Portret tjedna/Davor Ivo Stier (HDZ), zastupnik EU parlamenta:
Oskarovska preobrazba rigidnog desničara s ustaškim naslijeđem

Davor Ivo Stier (43)  prvi je hrvatski ponosni vlasnik tzv. “EU Oscara”. Proglašen je najboljim zastupnikom europskog parlamenta 2015. u kategoriji razvojne suradnje. Riječ je o nagradi čiju dodjelu organizira “The Parliament Magazine”. Nominacije ističu nevladine udruge, instituti i zaklade, u svakoj kategoriji po troje, a petsto eurozastupnika u parlamentu bira najbolje među njima. A izabrali su Stiera. Po svom bacgroundu, ali i evolucijskom zaokretu, apsolutno kontroverznog zastupnika i političara koji svoj posao EU-parlamentarca definira kao “borbu protiv siromaštva i nejednakosti te promocije zaštite divljih životinja i našeg planeta”. Kao da je, tijekom zastupničkog druženja s SDP-ovim “otuđenim” prvotimcem, Toninom Piculom, (ne)svjesno preuzeo i dio njegove biografije i afiniteta, kao da se nehotice iz rigidnog HDZ-ovog ultraša prometnuo u strastvenog ekološkog socijalistu. Ali upravo to i jest priroda politike, relativizirajuća, nestalna, prijetvorna roba na tržištu, oblikovana zakonima konkurentnosti…A proustaško desničarenje se u Europi „ne nosi“…

“Oskarovac” Stier najnovije priznanje, kojim se njegova matična stranka (HDZ) kod kuće nimalo ne razmeće niti hvali, drži rezultatom napora uloženih u pripremu globalnog razvojnog okvira EU nakon 2015.. Kojega je parlamentu predstavio u funkciji izvjestitelja, a što je bila i neka vrst njegove osobne promocije. A u globalni razvojni okvir integrirane Europe snažno je utisnuta briga za dostojanstvo  i pravdu svih građana, objasnio je domaćoj, hrvatskoj javnosti ( u kratkom intervjuu Jutarnjem listu)  prvonagrađeni Stier. Koji se sve bolje slaže sa socijaldemokratima. Nije samo Picula u pitanju. Jednako dobro surađuje, pohvalit će se, i s povjerenikom  EK za međunarodnu suradnju i razvoj, Nevenom Mimicom ( SDP). Je li Davor Stier preobraćenik ili uljuđeni kršćanski demokrat koji je svoje retrogradno proustaško obiteljsko naslijeđe odlučio ostaviti u argentinskom kućnom trezoru, i EU-om putovati- europski?

Tuđmanov pulen sa strelovitom diplomatskom karijerom

Davor Ivo Stier je rođen  1972. u Buenos Airesu, u Argentini, u obitelji političkih emigranata, porijeklom iz Samobora, koji su bili visoko pozicionirani u opskurnoj, ustaškoj, NDH hijerarhiji. U Argentinu su došli nakon Drugog svjetskog rata. Ivan Stier, djed HDZ-ova eurozastupnika Davora Ive Stiera, bio je ustaški pukovnik, pače zamjenik zloglasnog krvnika Vjekoslava Maksa Luburića.  Iako su njegovi roditelji intelektualci, otac liječnik, a majka sveučilišna profesorica, endehazijsko obiteljsko ozračje u kojemu je rastao i odgajao se ostavilo je itekako traga na formiranje njegovih političkih stajališta. Diplomirao je politologiju i međunarodne odnose na Katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu, a naknadno i novinarstvo. U Hrvatsku je, zahvaljujući programu Hrvatske matice iseljenika čiji je bio i stipendist,  prvi put stigao 1990., kao istaknuti član Hrvatske svjetske mladeži. Odgajan je tako da je kvislinšku NDH uredno slavio, njezine rođendane redovito obilježavao (10. travnja), pa čak bio i suizdavač jedne kompromitirajuće proustaške publikacije. S tako zapaženom političkom biografijom, mladi Stier je bio itekako dobrodošao u redove HDZ-a. Njegov je politički uspon bio strelovit. Proporcionalan tadašnjem Tuđmanovom preferiranju emigrantskih kadrova stasalih na zasadama fašističke NDH, kao “izraza povijesnih težnji hrvatskog naroda”.

I Sanader ga uzeo “pod svoje”…

Već 1996., sa samo 24 godine, dobio je posao u Ministarstvu vanjskih poslova, a 1998. već bio imenovan drugim tajnikom hrvatskog Veleposlanstva u Washingtonu. Kasnije će raditi u Misiji RH pri NATO-u u Bruxellesu, dok ga 2008. nije uzeo Ivo Sanader “pod svoje”, kao vanjskopolitičkog savjetnika sa tipično “sanaderovskom” mjesečnom „apanažom“ od 24 tisuće kuna. Nota bene, isplaćivanih u eurima, a ne  nacionalnoj kunskoj valuti na koju je jedino imao pravo radeći u Hrvatskoj.  Taj evidentni deficit ljubavi spram domaće, hrvatske monete, nije mu nimalo narušio njegov besprijekorni državotvorni, hrvatski imidž, pa ga je “rado imala” i Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor, kao vanjskopolitičkog savjetnika.  A da mu se ne bi prigovaralo kako uživa ekskluzivitet „eurske plaće“, formalno se vodio kao zaposlenik bruxelleskog ureda Vladimira Drobnjaka i nastavio brojiti eure, umjesto kuna.

Karamarko ga nije volio

Nakon Sanaderovog misterioznog abdiciranja, nije puno dvojio, stao je srčano uz premijerku Jadranku Kosor koja je njegovu lojalnost i podršku nagradila pozicijom u Predsjedništvu HDZ-a. A kad je došlo vrijeme da se Tomislav Karamarko, osnažen policijsko-špijunskim postrojbama svojih sljedbenika, obračuna sa ženom na čelu stranke, Davor Stier je spremno stao u špalir dobrodošlice novom šefu. Nastojao je pri tome, ipak, sačuvati i čovjeka u sebi, pa se usprotivio izbacivanju Jadranke Kosor iz stranke. No, to će ga junaštvo itekako stajati, jer od tada kod novog predsjednika HDZ-a više nije uživao ni grama povjerenja. Dobio je stigmu nepoćudnog stranačkog „elementa“, koja će ga kasnije i povezati s SDP-ovim “neželjenim sinom” Toninom Piculom, i spojiti ih u jedno sjajno, nesrodno “političko bratstvo”. Oba su redovito pobjeđivala na euroizborima, i 2013. i 2014. Pa i kad ih je njihova Partija diskreditirala niskim mjestom na stranačkoj listi. Što je bilo više „kleveta i laži, biračima su bili miliji i draži“. Stier je na prvim izborima za EU-parlament (2013.) dobio 14 tisuća glasova, a godinu dana poslije, na drugim izborima mandat je okrunio s čak 26.432 glasa! Još je bolje prošao Picula koji je od svih kandidata dobio najveći broj glasova…

Nijedan čovjek nije apsolutni autor vlastite biografije. Tako je i sa Stierom. Obitelj mu je zadana, a ne izabrana. Iako unuk ustaškog pukovnika, Luburićeve desne ruke, Davor Ivo Stier, ima pravo i mogućnost i na odmak od vlastitog obiteljskog stabla. I kad se deklarira kao kršćanski demokrat, navodno antifašističkih uvjerenja, pokušavajući neutralizirati efekte odgojne indoktrinacije u ranoj životnoj dobi, tvrdnjom da je evoluirao, zapravo se ne bi trebalo na to podsmjehivati. Možda bi tim Stierovim tvrdnjama trebalo dati vremena da se potvrde kao vjerodostojno, a ne licemjerno, probitačno euro-tržišno nagnuće i prilagodbu dominantnim EU- standardima.

Prosvijećeni ili prilagođeni kršćanski demokrat?

Možda se Stier doista prosvijetlio otkako je europeizirao i vlastiti život i vlastitu svijest. Dobro je sumnjati, ali treba i vjerovati. S obiteljskom poputbinom i tipično emigrantskim “odgojem (hrvatskog) mladića u Argentini”, nije se Stieru bilo lako nositi u antifašističkoj, demokratskoj europskoj zajednici. Ako se uspio korigirati, ako je razumio koliko je sramno pisati laude jednoj zločinačkoj, nacifašističkoj tvorevini koja je ustanovila rasne zakone i zloglasne koncentracijske logore, čiji su poglavari rasprodavali Hrvatsku, a istodobno se kleli u ljubav spram svega “hrvatskog”, na tome mu treba čestitati.

Ali, teško da može proći kao uvjerljiva, još manje prihvatljiva, nekakva surogat opcija antifašizma, kakvog je pokušao uvesti Franjo Tuđman,“ miješajući kosti“ partizana i ustaša. Tzv. pomirbeni antifašizam, kakvom je inklinirao i Stier, pledirao je na izmirenje sinova komunizma i NDH, u ime ujedinjenja hrvatskog nacionalnog korpusa i obrane ugrožene domovine. No, ako je ta pomirba fiktivno i funkcionirala u ratu, u miru se pretvorila u  negiranje zasluga hrvatskog antifašizma, a rehabilitiranje ustaštva.  I prouzročila duboku brazdu,  nepremostivi jaz između ta dva hrvatska pola… Misli li Stier da je antifašist već time što promiče Tuđmanovu ideju pomirbe partizanskog i ustaškog potomstva (navodno, izvornu ideju Maksa Luburuća),  tada je zapravo i sam tek  nezrela kruška otpala s trulog stabla …

“Piculizacija” Stiera…

Portret ovog argentinskog Hrvata svakako nije jednoznačan. A ni dovršen. Treba mu vremena i prilika da se do kraja definira. Da dobije punu fizionomiju. A činjenica je da Stier “radi na sebi”. Da je u postupku “preoblikovanja”. A indikativno je da  što se Sier više mijenja, to je manje stranačkih kolega koji bi mu na tom „ make overu“ aplaudirali. Njegova evolucija za HDZ je neprihvatljiva revolucija. Što je skloniji propitkivanju vlastitih i stranačkih gledišta, što je kooperativniji, demokratičniji, otvoreniji i širokogrudniji, u stranci je nepopularniji. Tomislav Karamarko nije sklon njegovu zastupničkom “drugovanju”  s Piculom, ma bilo to i u najvećem hrvatskom nacionalnom interesu. Baš kao što i Zoran Milanović  dobija facijalne grčeve od svakog spomena dobre suradnje SDP-ova zastupnika Picule i HDZ-ova Stiera. Koji su se približili radeći na projektu uspostavljanja jednakopravnosti Hrvata s ostalim konstitutivnim narodima u BiH. Na bržoj europeizaciji susjedne države, vjerujući da je EU za BiH spasonosno utočište.

Iako svjetonazorski neistomišljenici, surađujući, postali su gotovo prijatelji. Zajedno putuju, drže predavanja, organiziraju tribine, rade na istim projektima, pa su bezmalo postali paradigma novog profila političara kojima je nacionalni, društveni, globalni interes iznad stranačkog.

Možda kao ljudi od toga oba profitiraju, no gube infrastrukturu, stranačku podršku koja se teško može nadomjestiti i najdojmljivijim solo nastupima na duži rok. Njihov je vijek trajanja ograničen partijskom potporom i milošću stranačkih vrhuški. Bez toga, oba će postati arhivska građa. Epizodisti u  stranačkoj političkoj povijesti. No, je li to dovoljno za njihove ambicije?