„Kuga na srednjovjekovnoj razini“, „Prizori iz Danteova pakla“, „Ebola izvan kontrole“- samo su neki od novinskih naslova u visokotiražnom Waashington Postu koji je odlučio otvoreno progovoriti o pojavi i razmjerima epidemije ebole i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji kojoj imputiraju zakašnjelost u reagiranju na pojavu zaraze, slabu učinkovitost poduzetih mjera…

Afrika, snimila . J. Klisović
Stručnjaci koji su se vratili sa područja zapadne Afrike gdje je zaraza najprije izbia- Gvineja, Liberija i Siera Leone, ispričali su potresne priče koje donose novu dimenziju priče o eboli koja je u međuvremenu preskočila s Afričkog na Američki i Europski kontinent i pitanje je gdje će se i kada zaustaviti.
Dok se strah od ebole širi diljem svijeta, broj umrlih već je premašio 5000, brojka zaraženih vrtoglavo raste, a sve to žitelji Hrvatske promatraju sa pristojne udaljenosti i s distancom prateći aktualna zbivanja i vjerujući kako se takvo što “događa drugima, ne i njima“. Praksa nam, međutim govori da je takvo razmišljanje najčešće zabluda koja se zna debelo osvetiti. Koliko, zapravo poznajemo kontinent na kojem je bolest „izletjela“ iz dubokih šuma i prenijela se na čovjeka, a onda je „vrag pušten iz boce“.
Običaji- posudu s pićem najprije na mrtvavčeva usta, a potom na svoja
Ostatku svijeta gotovo su nepoznati lokalni običaji Crnog kontinenta, tamošnja tradicija, vjerovanja, vračanje…Kako se zaraza tako brzo prenosila, pitamo se ne znajući, primjerice za lokalni običaj rukovanja s mrtvacem, ali i druge još opasnije i pogubnije. Ljudi u velikom dijelu Afrike, posebice na njezinom zapadnom dijelu, vjeruju da je smrt najvažniji dan u životu čovjeka pa se posljednjem ispraćaju umrle osobe pridaje velika važnost sadržana u ceremonijalnim obredima u kojima se tijelo mrtve osobe opere, odjene, a potom se mrtvac, u svojevrsnoj procesiji, nosi po selu. Pri tome se ukućanima, rodbini, prijateljima, susjedima i znancima dijeli napitak kojeg je pokojnik najviše volio za života. Prije nego se otpije gutljaj pića posuda se prisloni na mrtvavčeva usta i, eto opasnog puta zaraze. Ovo je samo jedna od niza priča koja govori o afričkim običajima koji su ostatku svijeta uglavnom nepoznati, a predstavljaju siguran put do zaraze i to, ne samo afričkog stanovništva na zapadnoj obali Crnog kontinenta, već puno šire.

Stručnjaci koji su odlučili pomagati zaraženima i vojnici koji su poslani kao ispomoć, također su podlegli zarazi, a kasnije i osoblje koje je sudjelovalo u liječenju oboljelih. Oglašena je tako globalna uzbuna koju zadnjih dana ublažavaju najave o zaustavljanju zaraze u Liberiji, pronalsku eksperimentalnog cjepiva i druge vijesti za koje ćemo tek saznati jesu li bile istinite.
Zaražene se od ostalih pacijenata odvaja plastičnim ceradama
Afričko stanovništvo na zapadu ovog drugog po veličini kontinenta, u seoskim predjelima, a ona su prevladavajuća, i danas žive u straćarama sklepanim od drva i pokojeg metalnog dijela. U njima se živi bez tekuće vode, kanalizacije, odvodnje, struje….Ni u mnogim gradovima stanje nije puno bolje.
Tom Frieden je po povratku iz Afrike novinarima ispričao kako će uvijek pamtiti mladu ženu duge lijepe kose koja je satima gola ležala na podu okružena rojem muha koje su milile po njoj. Drugi je ispričao kako u bolnicama nije bilo mjesta za zaražene pa su izolacijske centre radili u nenatkrivenim kapelicama u bolničkim dvorištima. Zdrave od bolesnih osoba nerijetko se odvajalo samo plastičnim ceradama. Liječnici su se suočavali i sa odbijanjem zaposlenika da rade sa zaraženim osobama. Mnogi zaraženi nisu htjeli ni ući u izolacijsku prostoriju presuđujući tako sebi smrtnu presudu iako smrt nisu izbjegli ni mnogi koji su u nju ušli. Jedna mlada žena u bolnicu je došla s ujakom. Ona je ušla, a ujak nije htio pa je već sutradan umro. Neki od pacijenata koji su u bolnicu dolazili zbog drugih zdravstvenih poteškoća ispričali su kako su morali satima pa i danima čekati da se iz bolnice iznesu lijela zaraženih kako bi oni uopće mogli doći do liječnika. O odgovarajućem tretmanu dezinfekcije prostorija, aparata i drugog da se i ne govori.
Bolnice bez gumenih rukavica, zaštitnihkecelja, dezinficijensa…

virus ebole
Dok su Liječnici bez granica upozoravali WHO i UN da se požure s akcijom pomoći, iz UN-a su stizale najave skupova na najvišim razinama na što su im liječnici odgovorili kako situacija ne može na to čekati. Jedan je liječnik novinarima ispričao kako u bolnicama nemaju gumenih rukavica, zaštitnih kecelja, tekućine za dezinfekciju… Nedostaje im i radne snage jer mnogi odbijaju kontakte sa zaraženima i mrtvima. Upozorili su na nesposobnost zemalja u kojima se pojavio virus da se suprostave ovoj napasti jer je riječ o siromašnim zemljama iscrpljenim dugim ratovima, sveopćim siromaštvom…
Strah se širio brže od virusa.
Američki mediji dosta su pritiskali WHO i prozivali ovu moćnu organizaciju da je zakazala s reakcijom. Richard Brennan, direktor Odjela za hitno upravljanje rizicima i humanitarnu pomoć izjavio je: „Gledajući unatrag, mogli smo reagirati i brže“, dok je sve druge prigovore odbacio.

prof. dr. sc. Mladen Smoljanović

