Dr. Smoljanović zbog ebole na ostavku poziva dr. Marharet Chan, direktoricu Svjetske zdravstvene organizacije

„Kuga na srednjovjekovnoj razini“, „Prizori iz Danteova pakla“, „Ebola izvan kontrole“- samo su neki od novinskih naslova u visokotiražnom Waashington Postu koji je odlučio otvoreno progovoriti o pojavi i razmjerima epidemije ebole i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji kojoj imputiraju zakašnjelost u reagiranju na pojavu zaraze, slabu učinkovitost poduzetih mjera…

Afrika, snimila . J. Klisović

Stručnjaci koji su se vratili sa područja zapadne Afrike gdje je zaraza najprije izbia- Gvineja, Liberija i Siera Leone, ispričali su potresne priče koje donose novu dimenziju priče o eboli koja je u međuvremenu preskočila s Afričkog na Američki i Europski kontinent i pitanje je gdje će se i kada zaustaviti.
Dok se strah od ebole širi diljem svijeta, broj umrlih već je premašio 5000, brojka zaraženih vrtoglavo raste, a sve to žitelji Hrvatske promatraju sa pristojne udaljenosti i s distancom prateći aktualna zbivanja i vjerujući kako se takvo što “događa drugima, ne i njima“. Praksa nam, međutim govori da je takvo razmišljanje najčešće zabluda koja se zna debelo osvetiti. Koliko, zapravo poznajemo kontinent na kojem je bolest „izletjela“ iz dubokih šuma i prenijela se na čovjeka, a onda je „vrag pušten iz boce“.

Običaji- posudu s pićem najprije na mrtvavčeva usta, a potom na svoja

Ostatku svijeta gotovo su nepoznati lokalni običaji Crnog kontinenta, tamošnja tradicija, vjerovanja, vračanje…Kako se zaraza tako brzo prenosila, pitamo se ne znajući, primjerice za lokalni običaj rukovanja s mrtvacem, ali i druge još opasnije i pogubnije. Ljudi u velikom dijelu Afrike, posebice na njezinom zapadnom dijelu, vjeruju da je smrt najvažniji dan u životu čovjeka pa se posljednjem ispraćaju umrle osobe pridaje velika važnost sadržana u ceremonijalnim obredima u kojima se tijelo mrtve osobe opere, odjene, a potom se mrtvac, u svojevrsnoj procesiji, nosi po selu. Pri tome se ukućanima, rodbini, prijateljima, susjedima i znancima dijeli napitak kojeg je pokojnik najviše volio za života. Prije nego se otpije gutljaj pića posuda se prisloni na mrtvavčeva usta i, eto opasnog puta zaraze. Ovo je samo jedna od niza priča koja govori o afričkim običajima koji su ostatku svijeta uglavnom nepoznati, a predstavljaju siguran put do zaraze i to, ne samo afričkog stanovništva na zapadnoj obali Crnog kontinenta, već puno šire.

Stručnjaci koji su odlučili pomagati zaraženima i vojnici koji su poslani kao ispomoć, također su podlegli zarazi, a kasnije i osoblje koje je sudjelovalo u liječenju oboljelih. Oglašena je tako globalna uzbuna koju zadnjih dana ublažavaju najave o zaustavljanju zaraze u Liberiji, pronalsku eksperimentalnog cjepiva i druge vijesti za koje ćemo tek saznati jesu li bile istinite.

Zaražene se od ostalih pacijenata odvaja plastičnim ceradama

Afričko stanovništvo na zapadu ovog drugog po veličini kontinenta, u seoskim predjelima, a ona su prevladavajuća, i danas žive u straćarama sklepanim od drva i pokojeg metalnog dijela. U njima se živi bez tekuće vode, kanalizacije, odvodnje, struje….Ni u mnogim gradovima stanje nije puno bolje.
Tom Frieden je po povratku iz Afrike novinarima ispričao kako će uvijek pamtiti mladu ženu duge lijepe kose koja je satima gola ležala na podu okružena rojem muha koje su milile po njoj. Drugi je ispričao kako u bolnicama nije bilo mjesta za zaražene pa su izolacijske centre radili u nenatkrivenim kapelicama u bolničkim dvorištima. Zdrave od bolesnih osoba nerijetko se odvajalo samo plastičnim ceradama. Liječnici su se suočavali i sa odbijanjem zaposlenika da rade sa zaraženim osobama. Mnogi zaraženi nisu htjeli ni ući u izolacijsku prostoriju presuđujući tako sebi smrtnu presudu iako smrt nisu izbjegli ni mnogi koji su u nju ušli. Jedna mlada žena u bolnicu je došla s ujakom. Ona je ušla, a ujak nije htio pa je već sutradan umro. Neki od pacijenata koji su u bolnicu dolazili zbog drugih zdravstvenih poteškoća ispričali su kako su morali satima pa i danima čekati da se iz bolnice iznesu lijela zaraženih kako bi oni uopće mogli doći do liječnika. O odgovarajućem tretmanu dezinfekcije prostorija, aparata i drugog da se i ne govori.

Bolnice bez gumenih rukavica, zaštitnihkecelja, dezinficijensa…

virus ebole

Dok su Liječnici bez granica upozoravali WHO i UN da se požure s akcijom pomoći, iz UN-a su stizale najave skupova na najvišim razinama na što su im liječnici odgovorili kako situacija ne može na to čekati. Jedan je liječnik novinarima ispričao kako u bolnicama nemaju gumenih rukavica, zaštitnih kecelja, tekućine za dezinfekciju… Nedostaje im i radne snage jer mnogi odbijaju kontakte sa zaraženima i mrtvima. Upozorili su na nesposobnost zemalja u kojima se pojavio virus da se suprostave ovoj napasti jer je riječ o siromašnim zemljama iscrpljenim dugim ratovima, sveopćim siromaštvom…
Strah se širio brže od virusa.

Američki mediji dosta su pritiskali WHO i prozivali ovu moćnu organizaciju da je zakazala s reakcijom. Richard Brennan, direktor Odjela za hitno upravljanje rizicima i humanitarnu pomoć izjavio je: „Gledajući unatrag, mogli smo reagirati i brže“, dok je sve druge prigovore odbacio.

prof. dr. sc. Mladen Smoljanović

Među onima koji smatraju da je WHO zakazala u intervenciji je i prof. dr. sc. Mladen Smoljanović, poznati epidemiolog iz Splita koji je i ranije javno prozivao njezinu čelnicu dr. Margaret Chan koja se nedavno izborila za drugi mandat na čelnoj poziciji.

Što je to što epidemiolog Smoljanoć zamjera dr. Margaret Chan?

-Čitav svijet je 2014.g. strahovao od mogućnosti širenja epidemije ebole iz zemalja zapadne Afrike. Mediji, pogotovo oni iz SAD-a, puni su natpisa o zakašnjeloj i neučinovitoj reakciji SZO. Ponovo se uprlo prstom na izvršnu direktoricu SZO koja je čekala više od četiri mjeseca da bi uopće posvetila pozornost toj velikoj katastrofi u zemljama zapadne Afrike koja sada prijeti širenjem na druge kontinente. Opravdavala se nedostatkom sredstava zbog smanjenja proračuna SZO za zarazne bolesti. Zaboravila je da je slavodobitno u studenom 2009. godine izjavila kako je zadovoljna jer je ishodila proračun od 39 milijardi US $ za borbu protiv upala pluća u dječjoj dobi kroz razdoblje od šest godina. Zar se ta sredstva nisu mogla iskoristiti za suzbijanje epidemije ebole od koje umiru i djeca zapadne Afrike.

Nije SZO pogriješila samo u ovom najnovijem slučaju zaraze virusom ebole, već u cijelom nizu ranijih pojava zaraznih bolesti, dodaje naš sugovornik podsjećajući i na pojavu ptičje gripe iz 2005.g. kada je prodano na milijune protuvirusnih lijekova koji potom nisu bili iskorišteni.
– Hrvatska je te lijekove platila oko 80 milijuna kuna, a niti jedna jedina kutija nije potrošena. Tada sam zavidio siromašnim zemljama. Oni nisu bili izloženi takvom „terorizmu“. Tamo gdje nema novaca za hranu, jasno da nitko neće kupovati skupe antivirotike nedokazane učinkovitosti. Iza svega je stajao svjetski kapital kojeg zanima samo profit. Sve je odrađeno preko SZO koja je odgovorna i za „namjerno izazivanje panike svjetskih razmjera zbog epidemije SARS-a 2003. godine“, pandemije ptičje gripe H5N1 2005. godine, svinjske gripe H1N1 i kolere.
Zbog svega navedenog epidemiolog Smoljanović poziva dr. Margaret Chan da odstupi s mjesta izvršne direktorice.

Iako su zemlje u kojima je izbila zaraza kao i one na koje se proširila zasad prilično daleko, za ebolu granice i udaljenost ne predstavljaju bitnu prepreku. Kakva iskustva Hrvatska ima na ovom polju pitamo dr. Smoljanovića:

– Hrvatska na polju ebole nema iskustva ali zato ima loše iskustvo iz bivše države sa Marburg bolesti koja joj je epidemiološki jako slična. Prisjeća se slučaja iz 1967.g. kada su zarazu prenijeli majmuni iz Afrike za koje neodgovorni uvoznici nisu poštivali karantenu. Majmuni namijenjeni Istočnoj Njemačkoj zadržani su na Torlaku u Beogradu gdje je došlo do inficiranja određenog broja osoba.

Iako su vijesti o zarazi, oboljelima i mrtvima postale dio svakodnevice šira javnost nema dovoljno saznanja o samom virusu, njegovim svojstvima, mogućnostima cijepljenja, liječenja…
-Virus ebole je iz porodice Filiviridae koji su pak RNA virusi što znači da su vrlo izmijenjivog antigenskog sastava kao i virusi gripe, C-hepatitisa, HIV-a i drugi za koje je izuzetno teško napraviti učinkovito cjepivo. Prevencija se svodi na izolaciju, tj. karantenu u kojoj se treba provesti 21 dan. Međutim, mora se znati da su kod zaraženih i preživjelih u sjemenoj tekućini pronađeni virusi i nakon proteka 60 do 90 dana, upozorava Smoljanović koji nam pojašnjava kako se ove bolesti iz skupine hemoragijskih vručica nazivaju još „emerging diseases“ – izranjajuće, nove bolesti. Sarkastično će reći kako – da bi nešto moglo izroniti, moralo je prethodno zaroniti!
Dodaje kako ne isključuje mogućnost da su u povijesti na našim prostorima postojale takve bolesti s širokim epidemijskim razmjerima.
-Prema opisima bolesnika iz pandemije crne smrti ili kuge ova je zaraza često podsjećala na neku bolest poput ebole. Takva bolest koju čovjek unese u svoje okruženje u tim uvjetima izaziva pomor dok se epidemijski potencijal ne potroši, tj. dok ne nestane onih koji su osjetljivi na tu bolest i tada taj isti uzročnik nestaje, tj. „zaranja“ u svoje žarište sve dok ga netko ponovno ne iznese. Zato se govori o novoj „izranjajućoj“ bolesti jer mnogo toga iz povijesti ne znamo, a „majka priroda“ ne otkriva sve tajne. Kao ni ljudi, domeće naš sugovornik koji bez „dlake na jeziku“ podsjeća kako su mnogi sovjetski epidemiolozi „platili glavom“ istraživanja takvih uzročnika u njihovim šumama.
Mnogo toga javnosti nije dostupno, jer se materijali i podaci o tome drže kao top secret pod najvećim stupnjem državnih tajni, na kraju će naš sugovornik.