Interview/Vlado Čović, poduzetnik, vlasnik Zagreb Montaže:
TLM je nacionalna tema, ali osim ministra Vrdoljaka, nitko drugi o tome ne želi razgovarati…

Nakon šest godina uzastopnog pada, pred nama je godina gospodarske stagnacije za koju Hrvatska narodna banka i Europska komisija predviđaju gospodarski rast od svega 0,2 posto. Vlada RH također je stajališta da bi prvi put nakon 2008. u idućoj godini moglo doći do laganog rasta osobne potrošnje i to kao posljedica mini porezne reforme. O tome hoće li 2015. godina biti uistinu bolja od ove koju smo ispratili i što nam valja činiti da popravimo gospodarsku sliku grada razgovarali smo s Vladom Čovićem, gospodarstvenikom i jedinim velikim poslodavcem u Šibeniku.

 – Na početku prošle godine rekli ste nam da će biti teška, ali da će biti bolja od prethodne, jer smo tada već bili dosegli samo dno? Što kažete danas, godinu dana poslije?

– Na žalost, nisam dobro procijenio. Ispalo je da je moglo biti i gore nego u 2013. I bilo je. Ne očekujem velike pomake ni u ovoj godini. Nisam veliki optimist da će se išta promijeniti na bolje, pogotovo jer je ova izborna, i teško da će se u takvoj godini vuči radikalni potezi kakvi su nam potrebni. Mi i dalje kao država nećemo napraviti ništa da smanjimo troškove nadgradnje i da više potičemo gospodarstvo. Poduzetništvo nije problem samo Šibenika, nego cijele Hrvatske. Tako da mislim da će 2015. godina biti na razini 2014., a bit ćemo sretni dogode li se ikakvi mali pomaci na bolje. Efekti nekih državnih projekata koji bi trebali startati, bit će vidljivi tek 2016. i 2017. godine.

– Lani ste najavljivali širenje proizvodnje i otvaranje novih radnih mjesta u halama Zagreb Montaže. Prošle godine je u Vikomu bilo 400 radnika, u Montalu stotinu i u Elemesu 80. Jesu li se te najave obistinile?

– Da, širili smo proizvodnju. Danas je u te tri tvrtke u Šibeniku zaposleno ukupno 740 ljudi, što znači da smo uz 580 postojećih zaposlili još 160 novih radnika, od čega dio na inozemnim punktovima.

– Za Zagreb Montažu je onda 2014. bila bolja nego 2013.?

– Da, za našu tvrtku je bila bolja. Imali smo ukupni prihod i broj zaposlenih veći nego prethodne godine. Ugovorili smo puno poslova u inozemstvu, puno izvozimo i otvorili smo nova gradilišta, radimo u Škotskoj, u Nizozemskoj, Njemačkoj, Slovačkoj, Češkoj i Sloveniji… – Prošle godine sklopili ste posao s ruskom tvrtkom Saturn – Plinske turbine od kojeg se puno očekivalo. Što je bilo s tim poslom, s obzirom na ukrajinsku krizu? – Počeli smo isporuke, ali čini se da ćemo morati stati s njima. Zato što je Saturn s kojim radimo, državna firma,  a ugovarati poslove s ruskom državnom firmom možete samo u rubljima. Ruska valuta je uvijek bila relativno stabilna, a sad je otišla 60 posto dolje. Velika je opasnost s njima surađivati sve dok god se rublja ne stabilizira. To nas je jako pogodilo, ali , srećom, sada radimo vlakove, zajedno s Končarom, za Hrvatske željeznice. To je novi posao koji smo započeli u listopadu i upravo su krenule prve isporuke

 – Hrvatska, izgleda, i godinu i pol dana od ulaska u Europsku uniju ne osjeća nikakve blagodati udruživanja. Što se dogodilo?

–  Mi nismo  ulaskom u EU dobili gotovo ništa. Koliko ćemo uspjeti iskoristiti fondove za neke vlastite državne investicije i investicije lokalne samouprave, to je drugo pitanje. Ali kad govorimo o privatnim tvrtkama, nema dobitka. Otvorilo nam se jedno veliko tržište, ali većina hrvatskih firmi nije se spremila za izlazak na njega. S druge strane, i mi smo otvorili granice svima drugima iz Europe da rade u Hrvatskoj. Prema tome, s tim ćemo imati puno više problema nego ćemo imati koristi, jer smo se nespremni našli u Europi, jer nam država nije organizirana kako bi trebala biti, jer nemamo kapitala, nemamo dovoljno pametnih ljudi u poduzetništvu, politika to uopće ne prati, na žalost, ne mogu reći ništa pozitivno.

– Što se događa s TLM-om, zadnjom šibenskom velikom tvrtkom koja još pokušava preživjeti, ali svjedočimo da niti  ne uspijeva isplatiti plaće radnicima…

– To bi trebala biti nacionalna tema, i zbilja ne znam kako će se svi ti problemi oko TLM-a raspetljati. Činjenica je da nitko nikad nije htio kupiti TLM i da ta tvornica nikad nije poslovala pozitivno, osim u vremenu kada su postojali ugovori s tadašnjim DDR-om. Kad je Konzorcij prije sedam godina preuzimao TLM, dug tvornice je bio milijardu i 300 milijuna kuna. Konzorcij je preuzeo nešto preko 200 milijuna, a država je milijardu i 30 milijuna kuna dugova oprostila. Milijardu i 30 milijuna kuna! Netko je nagomilao 150 ili 170 milijuna eura duga i onda je Konzorcij dio preuzeo, a država je drugo oprostila. Od tada do danas, od strane Konzorcija stvarno je uplaćen taj novac na koji smo se obvezali kupoprodajnim ugovorom. Ne karikiram. Ne ulazim u to je li netko dio tog novca naknadno izvukao, ali je uplaćeno tih 106 milijuna eura investicija. Tvornica, međutim, nikad nije stala na svoje noge. I neće, ako se ne promijeni pristup. Ljudi nam se smiju kad dođu u Tvornicu i vide koliko je tamo radnika. Sindikati već 30 godina brane svako radno mjesto, ali na kraju će to dovesti do stečaja. Oni time nisu spasili Tvornicu, samo su odgodili neminovno. Presaonica TLM-a o kojoj se sad govori, imala je 220 radnika. Sad ih ima stotinu, ali ih treba otići još 50.

– Koja je vaša uloga danas u TLM-u?

– Ulazak Zagreb Montaže u Konzorcij koji je preuzimao TLM je bio motiviran njegovom osnovnom djelatnošću, a to znači finalizacijom aluminija, odnosno zanimao nas je Elemes, i održavanje industrijskih postrojenja i investicije, odnosno Montal. Te djelatnosti sam preuzeo i ne bježim od toga. Elemes i Montal su i dalje tu i ako ne zarade, šaljemo im novac za plaće s naših gradilišta u Njemačkoj.

– Omogućili ste i isplatu plaća u Tvornici prešanih proizvoda, gdje su radnici pred Novu godinu dobili bušte za listopad. To nije bila obveza Zagreb Montaže. Zašto ste to učinili?

– Teško mi je kad vidim kako ljudi teško žive. U Zagrebu sam pročitao tekst iz Slobode Dalmacije o radniku TPP-a Pašku Piriji koji ima četvero djece i ne može platiti struju.  Stvorio mi se grč u želucu i odmah sam zvao svoje iz financija. Rekao sam im da pripreme novac i nazvao u Dalekovod, koji je imao dug prema TPP-u, da potpišu cesiju. Rekao sam, ja ću platiti, neka ljudi dobiju plaće. Dva dana bavio sam se samo tim. Bilo mi je za poluditi. Sindikati dignu dreku, izvedu ljude na ulicu, a u Šibeniku mene prozivaju… Dao sam novac za plaće u TPP-u, a mi ćemo od Dalekovoda te novce dobiti za godinu dana. Na taj način smo ih zapravo kreditirali, jer mi je bilo stalo da ljudima pred Novu godinu daju plaće.

– Kakva je, objektivno, budućnost TLM-a?

– Država bi se trebala potruditi i napraviti sve da TLM profunkcionira. Međutim, danas u Vladi, osim ministra Vrdoljaka nema nikoga s kim bi se moglo razgovarati o tome. A bilo je prilike da se nešto učini da je HBOR imao petlje i rekao, mi ćemo dati 20 milijuna eura jer imamo novca i ne znamo što ćemo s njim, uz dva posto kamata, ali sutra vam stavljamo svog predsjednika uprave, možete biti dioničari, ali nećete odlučivati’. Da sam ministar ili predsjednik HBOR, ja bi tako spašavao radna mjesta. Ali oni to ne žele.

– Što će biti s Tvornicom valjanih proizvoda za koju se oduvijek govorilo da je najvrijedniji, najpotentniji dio Tvornice?

– To je u ovom trenutku teško reći. Međutim,  postoji interes nekih firmi, koje razmišljaju o TLM-u i zainteresirane su za šibensku Tvornicu, ukoliko njezin sadašnji vlasnik digne ruke od nje, kako se govori. Ja se nadam da će se do kraja siječnja znati sudbina poduzeća. S Prešaonicom je slična stvar. Za razliku od TVP-a gdje Zagreb Montaža nikad nije vlasnički participirala,  u Prešaonicu smo kao jedan od članova Konzorcija bili ušli s namjerom da kupujemo profile. Tu je Feal trebao biti vodeći, a radio je sve da TPP zatvori, a ne da pogon modernizira i unaprijedi. Mi smo se prije nekoliko godina suprostavili tome da Presaonica ide u stečaj i da se 200 ljudi nađe na ulici… Mislim da bi TPP trebalo pokrenuti iz početka, tražeći partnere kako bi se održao kontinuitet. Presa bi trebala startati iz početka i ponovno se nadograđivati, s minimalnim brojem ljudi, realno ne treba više od 50-ak radnika. A s Adrialom će se i dalje mučiti Zagreb Montaža…

– Kakva je uloga Grada u svemu tome? Može li Grad nešto učiniti za spas TLM-a?

– Gradska uprava je zapravo jedna učmala i potpuno nezainteresirana sredina. Nije ona samo sad takva, uvijek je bila. Oni misle da je njihova funkcija šminkanje po gradu. Gradska uprava treba imati viziju razvoja grada, ona mora tražiti, forsirati, kako god ja tražim poslove po svijetu, tako ona mora tražiti investitore za svoj grad. Nije točno da je to odvojeno. Nigdje u razvijenom svijetu biznis nije odvojen od politike. Politika i biznis zajedno prodiru na tržišta. Šibenik i jest u ovakvoj situaciji jer se to ne želi shvatiti. Zagreb Montaža bi trebala ući u dva  velika projekta u gradu, u Podolarsko i Dragu. S kim, pitam vas ? Da bi jednu odluku koja se može provesti u 15 dana čekali četiri godine? Nemam više ni strpljenja ni volje za to.

– Što je s projektom preseljenja gradskih poduzeća na prostor TLM-a? Gotovo je oko toga ispao skandal…

– Dogodilo se da pismo namjere koje napiše gradonačelnik ne vrijedi ništa. Kad je prošle godine Grad rekao da će za gradska poduzeća uzeti dio Adriala, to je značilo da se ja mogu upustiti u određene radnje. Ja sam se upustio, a Grad nije napravio ništa. A time se radi šteta ne samo meni, nego i Gradu i TLM-u i svim građanima. Ponudili smo gradu Adrial za 20 eura po kvadratu, 20 eura! Lani, točno u ovo doba, iz grada smo dobili pismo namjere u kojem oni iskazuju interes za taj prostor, a do sada se ništa nije poduzelo. Naprotiv, sve se radi da bilo kakav posao propadne. Za ilustraciju tog stanja svijesti, dogodilo se da jedna stranka u Šibeniku žestoko napadne na Zagreb Montažu zbog prijedloga da se gradske tvrtke presele u TLM. Priopćenje su napisali uhljebi, jedan koji radi u gradskoj upravi i drugi, koji je prodao dionice Krke za pola milijuna eura, stavio novce na knjižicu i zaposlio se u državnu instituciju. Je li bilo logično da me netko od njih, prije javnog stigmatiziranja Zagreb Montaže i optužbi, nazove i pita o čemu se radi? Puna mi je kapa takvih uhljeba. Kakav je Vodovod danas? Isti kakav je bio prije 50 godina. I Zelenilo i ATP i sve ostale tvrtke su iste kao i prije 50 godina. Pitam vas, ako vam treba novi prostor i imate ponudu od 20 eura za kvadrat, a svoje neuvjetne prostore možete prodati po tri i više puta većim cijenama, što bi napravili? S tim da za nove prostore ne trebate ni platiti ništa, nego bi vam banka to tijekom 12 godina pretvorila u rate, da ne dižete kredite i povećavate zaduženost? Sve smo bili definirali, samo je trebalo pokazati malo dobre volje da se dogovoreno i realizira. Međutim, kod ovakvog načina razmišljanja, za tako nešto ovdje nema šanse.

– U Šibeniku je prema vama ambivalentan odnos: jedni misle da ste bogati poduzetnik koji se okoristio na tuđoj propasti, a drugi da ste veliki lokalpatriot koji je uvijek investirao u svoj grad, pa i kad je to bilo skuplje i teže negoli u drugim, prijemčivijim sredinama za poduzetništvo. Što je zapravo istina?

– Šibenik je jedan prelijepi grad osnovan prije više od tisuću godina. To je prvi hrvatski grad na Jadranu i netko ga je s ljubavlju i žarom gradio. Međutim, čini mi se da današnje generacije Šibenčana nisu sljednici tih ljudi koji su stvarali. To su neki drugi ljudi kojih ovdje više nema, već generacijama. Današnji ljudi u Šibeniku, ne znam iz kojeg razloga, puni su apatije, zloće, nezainteresiranosti. Zašto je tako, ne znam. Radim 16 sati dnevno i nemam vremena razmišljati o tome. Činjenica je da je Zagreb Montaža uložila 220 milijuna eura u Šibenik od ’94. godine, da osim nas gradilišta u Šibeniku ima jedino turska Dogus grupa koja gradi hotel u Mandalini. Osim njihovih, rijetke dizalice na gradilištima su naše dizalice. Drugih nema. Jedina prava tvornica koja je nastala u Šibeniku je Vikom, a 99 posto Šibenčana uopće ne zna da ta tvornica postoji, niti su zainteresirani za njezin rad. U Šibeniku jednostavno nema poduzetništva, ali zato ima puno zloće i kad god netko nešto napravi prema njemu je uperena oštrica. Nije mi jasno zbog čega. Možda je baš zato Šibenik danas u situaciji u kojoj je. Od svih firmi u Šibeniku nijedna nije opstala. Bilo bi dobro da se oni koji imaju ambicije upravljati ovim gradom, zamisle nad tom činjenicom.

– Zašto stoje projekti u Šibeniku? Tko je kriv?

– Zašto u Šibeniku nema nijednog investitora, i nijedne firme? Adrial je za to poučan primjer. Ponudio sam tih 500.000 četvornih metara zemljišta Gradu iz plemenitih pobuda, računajući da je bolje da Grad taj prostor koristi za svoj razvoj i sadržaje od društvenog značaja, nego da ih prodam za neke komercijalne funkcije tko zna kome. A političke stranke su se trenutno uključile u prepucavanja oko toga, mada nemaju pojma o čemu se radi. Jedna dobra ideja postaje predmet stranačkih i političkih nadmetanja i onda se to lomi na leđima svih nas. Sad se postavlja pitanje da li ući u projekte teške desetine milijuna eura s takvim mentalnim sklopom, politikom, navikama. Oni smatraju ako grad uđe s nekim u poslovno partnerstvo da će to imati negativne konotacije, da će se pitati tko od toga ima kakve koristi, tko je što stavio u svoj džep. Zato bježe od mene i svih drugih investitora kao od vraga. To je ta epidemija koja se raširila na čitavu Hrvatsku, strah od investitora da ne bi netko nekome nalijepio etiketu nekakvog pogodovanja. Onda smo u situaciji da se ne „pogoduje“ investitoru, nego se od njega bježi glavom bez obzira, ali se u gradu ništa i ne događa. U nas je sve krivo nasađeno. Nitko ništa ne radi, nego se pita hoće li i kome doći Uskok, hoće li policija ovome ili onome zakucati na vrata u zoru, hoće li tko koga tužiti. Šibenik ima milijun kvadrata od vojske koji stoje prazni, zapušteni, neiskorišteni. I ništa se ne poduzima. Imamo milijun i pol kvadrata sa svom infrastrukturom vlasnički potpuno rješenih, a gradska vlast, umjesto da 24 sata dnevno radi na takvim projektima i tako puni proračun i stvara nova radna mjesta, ne čini ništa, nego se naši dužnosnici bave puštanjem glazbe u Azimutu.  Umjesto da se bave gradskim projektima, glume DJ-a.

– Imate iskustva s poslovanjem ruskih tvrtki. Kako cijenite najavljenu rusku investiciju od sto milijuna eura u Tisnom?

– Tisnom se dogodio mladi čovjek, političar koji ima petlje tako nešto realizirati. Ta investicija isključivo je njegova zasluga,tog mladog i poduzetnog općinskog načelnika, Ivana Klarina. Ničija druga. Osobno je doveo te investitore u mjesto. U Šibeniku nema takvih. Umjesto da moj gradonačelnik i gradska vlast samnom traže investitore po svijetu, da za gradske interese valoriziramo 500.000 kvadrata u TLM-u, 100.000 u Podsolarskom, i 70.000 na Vidicima,mi sve opstruiramo, mudrujemo. A imamo divan centar grada,i mogli bi investirati milijardu eura. Ali naši u Šibeniku bježe od toga. Zato nam se događa da imamo fantastične resurse koji stoje kao mrtvi kapital. U Tisnom je drugačije. Uvjeren sam da će se ta investicija realizirati unatoč poteškoćama. Posljedice krize se u Rusiji svakako osjećaju, ali dio kapitala oni imaju odavno vani i mislim da će kriza možda malo usporiti projekt u Tisnom, ali oni će ga sigurno realizirati. Koliko ja znam, to su ozbiljni investitori i čitav projekt je vrlo ozbiljno pripremljen. Kad se to realizira, zasluga će biti isključivo Ivana Klarina.

– Što se to u Hrvatskoj dogodilo kad od 90. na ovamo nemamo pozitivnih gospodarskih kretanja?

– Ja mislim da je osnovna greška u Hrvatskoj bila to što je imala društveno vlasništvo, za razliku od drugih socijalističkih zemalja u kojima je postojalo državno vlasništvo. Kod nas je išla privatizacija na način da su je sama poduzeća radila, da su ljudi koji uopće nisu razumjeli biznis došli do poduzeća. Oni su samo vidjeli nekretnine, mislili su  da same nekretnine rješavaju sve probleme i donose novac, a u suštini je biznis a ne nekretnine. I to je tako jedno vrijeme kolalo dok sve nije otišlo u božju mater. Monetarna politika je u drugim državama vođena drugačije nego kod nas. Mi smo imali situaciju da smo monetarnom politikom potpuno ugušili proizvodnju i izvoz destimulirali, a maksimalno smo poticali zaduživanje i uvoz. Istočnoeuropske zemlje prodavale su svoje kompanije zapadnoeuropskim kompanijama koje su posao unaprijedile. S druge strane, zapadnoeuropske kompanije su kod nas kupile samo telekom, banke i ništa drugo. U proizvodnju uopće nisu ulagale, jer tu proizvodnju, gdje su do poduzeća u bescjenje došli ljudi koji to nisu zaslužili, zapadnoeuropske kompanije nisu ni mogle to pokrenuti. Slovenija je ušla u poteškoće zbog loše vođenog bankarskog sustava, ali nemojmo zaboraviti da oni imaju 23 milijarde izvoza, a to je zemlja koja je dva puta manja od Hrvatske, a imaju dvostruko veći izvoz. Četiri puta veći BDP po glavi stanovnika nego Hrvatska. I oni će se izvući iz krize.

– Svaki mjesec osigurate posao i plaće za barem 740 Šibenčana. Slovite kao najimućniji čovjek u gradu. Kako to zapravo izgleda iz vaše perspektive?

–  Kad vam kažem, nećete vjerovati. Znalo mi se događati dugi niz godina da kući nemam ni deset tisuća eura. Govorim o privatnom novcu, ne o papirima Zagreb Montaže, koji danas mogu vrijediti milijun, deset ili sto milijuna eura. Moji sugrađani misle da sam se ja „nakrcao“ i da ne znam što ću od novaca, a sad, hoćete li mi vjerovati ili nećete, to je vaša stvar. U svom tom poslovnom ludilu dogodilo se da sam više u kreditima nego to objektivno mogu vraćati, da su mi oboje djece podstanari. Ja živim u Šibeniku u Varoši u 80 kvadrata, a u Zagrebu, također u 80 kvadrata, u stanu od firme. Ne treba mi više od toga. Ako treba kupiti presu koja košta milijun eura, ja to napravim za pet minuta, ali ako žena kaže da idemo promijeniti nešto u dnevnom boravku, ja kažem nemoj molim te pusti me na miru. Ja stvarno tako živim.

– Imate li kakvu poruku svojim sugrađanima u Novoj 2015.?

– Sve političke strukture u gradu Šibeniku i sve poduzetnike koji se žele uključiti u razvoj grada Šibenika ja pozivam da mi se jave i zajedno ćemo ići u projekte. Dosta je demagogije, ogovaranja, zloće, pokvarenosti, prema meni ili prema bilo kojim drugim ljudima koji pokušavaju nešto napraviti. Ja ih sve pozivam, ako hoće, neka dođu, i skupa s nama u Zagreb Montaži rade na razvoju grada. Šibenik ima toliko potencijala, da nije problem hoće li raditi 50 ljudi u Presaonicama u TLM-u. Na žalost mi se bavimo pitanjem hoćemo li spasiti 50 radnih mjesta u Presaonicama, a s druge strane bi mogli otvoriti na stotine radnih mjesta. Ali za to se treba potruditi, a to se, čini mi se, nikome na da. Drži što imaš, i to je sva „razvojna filozofija“ ovog grada…