Ilustracija (foto Wikipedia)
Pričao mi je nedavno prijatelj kako je čuo da u jednoj državi, jednoj od onih koje vezuju uz riječ banana, postoji neka čudna organizacija, a zovu je VAMP.
– Oni ti odu na svadbu, broje svatove i zbrajaju tko pjeva ili urla, pa gazdi restorana ili bilo kome, naplate pjevanje – priča on.
– Naplate pjevanje? Šta znači to VAMP? Je li to udruga vampira, ili vamp-žena? – pitao sam ja.
– Nije, to im znači Vađenje autorskih muzičkih prava – pojasnio je on.
– Kako to vade muzička prava? Odakle? Iz čega? – zapitam.
Prijatelj je slegnuo ramenima i zašutio.
Onda mi je ispričao kako agenti VAMP-a idu svuda po toj zemlji, i kad čuju nekoga da pjeva ili pušta glazbu, odmah mu izdaju račun. A ovaj mora platiti, a ako ne plati uzmu mu plaću, osobno vozilo, kuću ili stan, ako ih ima.
– Uzmu mu kuću zato šta pjeva? – začudio sam se ja.
– Isto je i ako na violini na ulici svira neku poznatu pjesmu, a ne plati VAMP-u račun. Tuže ga, može i u zatvoru završiti …- nastavlja.
Pa kakva je to zemlja u kojoj ti naplaćuju pjevanje i sviranje. Pa u mojoj zemlji još možeš besplatno pjevati i svirati. U stvari, ljudi kod nas plaćaju one koje im pjevaju, a ne obratno. Zapravo, meni je čudno i zašto ljudi plaćaju većini onih koji kod nas pjevaju…
Već sam vidio scenu u kojem me agenti VAMP-a u crnim kabanicama zaskoče pod tušem, dok zviždim državnu himnu, vade vodootporni notes i pišu račun.
Ili: u ljetnoj toploj večeri okružuju skupinu djevojaka i mladića na plaži, dok pjevaju ‘Knock knock knockin’ on a heaven’s door’ ili ‘Krivo je more’ oko gitare. Svima pišu račune, gitaristu ‘opletu’ s 500 kuna, a onima koji su pjevali po 300 kuna, bez PDV-a.
– Šta smo mi krivi? – pobunio se mladić s najdužom kosom.
– Krivo vam je more, hihi… – likovao je VAMP-ovac pišući u blokić: ‘prekršaj po članku 23., pjevanje na plaži’.
– Ja nisam pjevao! Nemam sluha! Samo sam otvarao usta.. – pobunio se drugi mladić, stiščući račun u ruci.
– Drugi put ne otvaraj usta dok neko pjeva – hladno mu je odrezao VAMP-ov agent.
Strašne slike su nadirale same od sebe: u proljetno nedjeljno jutro u vrt upada skupina u crne uniforme odjevenih specijalaca, a na leđima im piše VAMP. Uhićuju papagaja koji već godinama ne plaća uredno ispostavljene račune za pjevušenje melodije iz uvodne špice središnjeg dnevnika na državnoj televiziji.
– Ostavite Špira, to je papagaj, što vam je on kriv? – očajavao je papagajev vlasnik.
– Za mene je on samo kokoš koja ne podmiruje obveze, a svaki dan pjeva – kaže jedan od neumoljivih agenata i nestane s krletkom.
Ili, negdje u ranu zoru starčić pluta na bonaci u svojemu brodiću, nadjeva udicu i pjevuši:
– Svako jutro u zoruuuu, galebi se…
U to izranjaju crni ronioci, a na prsima im piše: VAMP.
U jezivom sanjarenju me prekida prijatelj.
– Čuo sam da ti njihovi iz VAMP-a ulaze u frizerske salone, u kafiće, gledaju ima li tamo radioaparata, kazetofona, gramofona, laptopa, truba, trianglova… bilo čega što potencijalno može izazvati stvaranje glazbe… Kažem ti, dolaze i na vjenčanja i osluškuju…
– Ma daj… – nastavljam se čuditi.
– Da, da… Neki su se bunili, ali ne može im se ništa. Imaju pravnu službu jaču od američke tajne službe. Navodno im je čak i predsjednik države pomagao. I uši imaju zidove, kako se ono kaže – priča prijatelj.
– Zidovi imaju uši, tako se kaže – ispravljam ga, potišten zbog tužne sudbine tamošnjih osoba koje pjevaju ili sviraju ili pak reproduciraju glazbu.
– Pa gdje idu svi ti novci. Ako naplatiš svakome tko pušta neku glazbu ili pjeva, to je puno novaca – raspitujem se.
– Navodno se dio od toga plaća skladateljima, tekstopiscima, autorima. Kažu da je to pošteno, da i oni koji stvaraju glazbu nešto zarade. A što se njihove pjesme više izvode na radiju ili televiziji, taj dobije više novaca. Tako se dogodi da tamo neki dobiju puno novaca, iako im glazba ne valja ništa – kaže prijatelj.
– Pa dobro, tako je i kod nas. Ja bi kod nas nekima od tih kojih se najviše čuje na radijima sam platio, da se što manje čuju – kažem.
– E ne može tako – pjevnim glasom kaže on.
Nadalje, priča mi kako je u toj zemlji neki njegov poznanik u svom selu, u kojem se nikad nije događalo ništa po pitanju kulture, organizirao Festival Afrike, Zagore i Azije, skraćeno FAZA. Bilo je domaćeg folklora, ali je doveo i zbor iz Mongolije i neku vrstu klape iz Sudana, platio im put, spavanje, doručak, ručak, večeru svaki dan. Selo je bilo oduševljeno, počeli su dolaziti ljudi iz okolnih sela, udaljenih gradova, čak i iz Europe, na taj FAZA festival.
– I što je onda bilo?
– A šta će biti. Došli VAMP-ovci i traže od njega da im plati, ili će im policija ugasiti struju za razlas i zbogom festival. Šta da platim, pa ljudi pivaju svoje afričke pisme, kukao je on. Ne može, dio novca će ići njima u Mongoliiju i Sudan, tješili su ga. Onda dobro, onda ću platit. I plati čovjek, i onda shvati da je Mongole tri dana mogao hraniti pršutom i janjetinom za te novce. I dogodine više festivala nije bilo – ispričao je u dahu još jednu tužnu glazbeno-scensku priču iz te zemlje.
Pa ti u VAMP-u zbilja imaju odgovarajuće ime, na neki način sišu glazbenoj umjetnosti životne sokove, padne mi na pamet. Kod nas se zna reći da je glazba ‘zvonka radost’, a njima je tamo glazba – zvonka opasnost, da ne kažem zvonka gadost.
Prije su ljudi tamo znali okupiti se na ulici, pa iz čista mira zapjevati, nastavlja prijatelj.
– Sada toga više nema, a navodno se u zadnje vrijeme dosta ulaže u zvučnu i tobože toplinsku izolaciju kuća, pa se ilegalno pjeva po kućama…
– Pa ti pjevaj… – kaže se tamo.
I kod nas.
Oglas
