Može li humanost nadživjeti krizu? Pitajte one koji se na nju oslanjaju, koji još u čovječnost vjeruju. Mene ne pitajte. Ja i danas čvrsto vjerujem da postoje samo dobri ljudi, ne i humanost kao neko opće, kolektivno stanje svijesti. Zašto? Evo samo jednog od mogućih odgovora…
Nikola Dobrota , 77-godišnji stopostotni invalid, od rođenja, živi od empatije i solidarnosti rijetko dobrih ljudi. Kao što je Mihaela Sinobad. Mlada žena s puno dobre volje, sućuti i humanosti. Mirela skrbi o Nikoli iako nisu ni u kakvom srodstvu, osim onom – dobrosusjedskom. Redovito ga obilazi, nekoliko puta dnevno, u njegovom skromnom kninskom podstanarskom kutku od 10-15 kvadrata. Reklo bi se, to je smještaj „tri u jedan“, kuhinja, soba, dnevni boravak, sve u jednom. Kupatilo je tek provizorno odijeljeno. Uostalom, Nikola tamo sam ne zalazi. Nepokretan je, prikovan za krevet. Blijed, gotovo proziran od dugogodišnjeg boravka u zatvorenom prostoru, doima se starije no što jest. Tih, iscijeđen životnim hendikepom, nekako kao da je od stakla. Za obje noge treba proteze. Čim bude bolje vrijeme, kaže, morao bi do Splita, po nove . Ove ga više ne služe , ne pašu (?!) Nije mi objasnio kako to misli, ali važno je da on sam znade zašto mu je potrebno imati nove i bolje…
Povratak kući, a do “kuće” nikako…
Nikola je kao izbjeglica do 2007. bio u Srbiji, u Bajinoj Bašti, a u ljeto 2007. u organizaciji UNHCR-a vratio se kući. Zapravo, vjerovao je da ide kući, a ne da tek počinje druga epizoda njegove izbjegličke havarije.
Radio u kninskoj Mladosti 34 godine i od poduzeća dobio stančić u Kninu u neposrednoj blizini posla, kako bi mu bilo lakše kao invalidu stići na vrijeme. No, taj stan na kojemu ostvaruje stanarsko pravo, odavno je useljen…
Otkako se vratio iz izbjeglištva, živio je najprije u Biovičinu selu, u trošnoj, skromnoj djedovini, kućerku bez struje i vode, sa sestrom Marijom, koja je u međuvremenu preminula. Druga sestra živi u Beogradu, ali je dopala ista sudbina kao i Nikolu, i ona je invalid. Kako u izbi svojih predaka nisu mogli izgurati zimu, tu im jednostavno života nije bilo, smjestili se kod snahe teko koju kuću podalje. A kad je snaha umrla, njezini sinovi tražili su da se što prije iz kuće isele. I Nikola je morao otići. Imao je rješenje za stan u Kninu, po modelu privremenog stambenog zbrinjavanja kao bivši nositelj stanarskog prava, i nadao se skorom useljenju. Marija mu se trebala pridružiti čim useli. Nije dočekala. Umrla je. Nikola ostao sam…
Nikola Dobrota i njegovo rješenje o privremenom stambenom zbrinjavanju (Foto: H. Pavić)
Fantomski stan u Zvonimirovoj 34
UNHCR ga je uključio u program stambenog zbrinjavanja kao bivšeg nositelja stanarskog prava i zahvaljujući tome 2010. od Regionalnog ureda u Kninu dobija suglasnost za privremeno stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi. Stan koji mu „papirnato“ pripada ima 47, 70 kvadrata, u državnom je vlasništvu, u Kninu , na adresi Kralja Zvonimira 34. U izdanoj suglasnosti, s pečatom Ministarstva regionalnog razvoja i potpisom kninske ravnateljice Regionalnog ureda Anne Marije Radić, stoji kako će Nikola stupiti u posjed stana u trenutku završetka obnove, a kao korisnik stana obvezuje se podmirivati sve režijske troškove. Činilo se da ova priča ima zajamčen sretan završetak. Ali, godine su prolazile, a zgrada u kojoj je Nikola trebao biti jedan od stanara, nikako s obnovom ni na početak, kamoli na kraj.
Otkako mu je izdana suglasnost o privremenom stambenom zbrinjavanju ( ono privremeno znači dok se ne utvrdi titular vlasništva) , prošlo je više od četiri godine, a na zgradi u koju je odavno Nikola trebao useliti, još i danas stoji skela koja fingira započetu obnovu. No, nikakvi radovi na tom stambenom objektu zapravo se već duže vrijeme ne izvode… Navodno je obnova dovedena u pitanje zbog nestabilnosti terena i nekih drugih tehničkih problema.
U međuvremenu, Nikola Dobrota u Kninu plaća 15-ak kvadrata podstanarskog stančića 70 eura, plus režijski troškovi, i kad se sve to zbroji, od mirovine koja iznosi 2.350 kuna, podstanarstvo i komunalije stoje ga mjesečno tisuću kuna. Nije imao izbora. Na selu nije mogao ostati jer se o njemu nije imao tko skrbiti. Doveli su ga u grad, našli mu smještaj i nadali se da to neće potrajati duže od kojeg mjeseca.
Malo dobrih ljudi: Mihaela, domaćica, skrbnica, prijateljica
Potkraj srpnja ove godine podnio je zamolbu za izmjenu suglasnosti i zatražio da mu dodijele neki drugi, odgovarajući stan u Kninu, u vlasništvu RH, a koji je trenutno na raspolaganju u okviru programa stambenog zbrinjavanja . Svojevremeno je u Regionalni ured za stambeno zbrinjavanje slao i požurnicu moleći da se njegov stambeni problem žurno riješi, ali su mu hladno poručili da bude strpljiv i da će radovi biti završeni(?!) A kada, ne zna se… Podnio je i zamolbu da mu se dodijeli zamjenski stan u koji bi mogao odmah useliti, ali nikad odgovor nije dobio…
Mihaela kaže kako svi koji su dobili suglasnost o privremenom stambenom zbrinjavanju imaju pravo na nadoknadu troškova podstanarstva do useljenja u dodijeljeni stan. Nikoli nikad nisu taj trošak kompenzirali iako je slao podneske još dok je s njim u domaćinstvu bila i sestra Marija. Njegove su molbe ignorirane…
– Meni je žao, ali nisam imala uvjete da ga primim kod sebe u stan i ovo je bila jedina solucija, ovih 10-ak kvadrata u kojima živi sam. Dnevno ga obiđem nekoliko puta, brinem se o njemu, kuham mu, presvlačim ga, dajem mu lijekove, sve što treba- kaže Mihaela sliježući ramenima, jer netko to mora. Telefona nema, pa sve što treba za njega obavi Mihaela.
Nedavno su ga obišli iz UNHCR-a, kaže Mihaela, jer je u njihovom posebnom programu, i obećali su da će pitanje njegovog smještaja biti riješeno za mjesec dana. Poslije više od četiri godine šutnje svih institucija, u to nije lako povjerovati…
Zvonimirova 34, radovi na obnovi zgrade u kojoj bi Dobrota trebao dobiti stan godinama stoje (Foto: H. Pavić)
Zlatko Franković, UNHCR : Nikolin problem bit će ubrzo riješen!
Ali, Zlatko Franković iz UNHCR-a izrijekom tvrdi da se Nikolin problem ubrzano rješava i bit će vrlo brzo riješen, kaže, bilo kroz regionalni, nacionalni ili međunarodni program stambenog zbrinjavanja povratnika.
– Problem je što je Nikola invalid i treba mu stan u prizemlju, naravno, jednosobni, i kao samcu pripada ga 35 kvadrata, a to nije lako naći, takvih je stanova malo na tržištu. Ali, uvjeravam vas da smo jako senzibilizirani na taj slučaj i činimo sve da ga što prije riješimo. Pokušavamo kroz međunarodni program, europskim i američkim novcem , na državnom zemljištu, izgraditi objekte za stambeno zbrinjavanje povratnika i u Korenici i u Kninu . Jer, u Nikolinom slučaju ta nesretna zgrada u kojoj mu je dodijeljen stan godinama je u obnovi, a izgleda da nešto nije bilo u redu s dokumentacijom- objašnjava Franković- pa se sada radi nova dokumentacija. Nekoliko je izvođača na njoj bankrotiralo, baš se eto zalomilo…
A moglo je biti i drugačije. U Kninu i danas ima praznih stanova, a grade se i POS-ovi, i nije baš krucijalni problem manjak stambenih kvadrata. Mnogi su ovdje doselili upravo zbog kuća i stanova koji su se u poraću zauzimali po zakonima „Divljeg Zapada“, pa je za neke spretnije i beskrupuloznije bilo i po nekoliko kuća i stanova, a za druge ni najskromnijeg stambenog kutka.
Nikola je kao stopostotni invalid ipak zaslužio primjereniji tretman. Nije opravdanje kazati kako u brdima i selima oko Knina ( i drugdje) ima starčadi koja živi potpuno sama, bez prihoda i ikakvih uvjeta, i sve ih treba zbrinuti, a kako, e to je već enigma… Da, to je ta povratnička, teška postratna priča koja traje gotovo dva desetljeća. Predugo i za manju muku od ove. Ali, Nikola je invalid, čovjek koji živi isključivo od pomoći drugih. Kad mu takvu pomoć uskratite, to je kao da ste ga svjesno osudili na smrt. Zašto mu ne dolaze ni patronažne sestre, ni djelatnici Centra za socijalnu skrb, iako znaju da pomoć treba?
Tkogod bi pomislio kako se očekivalo da će onemoćao i umoran od svega Nikola prije skončati negoli u stan useliti. Pa se pustilo da vrijeme čini svoje… Jer da je dobre volje kod onih koji o njegovu životu odlučuju, odavno bi mu omogućili da sačuva bar ostatke dostojanstva u starosti. A čovjek bez doma, je uvijek čovjek bez dostojanstva…
Oglas
