slaviti hrvatskog ustavotvorca i najdugovječnijeg sabornika, ostaje brutalna činjenica da su rane ( i ratne) 90-te godine Vladimira Šeksa ispisane tamnim slovima. Iako je samo četiri mjeseca ( travanj- kolovoz 1992. ) proveo u fotelji javnog tužitelja, uspio je priskrbiti „ titulu“ pravosudnog zaštitnika počinitelja ratnih zločina, od ubojstva obitelji Zec do zločina u Pakračkoj Poljani i Gospiću, što ga trajno inkriminira iako za to nikad nije službeno optužen .

Činjenica je i da je s notornim Branimirom Glavašem, kojemu se sudi ( peče, bilo mu je već i presuđeno!) zbog ratnih zločina u Osijeku 1991. u predmetima znakovita imena „Garaža“ i „Selotjep“, dijelio u tim danima dobro i zlo, ali nikad i odgovornost za zločine, od kojih se branio neznanjem i neupućenošću u ono što se na njegovom ratnom terenu događalo. To razdoblje ostat će tamna sjena više na savijesti hrvatskog pravosuđa negoli Vlade Šeksa…

Ivo Sanader po Šeksovom izboru

Rođen je u Osijeku 1943., diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1966., radio je u pravosuđu od 1972. Kada odlazi u odvjetničke vode. Zbog „protudržavne djelatnosti“ uhapšen je 1981. i osuđen na 13 mjeseci zatvora ( odslužio 7 mjeseci). Kasnije je radio u međunarodnim nevladinim organizacijama za ljudska prava. Jedan je od tvoraca prvog hrvatskog Ustava , poznatog kao Božićni Ustav iz 1990.. HDZ-ov barakaš i stranački utemeljitelj, 8.listopada 1991. objavio je u Saboru Odluku o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom državom, SFRJ, te proglasio hrvatsku neovisnost.

Godinama je pozadinski upravljao događajima u stranci, definirao ritam njezinih promjena i diktirao liste njihovih nositelja. Bio je onaj kojega se o svemu pita. Bježao je od izvršne vlasti, pa u njegovom životopisu ostaje zabilježeno tek da je ranih 90-ih bio potpredsjednik Vlade zadužen za unutarnju politiku. U petom sazivu obnašao je dužnost predsjednika Sabora, bio je šef saborskog Odbora za Ustav, i činilo se oduvijek da njegova stvarna politička moć nije razmjerna njegovim formalnim zaduženjima. Što je tomu uzrok teško je reći, jer i u Tuđmanovo i početno Sanaderovo doba izgledalo je da može biti što god poželi. Uostalom, smatra se da je upravo on zaslužan za instaliranje Ive Sanadera na prvu poziciju HDZ-a, koju je operativno pripremio i uz jake snage slavonskih „borbaša“ osigurao Glavaš.

Locirati, identificirati, uhititi , transferirati …

Sanader je u stranku donio i procese tzv. detuđmanizacije, snižavanja razine nacionalističkog adrenalina, i kvalitetnije suradnje s Haaškim sudom, primarno u funkciji brže integracije u EU. Posljedice toga su i bespoštedni, predani „lov“ na generala Antu Gotovinu kojemu je u trenutku prispjelog poziva iz Haaga tadašnja nomenklatura perfidno savjetovala da poziv ignorira. Zato će ga poslije toga Šeks pedantno „locirati, identificirati, uhititi i transferirati“, što će mu dugoročno ostati veći krimen od svih dotad spominjanih, uključujući i možebitne ratne…

Nakon Sanaderova „sloma“ 2012. spremno se priklonio novoj šefici, Jadranki Kosor kojoj je ostao do kraja lojalan. Zaludu mu je bilo post festum unutarstranačkih izbora i pobjede Tomislava Karamarka dokazivati privrženost novom vođi HDZ-a, nikada nije stekao njegovo povjerenje. U Saboru je, kako s empatijom danas bezmalo tronuto svjedoče iz redova ideološke opozicije, bio krajnje marginaliziran, neiskorišten i gotovo ušutkan. To ga je i nagnalo da traži alternativu. Jer za nekoga tko je gotovo cijeli radni vijek pumpao osjećaj vlastite važnosti, hranio se ogromnim obrocima moći, stanje nemoći ravno je smrti. Šeks je spašavajući život potražio lijek u novom političkom angažmanu koji će ga ponovo osokoliti, ojačati mu samopouzdanje i vratiti društveni i politički utjecaj.

Korak unatrag

Status posebnog savjetnika predsjednice Republike za ustavno-pravna pitanja i ured na Pantovčaku u koji komforno može dolaziti kad zatreba, vraća ga u politički život, a Hrvatsku u 90-te. Reaktiviranje 72-godišnjeg isluženog političara s tolikim bremenom suspektne političke ostavštine čije će posljedice ova zemlja, skrojena po njegovom pravničkom metru i HDZ-ovim potrebama i ambicijama svevremenosti, još desetljećima osjećati, nije doprinos demokratizaciji i modernizaciji hrvatskog sustava. Korak je to unatrag, jer novi politički angažman Vladimira Šeksa zapravo samo otvara treći front ( uz HDZ i SDP) , novu bojišnicu koja će dodatno polarizirati snage u društvu umjesto da djeluje integrativno. Kolinda Grabar Kitarović možda neće uz Šeksa više biti Karamarkova marioneta, ali bi mogla biti Šeksova. Ovisi o tome koliku će dobit imati od njegovih savjeta i koliko će ih biti spremna provoditi.

Posebni savjetnik na “posebnom zadatku”

Ukoliko na pravničkim akrobacijama vještog savjetnika, dodatno motiviranog osvetom, predsjednica stasa u relevantan politički faktor u državi, mogla bi mu se potpuno okrenuti, jer su za Kolindu Grabar Kitarović osobne ambicije i želja za dokazivanjem iznad osjećaja obaveze prema stranci i napose njezinom predsjedniku. No, ukoliko je šefica države prigrlila Šeksa iz samaritanskih razloga, uhljebljujući stranačkog „otpadnika“ i računajući na njegovu zahvalnost a ne stručnost , nema ništa ni od službe ni od družbe. Šeksu će preostati samo da ipak baci koplje u trnje, doduše s malom odgodom, ali utoliko će njegova kapitulacija biti poraznija i bolno frustrirajuća.

No, s obzirom na savjetnički tim koji je predsjednica okupila oko sebe, od proskribiranog Buljevića, preko neartikuliranog i nelegalnom demonstriranju šator- moći sklonog Deura, Šeks se ne bi trebao pribojavati da će biti brzo proglašen tehnološkim viškom. U takvom društvu , ima sve izglede za novu političku mladost. Samo da predsjednici ne „ukrade Božić“, jer to bi ga trenutno torpediralo u mirovinu. Gdje mu je odavno mjesto. Ali, kod nas je mirovina, po mogućnost prijevremena, rezervirana samo za običan puk, političke elite „rade“ do posljednjeg daha. Zato da mi ne bi imali što ( i gdje) raditi…