Baranović:
Bušotina u Jadranu bilo je i prije pa se nitko nije bunio – “dopunci” su stvarali nered na moru i zloupotrebljavali tradiciju!

„Odnos prema moru u Hrvatskoj je izuzetno neodgovoran i, općenito gledano, sagledava se kroz prizmu gospodarskog ribolova što je posve neprimjerno, a odnedavno i kroz namjeru Vlade RH da krene s koncesioniranjem deset polja na kojima će se istraživati i eksploatirati ugljikovodici. Zanimljivo, neki sada „čupaju kosu“ zbog deset platformi koje se trebaju instalirati na srednjem i južnom dijelu hrvatskog dijela Jadrana. Ti isti koji sada „čupaju kosu“ kao da ne znaju da se s druge starne Jadrana, na talijanskoj strani, nalazi 110 platformi, a platformi ima i na sjevernom dijelu našeg dijela Jadrana“. Govori to za portal Tris saborski zastupnik, potpredsjednik novoformirane Narodne stranke – Reformisti Petar Baranović koji zagovara projekt eksploatacije ugljikovodika kojemu se žestoko protive sve „zelene“ udruge koje projektu nalaze „milijun“ zamjerki.

Petar Baranović, snimila: J. Klisović

Istražnih bušotina kod Kornata bilo je i prije i nitko se nije bunio

Baranović se prisjeća svog dvadesetogodišnjeg profesionalnog staža u ribarstvu pitajući se „kako je moguće da neki olako zaboravljaju na činjenicu da su se prije dva desetljeća istražne platforme nalazile na 9 nautičkih milja od Kornata, točnije kod otoka Mana i nitko se nije bunio“. Koliko se sijeća, bile su vlasništvo INA-e.

– Dolazili smo brodom na svega nekoliko stotina metara udaljenosti, a kad bi nas radnici sa platforme ugledali, dolazili bi nam ususret malim plovilima i od nas kupovali ribu, a mi od njih cigarete i drugo. Bila je to prava robna razmjena, prisjeća se Baranović koji u istraživanju i eksploataciji nafte i plina iz Jadrana ne vidi ništa loše. Ovo je čudnovata zemlja, komentira dalje. Kad god se javno objavi da se kreće u neki veliki projekt, javljaju se „zeleni“. Oni su danas protiv platformi, termoelektrana, hidroelektrana, vjetrenjača, davanja autocesta u koncesiju… Oni su baš protiv svega, ogorčeno će ovaj saborski zastupnik.

Reformistu Baranovića zamolili smo za komentar aktualnih događanja oko gašenja kategorije malih ribara-dopunaca što je dobrano uzburkalo ionako nemirne ribarske „vode“.

Tradicija malog ribolova žestoko se zloupotrebljavala- dopunci su stvarali veliki nered na moru!

– Razdjelnica između profesionalnog i drugog ribolova u svjetskom i europskom ribarstvu je velika. Štiti se profesionalizam koji je ribarima osnovna djelatnost.
Na Jadranu je situacija drugačija. Hrvatska ima iznimno razvedenu obalu sa puno otoka od kojih je najveći broj naseljen, a otočka izoliranost uvjetovala je tradiciju ribarenja koja se zadržala do danas. Zadnjih dvadesetak godina ta se tradicija, međutim počela žestoko zloupotrebljavati. Isprepletalo se profesionalno ribarenje s onim dopunskog karaktera, a broj dopunaca se stalno povećavao i dosegao brojku od blizu 14 000. Po mojoj procjeni, barem polovica njih su zloupotrebljavali tu poziciju i to tako da su „vukli“ mreže stajačice koje su i po tjedan dana ostavljali u moru jer su se bavili drugim poslom. Tako su stvarali veliki nered na moru, a resorno Ministarstvo problem je rješavalo mijenjanjem naziva kategorije i odredbi. Tako se samo kupovalo vrijeme, a zapravo se ništa nije poduzimalo.

Srima, snimila: J. Klisović

Upitan kako bi on riješio ovaj, za mnoge gorući ribarski problem, Baranović odgovara:
-Moj osobni stav je da se starijim otočanima koji imaju mizerna primanja treba dopustiti dopunski ribolov za osobne potrebe i to bez ikakve naknade koju su dosad plaćali dopunci koji nisu sa otoka. Nadalje, podržavam odluku za koju su se izborile sindikalne organizacije da se profesionalnim ribarima omogući automatsko stjecanje kategorije dopunaca ili, kako će se već sutra nazivati ova kategorija. Mirovine profesionalnih ribara su među najnižima u zemlji, a, uz to, prisiljeni su raditi do smrti kako bi preživjeli i zato podržavam sve što ide njima u korist.
Potpisano, a prije toga ispregovarano s EU, morat će se poštivati. S obzirom da je nezadovoljstvo veliko, opravdano se postavlja pitanje kako dalje.

– Hrvatska će se, htjela ne htjela, morati pridržavati odluka iz Bruxellesa, a da bi ih odobrovoljili na korigiranje i mijenjanje odluka, morat će im se podastrijeti racionalne argumente o specifičnosti ovdašnjeg života, niskim primanjima, tradiciji…
Kako je za njim dva desetljeća dugi ribarski staž, a i kasnije se ušavši u politiku bavio ovim sektorom, Baranović na nekoliko primjera ilustrira neodrživost dosadašnje ribarske politike koja se odnosi na mali i profesionalni ribolov.

– U nekim manjim otočnim sredinama, primjerice na Jelsi ili Postirama djeluje 20-30 dopunaca i svega 4-5 profesionalaca. Dopunci su stalno na moru i svi ciljaju na iste ribolovne „pošte“. Kad profesionalni ribar na „pošti“ koju je on htio „obraditi“ vidi dopunca on se automatski povlači i traži novomjesto gdje će baciti mreže, a upravo je profesionalac taj koji je opterećen porezima i brojnim davanjima. Kad profesionalac s ulovom dođe na peškariju, konkurenciju mu predstavlja opet taj isti dopunac koji na štandu nudi svoj ulov. Tehnička opremljenost dopunaca nerijetko je na razini profesionalaca, a u nekim slučajevima i bolja. Ima dopunaca koji na svojim brodovima imaju hidraulična vitla, a umjesto da 200 metara mreža baci na jednu poštu za što ima dozvolu, dopunac nekoliko mreža iste duljine baci na više pošta. To vam rade isti oni koji nerijetko imaju po desetak apartmana koje iznajmljuju turistima, tisuće stabala maslina, i to im još nije dosta pa svoj ulov prodaju na peškarijama ne plaćajući pri tomu državi ne kune.
Baranović izdvaja i slučaj jednog otočnog lučkog kapetana koji nakon završetka posla brodom odlazi na more, baca mriže i sutradan prodaje ribu. Njegov susjed, profesionalni ribar do zarade dolazi na stoput teži način. „Ja sam za jednake šanse svima. Mladim otočanima koji vole odlaziti na more predlažem da otvore obrt i postanu profesionalni ribari“.

EU je napokon shvatila da ribarstvo kakvo imamo zadnjih četrdesetak godina više ne može opstati jer je neodrživo. „Shvatili su da se nešto treba mijenjati i pomaci su već vidljivi, kako u promjeni dozvoljenih alata, tako i u tzv. scrapingu. Intencija EU je brojčano smanjivanje moćnih i agresivnih brodova koji preoravaju morsko dno, te za izmjenu alata koji će onemogućiti izlov nedorasle ribe i drugih morskih organizama“.

Hrvatska će biti prisiljena unijeti u svoje zakonodavstvo elemente europske ribarske politike. Govoreći o svojoj političkoj zauzetosti za sređivanje stanja u ribarstvu, Baranović se prisjetio kako je još prije petnaestak godina govorio o neodrživosti stanja u morskom ribarstvu. Bio je, kaže, svjestan činjenice da Hrvatska već kasni i to barem 20-30 godina. – Pogledajte gdje smo sada. Danas neki govore ono što sam ja govorio tada, a i tada smo, ponavljam, debelo kaskali“.
Koliko je stanje morskih resursa u pojedinim dijelovima Europe bilo problematično i, da se nije navrijeme interveniralo, pitanje je što bi danas bilo sa ribarima Skandinavije.

Skandinavska „točka bez povratka“ vratila bakalar u more

– Skandinavci su shvatili da drastično moraju promijeniti ribolovnu politiku tek kada su bakalar doslovno izlovili, odnosno kada su dosegnuli granicu koja se u ribarstvu naziva „točka bez povratka“. Na sreću, danas se oporavljaju, ali proces oporavka teče sporo.

Talijanski „lov u mutnom“ i varanje Bruxellesa

Naši susjedi Talijani dugo su „lovili u mutnom“, posebice kad je riječ o scrapingu gdje su se pokazali maherima koji su od EU uzeli velike novce, a ribolova i brodova nisu se odrekli. Što su oni radili? EU su podastirali dokumente u kojima su, samo u teoriji, promijenili dužinu i težinu broda i ništa više. Gradili su lakše čelične brodove, smanjivali tonažu, krivo ih mjerili i u njih ugrađivali moćne motore. To najbolje ilustriram na primjeru starca od dva metra visine i mladića visokog 1, 2 metra. Mladić, dakako bez obzira na veličinu može daleko više potegnut od starca. E, tako su Talijani varali Bruxellesku administraciju. Nove brodove gradili su EU sredstvima, odnosno EU im je bildala i obnavljala flotu. Nije nevažno napomenuti da je sve to rađeno u dosluhu sa državom. Talijani su Bruxeleles varali i na peškarijama, tj. u prateću dokumentaciju o ulovljenim količinama – očevidnik upisivali bi ribu po kategorijama I, II, III, ali ne i IV kategoriju koja se odnosi na nedoraslu ribu, primjerice onu koju mi nazivamo „molić“. Takvu su u očevidniku vodili pod „nazelo“, a EU je trebalo dosta vremena dok je shvatila kako ih se vara. Osobno sam se uvjerio kako na talijanskim peškarijama ima dosta nedorasle ribe i škampa.
Rezimirajući aktualno stanje Baranović na kraju zaključuje „kako se danas tržište sve kvalitetnije stavlja pod nadzor, a kazne su rigorozne. Intencija EU je da se izlovljava u skladu s onim što nam more može dati jer more nije, kako se dosad uvriježeno mislilo, neograničeni resurs“.