Gvozden Flego (69), bivši ministar znanosti u Račanovoj vladi, saborski zastupnik bez stranačke iskaznice ali sa SDP-ovskom preferecijom koja ga je u parlament i dovela, dragovoljno se prihvatio uloge socijaldemokratskog reformatora. I napisao novi Manifest. Ne s namjerom da revidira onaj Marks-Engelsov, komunistički, nego s ambicijom da revitalizira, pače, revolucionira onaj esdepeovski koji je postao anakron, nefunkcionalan i za stranku neodrživ. Flego je svoju projekciju novog SDP-a proslijedio u ožujku svim članovima Predsjedništva stranke i dobio – šutnju i ignoriranje. Pa se ispostavlja da je zastupnik bez stranačke legitimacije, ispalio ćorak. Milanovićev SDP ne želi promjene, a pogotovo ne kad mu se nameću i kad ih autorizira netko drugi, a ne sam šef partije. No pasaran, rekao bi Zoran Milanović…
Što je Flego htio sa svojim manifestom? Ima li uopće reformatorski kredibilitet netko tko godinama koristi bliskost stranci za osobne probitke, jer Račan mu je dao mjesto ministra u vladi, a Milanović već drugi mandat sabornika, a ipak ne želi biti njezin član? Zašto jedan sveučilišni profesor, doktor znanosti i priznati član akademske zajednice, preuzima nezahvalnu ulogu političkog, programskog i organizacijskog preustroja jedne stranke? Čiji član čak i ne želi biti… Ili bi eventualno SDP-u pristupio tek kada bi stranački program i ustroj skrojio?
Dokument interni, rasprava – javna…
Kako bilo, Gvozden Flego u ožujku je manifest stranačkom vrhu proslijedio, a prije nekoliko dana, nakon „gromoglasne šutnje“ kojom je dočekan, dokument se, ničim izazvan, ukazao javnosti. Ali, navodno, ne voljom njegova autora. No, po svoj prilici ipak, bar u konzultaciji s njime. Jer, da Flego nije htio obznaniti svoj uradak, kako danas tvrdi, napominjući da je riječ o internom dokumentu, odbio bi ga javno komentirati i principijelno ustrajao na njegovoj internosti. Makar dok se u SDP-u ne provede rasprava ili ga stranka odbaci kao neprihvatljivog. Flego je, međutim, spremno elaborirao motive i ciljeve Programskog manifesta, braneći se od iznošenja detalja više figurativno nego stvarno…
A predvidio je promjene i u unutarnjem ustroju i u ekonomskoj politici, socijalnim i manjinskim pitanjima. Ocijenio da treba okupiti relevantne stručnjake koji će formulirati novi program gospodarskog razvoja zemlje, s naglaskom na otvaranje radnih mjesta, te reafirmirati radničku participaciju. Flego je dominantno nezadovoljan, kako je i javno potvrdio, komunikacijom u stranci, što je postalo opće mjesto u kritici današnjeg SDP-a, pa predlaže intenzivniju, dvosmjernu komunikaciju vodstva s članovima i građanima. Sugerira i novi izborni sustav koji bi na račun slabljenja stranačkog utjecaja pojačao autonomnost zastupnika, decentralizirao bi lokalnu samoupravu i uspostavio novi teritorijalni ustroj u državi koja, u njegovom diskursu, mora biti socijalno osjetljivija i obrazovanju posvećenija. U najkraćem, Gvozden Flego želi vratiti autentične vrijednosti SDP-u kao izvorno lijevoj stranci koja je, prema njegovoj ocjeni, odlutala odveć u liberalne vode.
Ni originalan, ni revolucionaran
Objektivno, Flegin uradak, makar ono što je javnosti pripušteno, nije ni po čemu ni originalan ni revolucionaran. Ali opravdano inzistira na promjenama, jer je SDP predvođen Zoranom Milanovićem i njegovom ekipom „mladih lavova“ odlutao u bespuća hrvatskog (kvazi)liberalizma, a od izvornih lijevih ideja dosljedno zastupa još jedino antifašistička stajališta. U aferama, pak, koje iz dana u dan multiplicira, dosljedno prati trag HDZ-a…
Briga za radništvo, za ugrožene, egzistencijalno nezbrinute, za pripadnike svih manjinskih skupina, ispala je iz fokusa stranke, koja se visoko centralizirala, i odnarodila, elitizirala, dodatno pridonijela rušenju temeljnog sustava vrijednosti i u politici i u društvu. Vodstvo SDP-a gotovo ne komunicira s članstvom, od njega je, štoviše, distancirano, a o svemu odlučuje šef partije uz potporu nekolicine lojalnih pobočnika. Takav stil upravljanja i strankom i državom iritantan je, demokratskim običajima neprimjeren, kontraproduktivan i za SDP kao stranku lijeve provenijencije – poguban. Stvara se dojam kako se sustavno brišu razlike između HDZ-a i SDP-a, da je linija razgraničenja ostala još samo na „bojišnici“ Drugog svjetskog rata koja kod novih generacija izaziva otpor i apsolutno nerazumijevanje za politiziranje događaja od prije sedamdeset godina, dok oni recentni promiču mimo njih bez pravog interesa i angažmana.
Stranka oportunista i klimoglava…
Dakle, SDP-u doista hitno trebaju, kako veli Flego, osvježenje i promjene. Ali, ovakav oportunistički SDP, u kojemu naprijed idu samo klimoglavci, u kojem se cijeni jedino poslušnost i udvorničko ponašanje, a svako pravo na vlastito mišljenje i kritičke opservacije o partiji i vođi „discipliniraju“ stegovnim postupcima i „šup-kartom“ iz stranke, ne može biti vjesnik nikakvih pozitivnih promjena. No, budimo pošteni, taj kapacitet i kredibilitet nema ni Flego, koji , iako ne spori autorstvo ovog „internog dokumenta“ , bržebolje uvjerava javnost kako ni u primisli manifest nije usmjeren protiv Milanovića, a „nije ni napisan kako bi nekome pomogao“ ( ?!)
Pa zbog čega je, zaboga, uopće napisan ako neće nekome, ili nikome, pomoći?
Flego obranaški, gotovo se ispričavajući, ističe kako je svjestan da će dio ljudi u SDP-u biti nezadovoljan ovim njegovim javnim iskorakom, ali „ne možemo svi razmišljati isto“, reći će, nastojeći relativizirati svoj pokušaj javne kritike šefa partije i odmičući se u klasičan oportunizam. Nije li manifest napisao baš zato što drži da Zoran Milanović SDP vodi u krivom smjeru, kao i državu? Zar može biti da podupire Milanovića, ali ne i politiku koju vodi? Ta tko još može reći da je Zoran Milanović uspješan šef stranke iako je zaredom izgubio izbore već četiri puta? Nije li notorno da prvi među socijaldemokratima snosi najveću odgovornost za poraze i da je logična konzekvencija u svim demokratskim društvima njegovo detroniziranje s čela partije? A Flego, sveučilišni profesor s reformatorskim ambicijama, nema petlje čak ni to jasno reći!? Htio bi mijenjati stranačku politiku, čak i ustroj, ali ne i vodstvo… Tako tipično za bivšeg Račanova ministra koji je s SDP-om redovito išao na izbore, ali se u stranku nikad upisao nije. Zaklanjao se iza svoje nestranačke pozicije, koja je u osnovi licemjerna, kalkulantska i proračunata. Uostalom, da je ovakav Flego kojim slučajem član SDP-a, nema šanse da bi se u pisanje manifesta upustio, osim po narudžbi Zorana Milanovića…
Prema tome, bio je to ćorak, a ne ozbiljan manifest programskih i organizacijskih promjena u SDP-u. Jer nema toga programa koji bi ovakav Milanovićev tim mogao spasiti. SDP-u ni danas nije dominantan problem program, nego ljudi u vrhu stranke. Skorojevići i karijeristi, bez moralnog integriteta, samodopadni paraziti koji bespoštedno urušavaju i stranku i državu i pritom ne osjećaju ni najmanju grižnju savijesti, nekmoli sram!
Visoko podignuta Milanovićeva ljestvica !
Prava reforma SDP-a bila bi kad bi se stranka dosljedno oslobodila balasta kompromitiranih vladinih i lokalnih SDP-ovih reprezentativaca koji su tijekom cijelog mandata Kukuriku vlade sustavno radili ponajviše na osobnom bogaćenju i izjednačavanju SDP-a i HDZ-a u korupciji i nezakonitom ponašanju. Da je Zoran Milanović držao ljestvicu moralnih i profesionalnih vrijednosti tako visoko podignutu kao što je bila u slučaju Mirele Holy, i kad se radilo o njegovim omiljenim ministrima Siniši Hajdašu Dončiću i Mihaelu Zmajloviću, ili nevjerojatnom Siniši Vargi i Vedranu Mornaru, stranka bi sačuvala i vjerodostojnost i respekt građana. I imala bi pravo nadati se pobjedi na izborima.
Ali, kad Milanović tolerira bezobrazluk jednog Hajdaš Dončića koji najavljuje ultimativnu monetizaciju autocesta, pa poslije mrtvo-hladno reterira, a za 17-kilometarsku kolonu zbog radova na autocesti javno osudi na odstrel glasnogovornika HAC-a kao da je sam najveći pravednik na svijetu, čemu se nadati? Kad Mihael Zmajlović, kompromitiran potpunom šutnjom oko projekta istraživanja ugljikovodika u Jadranu, a još više skupocjenim, luksuznim preseljenjem njegova resora u Zagreb Tower, iako najam prelazi sve dopuštene cijene po kvadratu, o čemu je javnost lagao, ali i dalje ostaje čovjek od najvećeg povjerenje šefa SDP-a, što nam je misliti o toj stranci? Ili, ministar zdravlja Siniša Varga koji je nanizao više afera negoli godina staža, koji je na seminar za skijaše u Italiji, na kojemu je pokupio honorar, uzeo službeni auto s vozačem. Ili ministar obrazovanja Vedran Mornar koji je uplatio 25 milijuna kuna na račun Hrvatskog olimpijskog odbora kršeći zakon, jer HOO nije donio ni program temeljem kojeg bi novac tražio, a ni izvješća o radu zadnje dvije godine Sabor mu nije prihvatio… Ali Mornara zakon ne brine, više ga je brinulo kako da se Zlatku Mateši ne zamjeri, jer, tko zna što će biti sutra, a i sutra treba dobro živjeti i pristojnu sinekuru dobiti…
E to je najveći krimen SDP-a, gospodine Flego. Ljudi, a ne programi. Jer nema tog programa kojega loši ljudi neće pokvariti ako je dobar, a dobri ljudi popraviti ako je loš…
