Portret tjedna/Barbara Dorić, predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike:
‘Konzultantica’ visokog rizika

Barbara Dorić (32) šefica Agencije za ugljikovodike, bez sumnje je vrlo prepotentna i kuražna osoba. U ranim 30-tim preuzeti odgovornost za najrizičniji posao u Hrvatskoj ikad, istraživanje i eksploataciju nafte i plina u Jadranu, javno ga promovirati i zagovarati, gotovo jamčeći njegovu ekološku sigurnost i benefite, e to zbilja može netko s dobrom „petljom“ ili potpunim deficitom savijesti. O čemu se radi kod Barbare Dorić? Možda tek o lojalnom operativcu koji bi podjednako uvjerljivo radio baš svaki posao kojeg bi se latio, posve nezavisno od njegovih mogućih (etičkih, ekoloških, gospodarskih…) implikacija? Ili, kako to ovih dana na iznuđenoj turneji priobaljem, propovijeda predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike, doista apsolutno nikakve opasnosti od ugrožavanja Jadrana nema, pa konzekventno tome ni za nacionalnu ekonomiju, za turizam, ribarstvo, eko-sustav u Jadranu. Šteta što to malo tko vjeruje…

Barbara Dorić, mlada, ambiciozna Puljanka, u Beču je u tri godine završila četverogodišnji studij Ekonomije. No, u njezinom životopisu stoji i da je završila MBA studije  Poslovne škole IEDC Bled u Sloveniji. Prvi posao dobila je u Dalmacijacementu, a pet godina je radila za američku konzultantsku tvrtku  A.T. Kearney gdje je bila zadužena za organizaciju i transformaciju , odnosno restrukturiranje i optimizaciju troškova u različitim industrijama  jugoistočne Europe. A onda je, po preporuci i inicijativi Radimira Čačića, 2012. dobila angažman u Centru za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI) gdje se odmah „bacila“ na prikupljanje podataka o nalazištima nafte i plina u Jadranu. I nekako logično, ubrzo je postala privremena, a nakon zaključenog javnog natječaja i službena šefica Agencije za ugljikovodike. I njezina vrtoglava karijera, reklo bi se, u rekordno kratkom vremenu, dosegla je vrhunac…

Čačićeva “dužnica”

Dorić, kako tvrdi, nije ničija stranačka akvizicija. Politika i strančarenje nisu u području njezina interesa, pa je, po logici stvari, ne opterećuje ni moguća promjena vlasti na parlamentarnim izborima koji bi se trebali održati potkraj ove godine. Mandat joj traje, veli, do lipnja 2018., a do tada, tko zna, možda Hrvatska doista bude „mala Norveška“, kako priželjkuje ministar Vrdoljak. Svakako, posao joj nije briga. Alternativu uvijek ima i ne ovisi o stranačkom uhljebljivanju. Ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, napomenula je u jednom intervjuu T-portalu, nije ni poznavala prije dolaska u CEI odakle su joj, nekako prirodno, širom bila otvorena vrata prema čelnoj poziciji u Agenciji za ugljikovodike.

 Zbog mladosti i relativno skromnog iskustva, mnogi su nakon njezina instaliranja na tako odgovornu i zahtjevnu dužnost, trenutno postavili pitanje referencija koje su je katapultirale tako visoko, ali i plaće koju prima za obavljanje visokorizičng posla po Hrvatsku. Referencije evidentno nisu kakve bismo očekivali u „naftaškom biznisu“, jer riječ je o ekonomistici osposobljenoj i educiranoj za „ekonomičnost u upravljanju“. A to, pak, ni na koji način ne korespondira s koristima i opasnostima od ugljikovodika… Što se plaće tiče, razmjerno je kompatibilna „(ne)karakteru“ posla kojega se prihvatila, a navodno se kreće oko 23-24 tisuće kuna. I ma kako se nama činilo da je riječ o visokoj plaći za nekoga tko se alimentira iz državnog proračuna, gotovo na razini one predsjedničke i premijerske, Barbara Dorić je javnost izvijestila da njezin angažman na „bušenju Jadrana“ nije motiviran novcem, jer je, pohvalit će se, imala dva i po puta više dok je pružala konzultantske usluge u američkoj tvrtki A.T. Kearney (!?) Čovjek se pita nije li je upravo taj posao i kvalificirao za predsjednicu Uprave Agencije za ugljikovodike koja će bezrezervno, bezmalo agresivno, zastupati istražne platforme diljem Jadrana, kao priliku i perspektivu Hrvatske da se u dogledno vrijeme svrsta u krug bogatijih europskih država (!?).

Mada Barbara Dorić javno deklarira svoju političku indiferentnost, iako stručnost pretpostavlja političkim atribucijama, kad se analiziraju njezine izjave i iznimno samouvjereni gard, dalo bi se zaključiti kako je za politiku upravo rođena.

Bušenje nafte kao kompjutorska igrica?!

Na sve opravdane bojazni građana i ekoloških udruga od potencijalnih havarija, izlijevanja nafte u Jadran prilikom erupcija bušotina, kraha turizma i devastacije podmorskog biosustava, Dorić otklanja svaku opasnost kao da govori o kompjutorskoj igrici, a ne opasnoj „igri“ moćnih naftnih kompanija. Na savjetovanju sa zainteresiranom javnošću u Zadru, svoj optimizam lakonski obrazlaže: „Mi smo jedna pametna zemlja i takvo nešto nama se ne može dogoditi“. Meksički zaljev i tamošnja katastrofa 2010., posljedica je činjenice da se štedjelo na svemu, pa i na sustavu kontrole, kazat će, provocirajući smijeh i čuđenje okupljenih građana i aktivista. Ta, zar Dorić nije svjesna gdje živi, zar ne zna da u ovoj zemlji obmana caruje i doživljava svoje zvjezdane trenutke, čemu je dokaz pola domaćih „kapitalaca“ pod optužnicama, i tek rijetki, više zbog pouke ostalima, koji „gule“ i zatvorsku kaznu jer su „štedjeli“ na svemu osim na vlastitoj dobiti?!

Dakle, ambiciozna i poprilično drčna predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike, koja oponente pokušava diskvalificirati tezom da vode stranačke kampanje i ubiru jeftine stranačke poene, a bespogovornim afirimiranjem projekta istraživanja i eksploatacije nafte u Jadranu, nominira se za jednu od najviših državnih dužnosti u bliskoj perspektivi. Negativne aspekte suspektnog, rizičnog posla, s indignacijom odbacuje, lakonski otpisuje „jer mi smo jedna pametna zemlja“, a možebitne pozitivne efekte multiplicira i propagira kao izvjesne generatore gospodarskog razvoja. Apologetski puše u mijeh naftnog lobija.

– Ovaj projekt je koncipiran tako da omogući održiv razvoj što podrazumijeva istraživanje i eksploataciju ugljikovodika koristeći najviše ekološke standarde kako bi se sačuvao okoliš, a sama sirovina eksploatirala na dugoročno održiv način koji će pratiti potrošnju na tržištu. Što će osigurati dostupnost energenta, kao i razvoj direktne i indirektne industrije – tumači nam Dorić, dodajući kako alternativna rješenja nisu još ni blizu da bi nadomjestila svjetske potrebe za naftom i plinom, bez kojih nema ni industrije ni gospodarskog rasta.

Procvat lokalne industrije podmazan – naftom(?)

S jadranskom naftom koju će stranci crpiti Hrvatska će se gospodarski preporoditi. –  Zar Hrvatska ima pravo na luksuz da u startu odbaci mogućnost domaće proizvodnje sirovine koja kroji i pokreće svjetsku ekonomiju – pita se Dorić, zabrinuta zbog oponiranja projektu hrvatskog gospodarskog procvata. Jer, nije ovdje riječ samo o punjenju proračuna (navodno u pet godina oko 4-5 milijardi kuna na 29 istraživačkih polja dužinom cijelog hrvatskog Jadrana). Radi se o energetskoj neovisnosti Hrvatske, utjecaju na cijenu energenta, ali i o razvoju direktne i indirektne industrije koja će osigurati nova radna mjesta i veći standard građana. Kako to? Pa, lokalna industrija, objašnjava nekadašnja „bečka studentica“, može imati ogromne koristi od naftnih platformi u Jadranu ukoliko na vrijeme ponudi konkretan proizvod i uslugu…

Zanimljivo. Na koju točno industriju Dorić misli? Na koje konkretne usluge i proizvode? Znade li „Barbara od nafte“ da je ova zemlja svoju industriju davno ugasila, uništila, tajkunizacijom opljačkala i dugoročno „zatukla“? Koga obmanjuje s proizvodima i uslugama domaće industrije?

Moguće je da u našem podmorju leže velike količine nafte i plina, o čemu su, bogme vrlo uvjerljivo još potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća svjedočila istraživanja američkih geologa za mađarskog naručitelja (što je MOL motiviralo da preuzme INA-ne dionice). Ali, zar ne bi bilo mudrije, isplativije, racionalnije da je domaća naftna kompanija investirala u tehnologiju i uz najviše ekološke standarde, s brigom i pažnjom izvornog vlasnika provela istraživanja razmjerna našim potrebama i minimumu kolateralne štete?

A usporedba s talijanskom stranom jadranske obale, za kojom šefica Agencije poseže kao dokazom hrvatskog primitivizma i needuciranosti, još je samo jedna u nizu propagandističkih i podcjenjivačkih poruka za neuke. Koristiti kao argument u prilog bušenju Jadrana, činjenicu da se uz muljevite, kako kažu Šibenčani, blatne, talijanske obale godinama proizvode nafta i plin, kako je tamo 1358 istražnih bušotina i 100 plinskih platformi te 38 naftnih bušotina, posve je nekomparabilno s naših 133 naftne bušotine i 20 plinskih platformi  u sjevernom Jadranu. Preko puta naše obale, muljevito je, devastirano i zagađeno talijansko more u kojemu više nema ribe ni za jedan manji kvart, a radi čega desetljećima izlovljavaju ribu u hrvatskim teritorijalnim vodama, pa i uz skupe kazne, jer im se još uvijek isplati, a  dupini se nasukavaju potpuno dezorijentirani istražnim aktivnostima na dnu njihova dijela Jadrana. Svoje turističke destinacije, poput Sardenije, Korzike, Sicilije itekako čuvaju od naftnih platformi. Hrvatska ima samo ovu jednu jedinu obalu, nema rezervnu, nema alternativnu, a što je najžalosnije, nema više ni industriju osim – turističke. I s njom jedva preživljava. Bez nje, bit će cijela tek jedno malo veće istražno-eksploatacijsko polje velikih, svjetskih kompanija…

 I B. Dorić bi referendum – protiv referenduma…

I na kraju, zašto se cijeli posao vodio iza očiju javnosti, na zatvorenim sjednicama Vlade, u kabinetu ministra Ivana Vrdoljaka, u uredu šefice Agencije za ugljikovodike Barbare Dorić? Zbog čega su koncesije dodijeljene prije nego se donio krucijalni dokument – Strateška studija utjecaja na okoliš Okvirnog plana i programa istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu? Služi li Studija samo kao alibi za defektnu proceduru, baš kao i post festum organizirano savjetovanje sa zainteresiranom javnošću čije mišljenje nije zanimalo nikoga u lancu odlučivanja, a kamoli da bi se s njome savjetovali?

Zato građani žele referendum. Kao satisfakciju zajamčenu demokracijom. Pa i kad je fingirana, zakonom je propisana. Znaju se uvjeti za raspisivanje referenduma, pa ako smo to pravo i mogućnost vulgarno zloupotrijebili za ustavnu definciju braka, tko ima hrabrosti uskratiti nam ga radi očuvanja najvećeg prirodnog resursa ove zemlje – Jadrana? Barbara Dorić, koja se ovim projektom legitimira kao potentna kandidatkinja za neke velike, međunarodne kompanije koje vole profitirati na tuđim dobrima, slobodno neka pokrene svoj, kontrareferendum. Referendum protiv referenduma, kako je vehementno zaprijetila u Zadru. Pa, hajde da vidimo čije zaprege više konja vuče…